Intervju: Ivo Mijo Andrić

0
317

Foto: C. K.

Centar Kulture predstavlja intervju s piscem Ivom Mijom Andrićem koji je do sada objavio pedesetak knjiga. 

 

Vaš dosadašnji opus je doista velik i ogroman. Možete li nam na početku kazati kada ste počeli pisati i koje je vaše prvo djelo? Što vas je inspiriralo da ga napišete?

Pisanjem se bavim još od osnovne škole, kada sam napisao svoje prve pjesme. Bilo je to početkom šezdesetih godina prošloga stoljeća. Prvu zbirku poezije ‘Podnebesje’ objavio sam 1974. u sarajevskoj ‘Svjetlosti’. Poezija je moja prva literarna ljubav koju sam kasnije nadograđivao drugim vrstama književnosti. Ona je temeljna životna inspiracija koja je, nažalost, danas na vrlo niskoj cijeni, kao i sve što je izvorno i lijepo i što je satkano od ljubavi.

 

O čemu najčešće pišete? Pišete pjesme, prozu, aforizme, drame… Što vas najviše privlači?

Pišem o svemu što vidim i osjećam i što me inspirira za tu vrstu neobaveznog posla, bolje reći hobija. U početku me pjesništvo kao kratka, jasna i emotivna vrsta stvaralaštva najviše privlačilo. Danas me više privlači aforistika jer je ona još kraća, jasnija, dublja i produhovljenija vrsta literarnog iskaza o svemu što čovjek vidi i osjeća. Aforizam je moj odgovor na sadašnje ekonomsko, socijalno i političko stanje u društvu. A ono je takvo da se najbolje i najrealnije može oslikati u nekoliko kratkih humornih i satiričnih riječi.

 

Do sada ste napisali veliki broj knjiga. Ima li možda neko djelo koje najbolje utjelovljuje i predstavlja vas osobno? Teško je naravno biti objektivan, ali postoji li neka knjiga ili tematika gdje najviše dolaze do izražaja vaše misli?

U pedesetak do sada objavljenih knjiga poezije i proze pokušao sam odgovoriti na elementarne izazove života i svijeta koji nas okružuje i u kojem trošimo lijepe dane i katkad tužne godine. Polovicu od toga čine knjige poezije za djecu i odrasle koje su se više cijenile i čitale prije dvadesetak i više godina, nego li što se danas cijene i čitaju. Moje svako najbolje, najintimnije i najopsežnije djelo je golema knjiga pod naslovom ‘Izabrane i nove pjesme’, koja je objavljena 2002. godine, a koja je prošla gotovo nezapaženo u očima književne kritike i čitalačke politike. Zašto je to tako, to znaju samo kritičari i čitači. Autor se tu, nažalost, ni zašto ne pita i on je tu najmanje važan.

 

Među ostalim djelima, pišete i aforizme. Aforizmi su oštre misli i kritike. One su opomena koje ukazuju na nelogičnosti i društvene paradokse. Tu ste pokazali svu svoju lucidnost i genijalnost kombinatorike riječima. Gdje pronalazite inspiraciju za aforizme?

Aforizmi su, može se slobodno reći, moj odgovor na sve naprijed rečeno i na sve što nam se događalo pod kraj prošloga i u ovome stoljeću. Mi danas ne živimo u poetsko vrijeme dubokih i bliskih međuljudskih odnosa. Živimo u otimačkom globalističkom kapitalizmu u kojem se bogati još više bogate, a siromašni stagniraju ili padaju još niže. Moćnici nas svakodnevno obasipaju  verbalnom demokracijom koja funkcionira po principu ‘pas laje, a pune karavane prolaze’. Tko se u tom svijetu nije snašao ili se ne snađe, taj će gladovati s punim ustima verbalne demokracije i tražiti izlaz bježanjem u svijet, na prostore drugih obećanih zemalja. U tom i takvom svijetu, kroz aforizam kao kratku mudroslovnu vrstu misli i zapisa može se najviše reći i poručiti. No, problem je što obični ljudi aforizme malo čitaju, a politički i društveni moćnici ih ne prihvaćaju jer se u njima lako prepoznaju. Zato su danas aforisti glas naroda koji se slabo čuje, ili se s indignacijom prešućuje. Baš po sistemu, naprijed spomenutog psa i karavane.

