Humoreske i priče reske – Štefica Vanjek

0
243
Foto: Pixabay

Humoreske i priče reske

Štefica Vanjek

 

I ništa mi nije!

„Ljudi (krivi), krivo promišljaju kako je potrebno činiti velika djela da bi se postao(la) netko. Uostalom zar se mora postati netko? Živimo svoj darovan život svatko s ponuđenim darovima.  Budimo na dobro svima oko nas. Tada svaka, dobra sitnica, postaje ogromna.”

 

Josip Prudeus

 

Humoreske i priče reske Štefice Vanjek čitam iz samoizolacije, u vrijeme pandemije virusa COVID-19, u proljeće ljeta gospodnjeg 2020. Knjiga sadrži 42 priče, svojim karikaturama ilustrirao ju je Milan Jurina.

Do sada, Štefica Vanjek objavila je četiri samostalne zbirke pjesama  „Prozor s pogledom u dušu“; „Stihom ljubim“; „Pratiti leptira” i „Stihom darujem“ te zbirku kratkih priča “Pečati ljubavi”. Pjesme su joj objavljene u dvjestotinjak domaćih i međunarodnih zajedničkih zbirki i zbornika. U koautorstvu s ilustratoricom Andreom Belić objavila je slikovnicu „Eva u gradu anđela.“ Crtice i humoreske objavljuje pri Hrvatskom glasu Berlin i na društvenoj mreži. Sudjeluje u radu kulturnih i umjetničkih događanja, recitala, književnih okupljanja i susreta pjesnika i književnika u Hrvatskoj i regiji. Stalna je članica nekoliko pjesničkih udruga.

Što je to, humoreska? (franc. humoresque). Prema Hrvatskoj enciklopediji, vrsta novele ili kratke priče, vedra humora i jednostavne obradbe. Ili kraće, kratka duhovita pripovijest. Češće je iskustvena nego ne, gdje autorica ili autor zabilježi i književno obradi pojave i situacije u svom okruženju u kojima se zatekla/zatekao. Poigrava se na račun vlastitih izbora i (ne)razumijevanja stvari i pojava u društvu na duhovit način. Ipak, humoreska od svoga autora/autorice i čitatelja/čitateljice zahtijeva određen ozbiljan pristup jer ta kratka pripovijest često govori jezikom istine i kritika je društva i načina života u cjelini. Govor je to ljubavi i pokušaj izliječenja bolnih točaka javnoga života s dobrim namjerama. Ima za cilj zabaviti čitatelja ali i odaslati poruku i naravno učenje.

Gđa Vanjek nalazi načina podastrijeti nam teme koje sami najradije metemo pod tepih a mi joj opraštamo naše razbijene ružičaste naočale. Osobno, mogu se identificirati sa stajalištem, načinom gledanja i razumijevanja svakodnevice gospođe Vanjek, prezentiranim u ovim pričama. Obje pripadamo nevjerojatnoj, izdržljivoj, kreativnoj i snažnoj Baby Boom generaciji, odrastale smo u manjim mjestima. Tijekom Domovinskog rata, u istoj ulici  dijelile smo sudbinu svoga grada. Ispratile smo našu i ne samo našu djecu u Europu, bi rekli naši stari, trbuhom za kruhom. A Štefica Vanjek ne prihvaća prešućivanje, ne pristaje praviti se da ne zna, ne vidi i ne čuje što se to polako, ispotiha i dugo već događa s nama i oko nas. Bez dlake na jeziku pripovijeda kako se živjelo prije i u vrijeme pandemije Coronavirusom. Kako su živjeli mali, obični ljudi; učitelji, trgovci, mesari, odgajatelji, činovnici… Duhovito i vedro prepričava nam svoja iskustva koja ju nerijetko naljute i rado bi potražila rješenje za neobzirnost, neprofesionalnot, uspavanost i lijenost onih koji bi mogli i mogli su, da su bili motivirani, društvu dati više. Na kvalitetniji način odraditi svoj posao. Jer Štefica Vanjek je prije svega sebi, visoko podigla moralnu ljestvicu.

Ne sumnjam da će povjesničari u budućnosti odbrojavanje povijesnog (ovog našeg sadašnjeg) vremena uskoro dijeliti na ono Prije i Poslije Corone. Ovaj virus nam je pokazao koliko je važna naša i društvena briga za svakog pojedinca, kako smo krhki i slabi, neodgovorni prema svojoj rasi i svom planetu. Samo smo jedan od mnogih zupčanika majke Prirode. Svi stradavamo od svoje ljudske gluposti i bolesno ambicioznih farizeja, što su prigrlili njima posve nepotrebna i suvišna svjetska materijalna dobra na ovaj ili onaj način.  

Razumjet ćemo poruke Štefice Vanjek u knjizi imenom Humoreske i priče reske jer, i naše su kuće bile „stalno bolesne“, dizali smo bolesničke kredite za njihova krovišta, prvu pa i drugu stolariju, za uvođenje vodovoda ili plina. Hvala za kartice i minuse, dugo, zdravo, sretno i sigurno da nam žive dioničari banaka ma gdje bili, hvala im što nam pomažu zadržati privid standarda koji se kroz našu povijest a iz čiste navike i danas vuče uokolo kao tronoga, umorna i stara mazga.

Jednako priželjkujemo kamp kućicu s prozorčićom koji gleda na more. Strepimo od ljute Alzheimerove bolesti putujući natrag u smočnicu po teglicu domaćeg pekmeza ili ajvara, jer maloprije nismo znale što nam je iz te naše špajze trebalo. Poželimo samo malo sigurnosti i poštovanja društvene zajednice, kao i većina vrijednih i skromnih ljudi. Temelj smo društva koji je itekako zasukao rukave i davao, desetljećima svakodnevno odlazio na posao, izdvajao sredstva u dobroj vjeri i plaćao poreze i račune. Onaj temelj za koji smo zahvalni kada se kuća trese.

Autorica se ruga svom pokušaju praćenja društveno preporučljivog ponašanja, pa stoga jer je to u modi, trenda radi preslušala bi svoje stare gramofonske ploče, no, gramofonu nedostaje igla. Kao djevojčica jednom je možda sjela na tu gramofonsku iglu pa…. ništa mi nije, i ništa mi nije, i ništa mi nije…  Baš! Bude li morala iza rešetaka svirati klavir, nije problem. Zna ona svirati klavir! Mnogo je vježbe bilo u njenom životu. Idemo dalje! 

„Prištekana“ na struju u Specijalnoj bolnici Naftalan, na fizikalnoj terapiji, naša pacijentica-književnica osluškuje svoje zglobove, hoće li prihvatiti pomoć profesionalno odabranih tretmana ili se pobuniti protiv svih tih struja, magneta, naftalana… U zlatnim godinama (još uvijek mladosti kažu stručnjaci), jer ljudi sada potegnu i preko sto ako vježbaju, šetaju i pametno se hrane. (To je geslo vrijedilo prije pandemije COVID-om 19). Ta naša dugotrajna mladost ne može bez stalnih i starih pratiteljica, naših dijagnoza. Našoj su autorici njene boljetice poput jutarnjeg pozdrava. Kada još ne zna kakav će biti dan.  

Ljudi u brojnim čekaonicama koje autorica posjećuje u svrhu održavanja kakvog-takvog uključuju se na lokalni trač-radio. Malo teže u danas bjež-od-mene-dva-metra-situaciji s mogućim nagluhim supatnicima ili ne daj Bože onima s cik-cak prorijeđenim zubima. Pa ih nitko ne fafumije. Jer su dobronamjerni zubari nekada dobivali upute od svoga ministarstva: „Čupajte im zube, tako je brže, jednostavnije i jeftinije!“ Tko je vidio stavljati krpu na krpu na kljove. One najbolje pristaju našim cestama.

Bazen će se pri Specijalnoj bolnici Naftalan nakon pola stoljeća čekanja i nadanja ipak izgraditi, a nada se utapa zadnja. Ta, riječ je o davno otkrivenoj toploj vodi. Ljekovitoj. U čemu je onda problem? Zasigurno ne u vodi. U međuvremenu, naša su djeca odrasla, i njihova djeca rastu bez bazena u svom gradu. Lako za našu generaciju, nama ionako ništa nije, rasli smo uz gramofone i često sjedali na igle. Kupali smo se u drvenim veš-koritima smještenim na pod kuhinje u blizini pećice na drva. Jednom tjedno. Plivali u čistim rijekama i potocima. Mada naša unučad odrasta u europskim gradovima s bazenima mi ne očajavamo, njeguju oni svoj hrvatski jezik, narječja, običaje i tradiciju. Tako se tamo lakše diše.