 

Jeste li dobili koju inspiraciju za aforizme tijekom tzv. „korona krize“?

Inspiraciju dobro izrežirane svjetske krize s korona virusom kratko sam zabilježio u dvadesetak aforizama, ali ona u današnjem vremenu svenarodne onesviještenosti nije za širu upotrebu. Kad se naprave ili, ako se naprave šire usporedne analize o smrtnosti ljudi od svih mogućih i nemogućih bolesti, vidjet će se koliko je slabašan taj sićušni a prenapuhani virus sezonske gripe, koji dolazi i prolazi s drugim vrstama zaraznih bolesti. Epidemije i pandemije sa tolikim brojem zaraženih i umrlih u poznim godinama života, teško su usporedive sa devet milijuna umrle djece od gladi godišnje u svijetu, ili s brojevima bolesnih i umrlih od raka, krvožilnih, srčanih i raznih drugih bolesti za koje nema učinkovitog lijeka. Ali kad je farmakološki, medicinski, pa i znanstveni biznis u pitanju, tada je i od miša lako napraviti slona orkestriranim političkim i medijskim igrama bez granica koje se postavljaju ili ukidaju odlukama kriznih i inih štabova. Jasno je da ljudi rade ono što se od njih traži i toga će biti, ali nije jasno zašto bježimo od prave istine.

 

Kakav je prijem vaših radova u javnosti? Jesu li prepoznate od strane institucija ili udruga?

Po onome što vidim i osjećam, slabašan ili gotovo nikakav. Zahvalan sam uredništvima časopisa koji objavljuju moje radove i udrugama koje me drže u svome članstvu. Nemam razloga biti zahvalan onima koji odlučuju o davanju potpora i objavljivanju knjiga domaćih autora, jer sam daleko od njihovih kriterije za tu vrstu posla. Knjige pišem i pripremam solistički, a tako i financiram njihovo objavljivanje u gotovo zanemarivim nekomercijalnim tiražama. Danas je knjiga roba kao što su čarape ili kupus na tržnici. Tko se tu snađe taj i profitira. A tko nema svoga mecenu ili kupca, taj kao i ja izvisi. Sreća je da pisanje nije obavezan posao, pa ga čovjek radi na vlastiti rizik i na štetu ili dobrobit svoga slobodnog vremena.

 

Rođeni ste u Tuzli. Kakav je odnos prema književnosti i piscima u BiH, a kakav u Hrvatskoj? Možete li usporediti?

Sličan ili gotovo isti. Razlika je jedino u količini novca koja se izdvaja i troši za tu vrstu kulturne djelatnosti. Sve drugo je prepisano i kopirano po istoj matrici. Snalažljivi pisci i kavanski stratezi tu se puno bolje snalaze od onih koji pišu više, a možda i bolje. Društveni kriteriji i mjerila tu puno ne vrijede, jer se ne poštuju i primjenjuju ograničeno i reducirano. Tko ima svoje ljude u strukturama koje krčme novac i dijele priznanja, taj je na konju. Tko ih nema, taj je na magarcu ili ide pješke.

 

Neke od vaših knjiga su i knjige za djecu. O kakvim pričama se radi i kako ste se odlučili pisati za djecu?

Za djecu pišem od rođenja moje djece, koja su mi bila početna inspiracija. Sada je tu i moja jedina unuka Sofia s kojom sam pripremio i objavio knjigu pjesama ilustriranih njenim crtežima. Napisao sam i romansiranu osuvremenjenu bajkovitu knjigu priča Medo s Medvednice, ali je i ona prošla gotovo nezapaženo jer nisam pronašao nakladnika ili mecenu, a ni pravi put do mladih čitatelja. Moj glavni problem je što puno pišem, a malo se bavim književnom komercijalom, koja je u današnje vrijeme važnija i od samog pisanja. Prije to nije bilo tako, ali danas jest.