Uvijek u tijeku s događanjima na društveno-političkoj sceni, naša književnica nam na duhovit način ukazuje, primjerice, na potez lokalnih vlasti u Dalmaciji, ponegdje i u unutrašnjosti vezano na zabranu sušenja rublja na otvorenim prostorima. A što bi rastužilo i samoga Smoju. Čisto, krasno, rublje se više ne smije razastrijeti ponad kala i balkona pa da furešti ne daj Bože vide prave pravcate mudante ili padnu u strašni grih čineći selfi s njima! Uvjerena sam da bi se slavni književnik, humorist i kolumnist složio s njom, mada mudante malo tko nosi u današnje vrime! Naprid tange! Ne zato što ljudi nemaju novca ni za poštene gaće, već stoga što tako preporučaju trendseterice, fashionistice, blogerice, a pjevačice i holivudske zvijezdice, skijajući s vrha karijere skromno pokažu da ne nose mudante ni gaće ni tange. Šteta, jer ništa ne grije kao čiste gaće s mirisom bure. Oh, la la! Zato visoka živica oko kuće naše autorice štiti pogled na odjeću koja slobodno ovješena na žice, pleše na vjetru. Skrivena od znatiželjnika. No, čula sam da se kroz živicu samo gurne cijev, fi dva centimetra i eto ga na! Tange, mudante, gaće, baby dolls, grudnjaci, steznici, kako uzbudljivo! Zar čovjeka poznamo po njegovom čistom rublju?

Društveno osviještena, autorica nam na samo njoj svojstveni način pripovijeda o nevinosti tajkuna i naslova u štampi, a život svagdanji je zapravo crna kronika.  Do prije pandemije Coronavirusom, mogla je sanjati o jednosmjernoj karti za Zanzibar ili neku od zemalja čudesa, (nismo li sve mi Alise?), no sada nam je pandemija i to uzela. Nema bijega i to ne samo stoga što nema love! Kažu da je sada vrijeme da uđemo ili odemo – u sebe. Da budemo duhovno snažni i osviješteni. Pak si mislim, dok krpamo stare cipele, što drugo do sjesti na poveću postolarsku iglu i mantratiiiiii …. i ništa mi nije, i ništa mi nije! To smo odlično uvježbali sve te godine iza nas.

S vremenom zaboravimo imena knjiga koje smo pročitali, smetnemo s uma njihov naslov, možda ćemo se teško prisjetiti imena pisca ili spisateljice koji su proveli tisuće sati nad riječima koje su slagali u poruku nama, bilježili netom rođeni bljesak misli. Budili se iz sna i dovršavali poneku rečenicu. U toj i toj priči, pragraf taj i taj. Baš tu. Davali sebe s dobrim namjerama. Kao nakon susreta s krasnom i nesebičnom osobom, i nakon pročitane dobre knjige ostaje nam nezaboravan osjećaj, ono nešto dobro i snažno. Optimizam, razdraganost, polet. Nismo sami, još netko vidi stvari kakve doista jesu i ima hrabrosti svjedočiti. Potom, zasučemo rukave i nabrusimo moždane vijuge, idemo nešto učiniti sa darovanim nam vremenom, promijeniti stvari na bolje a ne ostati samo lutak na nečijoj krhkoj špagici. Jer svako društvo ima svoje negativce, a oni djeluju onako i onoliko koliko im dozvolimo. Ne smijemo biti zadovoljni tek svojim skromnim domom, dostupnošću šoping kolica i ponekom kunicom koja se do dvadesetoga u mjesecu utopi  u već nečijem rudniku zlata. Oduprimo se, mi promosapijensi, kako nas vole zvati,  i probudimo darove s kojima smo rođeni. Podijelimo ih s drugima.

Netko je rekao nemoj stati humoristu (ili aforistu, karikaturistu) na žulj, zasigurno ćeš završiti u knjizi. Zabilježen i ismijan od mnogih generacija u budućnosti koje će možda biti drugačije, no itekako razumjeti poruke iz prošlosti, kao što mi danas učeći volimo i cijenimo djela Držića, Smojea, Hašeka, Kishona, Boccaccia, Čehova, Buchwalda … Oni  su s mačom od pera oslikavali ponore i ljepote ljudskih duša i društva. A to je bezvremeno. Kada nas autorica ili autor putem svoje knjige doista dotakne i potakne na pomak i promjenu ka dobrom i pozitivnom, kada poželimo pokrenuti bar jednog čovjeka, sebe, a što je najteže od svega, tada je knjiga odradila svoju misiju. A ova zbirka Humoreski i priča reskih Štefice Vanjek čini upravo to. Jer, zapravo, ništa nam nije i idemo dalje. S osmijehom.

Đurđa Vukelić Rožić

U Ivanić-Gradu, 2. travnja, 2020.

 

Buy Me A Coffee

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here