 

Jesu li neki autori imali utjecaj na vaš rad i pisanje? Imate li neku knjigu koja vam je ostala u posebnom sjećanju?

Ne povodim se ni za čijim pisanjem. Svi pisci čija sam djela čitao ostavili su neki trag u mome sjećanju. U djetinjstvu sam rado čitao knjige Karla Maja i drugih autora toga vremena. Kasnije sam čitao pisce iz lektire, a po završetku školovanja sam biram autore i djela. Danas uglavnom čitam knjige i rukopise o kojima pišem recenzije, osvrte i književne prikaze. To su uglavnom autori o kojima ne pišu ili vrlo malo pišu drugi prikazivači knjiga. Tu sam solidaran s onima koji su u poziciji u kakvoj se i ja nalazim, jer i o mojim knjigama malo tko piše. Kolege ih, blago bih rekao, jednostavno prešućuju. Oni znaju zašto to čine, a i meni je bjelodano jasno.

 

Imali ste priliku upoznati i vašeg imenjaka i prezimenjaka nobelovca Ivu Andrića. Kojom prilikom ste se upoznali i kakve je dojmove ostavio na vas?

Kao dvadesetogodišnji mladi pjesnik i novinar u dva sam navrata 1968. i 1969. bio gost u domu moga imenjaka i prezimenjaka, nobelovca Ive Andrića. Bili su to ugodni razgovori dvojice Bosanaca, jednog koji dolazi i drugog na odlasku. Kasnije sam o njima napisao nekoliko kraćih  eseja s povodom, kad su našeg velikog pisca i njegovo djelo napadali nacionalisti i šovinisti raznih etničkih pripadnosti i antiliterarnih orijentacija i kad su mu pripisivali tobožnju genocidnost. Andrić je bio skroman, samozatajan i oprezan čovjek koji je još u mladosti spoznao kakvi su ljudi i na šta su sve spremni da bi ostvarili svoje namjere, ciljeve i interese. O tome je puno pisao i u to može uvjeriti svaki dobronamjerni čitatelj njegovih književnih djela. Ali ne i zlonamjerni, kakvih svuda ima.

 

Živimo u turbulentnim vremenima. Kakvi su vaši pogledi, kao jednog pisca na ovaj svijet i ovo ludo vrijeme? Spisateljice i pisci će definitivno imati inspiracije za pisanje.

Živimo u vremenu proklamiranih općih ljudskih prava, ukrašenih s nešto malo pravde. To je vrijeme verbalne demokracije u kome možete reći popu da je bob, a bobu da je pop. Ali to pravo kao i sva druga ima svoju cijenu zbog koje nećete završiti u zatvoru, ali možete ostati bez posla ili ne dobiti posao. Najveće demokratsko pravo današnjeg čovjeka je izaći na izbore i glasati za one koji će u sljedećem mandatu odlučivati o njegovoj sudbini kako njima paše i kako njih volja. Vladavina naroda iz koje je izvedena riječ demokracija, obična je floskula i farsa za naivne koji i u starosti misle da su mladi, a bez ogledala vjeruju da su lijepi. Tu ekonomska i socijalna prava ne piju vodu. Tu je istinska sloboda krinka za svaku glavu. Ali, šta je tu je. Iz svoje se kože dalje ne može i tko to ne shvaća, taj ceh skupo plaća. Tako je uvijek bilo i tako će uvijek biti, jer to je svojstveno ljudskoj civilizaciji od njenog postanka do današnjih dana. A bit će i nadalje, u to nema sumnje.

 

Aforizmi autora koje smo objavili na našoj stranici: https://www.centarkulture.com/aforizmi-ivo-mijo-andric/

Pjesma autora objavljena na našoj stranici: https://www.centarkulture.com/danas/

 

 

 

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here