Crtice iz svakodnevice – Štefica Vanjek

0
251
Foto: Pixabay

Crtice iz svakodnevice

Štefica Vanjek

 

Ipak na konju…

Ovo je sedma knjiga Štefice Vanjek, osma, ako računamo i slikovnicu „Eva u gradu Anđela“ objavljenu u suradnji s ilustratoricom Andreom Belić. Naslovljena Crtice iz svakodnevice, zbirka sadrži 33 crtice, većim dijelom objavljene na internet portalu Hrvatski glas Berlin. Ovi duhoviti tekstovi sadrže elemente kronike, žanra kojim autori bilježe svakodnevicu još od 11. stoljeća, a prvotno otkrivenog u Kijevu. Nažalost, ovoga listopada 2022. godine, bombe padaju na ovu lijepu ukrajinsku metropolu.

Crtice iz svakodnevice su po formi bliske pjesmi u prozi, sadrže i autobiografske elemente. Uz nas, suvremenike i čitatelje Štefice Vanjek, koji se pronalazimo u njezinim zapisima, oni čuvaju zanimljivosti našega vremena i budućim naraštajima. Između mnogih tema, u ovoj zbirci susrećemo autoričinu kritiku fenomena neizbježne vertikalne društvene nejednakosti u današnjemu svijetu. Osvrće se i na društvenu isključenost zaradi materijalnog siromaštva ali i pandemije koja je dodatno ugrozila mentalno i fizičko zdravlje stanovništva i otuđila članove starije populacije od ostatka svijeta. Autorica nam duhovito dočarava svoju reakciju na samoizolaciju. Čitatelji u zlatnom dobu, prepoznati će se i identificirati s njezinim zdravstvenim tegobama i borbom za što kvalitetniju zdravstvenu skrb. Pobijediti Godota, kaže ona.

Štefica Vanjek, reče mi, od svoje prve pročitane knjige željela je biti – spisateljica. Nadalje, već  kao dijete znala je, kada odraste bit će tetica u vrtiću. Stasajući, mlada djevojka izborila se za sebe, a kasnije, kao zaposlena odgajateljica, supruga, majka, pa i baka, nije odustajala i od svojega drugog sna. Za to je trebalo mnogo učenja i upornosti.  

U ovo vrijeme, kada statističari tvrde da trećina hrvatskih građana živi na rubu siromaštva, sjetih se misli Thomasa Jeffersona: “Bit vladavine jest u umijeću da se bude pošten.” Eh, da je teta Štefica Vanjek imala priliku, ona bi u vrtiću koji odgaja buduće moćnike, te hobotnice korupcije, iskorijenila zlo na vrijeme. Nikako da me napusti pomisao na prizor gdje te vrtićarce vodi u šetnju metropolom, u parovima, i to od Markovog trga do Jaruna i natrag. „Krakatiću, ne kopaj nos, ili ponavljaš vrtić! Ne kradi bonbone! Budeš li se još bacao na pločnik, ostavit ćemo te. Hodaj! Jok tatin Mercedes!“ Potom nastavljaju šetnju držeći se za krakiće, glasno brojeći: prva desna, prva lijeva; druga desna, druga lijeva; treća desna, treća lijeva, četvrta…  Jasno, ne bi na glas pjevali: „Hobotnice, lopine, mi smo vojska prava, svakodnevno ničemo…“ Za razliku od njih, dječica nam ne niču kao trava, otužna je demografska slika naše Hrvatske. S druge strane, tko ne bi poželio skuhati tu metaforu? Oj, la la, finih li salata! Izdašna stvorenja, te hobotnice. Jedan krak odrežeš, deset drugih izraste u tili čas. Bilo bi hobotnica ispod peke, brudeta i gulaša od hobotnica. Svi siti; susjedi, prijatelji i beskućnici.

Naša si je književnica uzela u zadatak podijeliti s nama vrijeme samoizolacije i njezinih posljedica u vrijeme pandemije virusom COVID-19. Otkrivamo tako gospođu živahna duha koja bi koronavirus najradije kloferom po starki, a i onoga tko ga je izmislio, ako ga je netko izmislio. Promatrajući sve oko sebe, ona živi otvorenih očiju i ušiju i zaključuje, otužan je svijet koji smo izgradili; oteli smo teritorij divljim životinjama, ugrozili klimu, osiromašili siromašne, još više obogatili bogate. Očito su mnogi preskočili onaj vrtić i zaobišli poštenje.  

Autorica kupuje hrvatske proizvode tako spašavajući firme a time i umirovljeničke fondove. Ima nje dovoljno da pomogne svima. Tužna je jer mladi ljudi napuštaju Hrvatsku. Uz prikladnu kritiku, našali se mrvicu na račun svoje emocionale i dočekivanja najdražih joj gostiju. Dolaze djeca, što će kuhati? Nabavka! Što u lonac a što u pećnicu? Kuhanje će olakšati čekanje najdražih. Usput, baka Štefica iščeprka duhovitu sitnicu na svoj račun, po koji put, kako bi ublažila patnju svima nama. Jer, čim djeca dođu, pitamo se, kada se vraćaju u EU?

Kakvom bi gradonačelnicom bila Štefica Vanjek? Držim, poravnala bi rupe na ulicama metropole i obnovila Zagrebačke povijesne građevine stradale u potresu. No, za izgradnju kuća stradalnicima zemljotresa na Baniji i šire, morala bi potegnuti i više. Kao ministrica zdravstva zasigurno bi bolesnicima omogućila pristup svemu što im je potrebno za očuvanje zdravlja i lakši život. Kako je multitasking ženska furka, istodobno bila bi ona i ministrica obnove, graditeljstva, ili kako već se zove dotično ministarstvo, često su se preudavale te naše raspuštenice. Kao šefica prometa i (prometnih) veza, sakupljače praznih PVC boca prekvalificirala bi u vozače rikši i time uštedjela na sramotno skupim automobilima i vozačima hobotnica naših svagdašnjih.

Uzela bi tamo gdje je previše i pokrpala tamo gdje najviše boli, usput temeljito mijenjajući užase neprofesionalnosti i nepravde. Jer, upravo to čine krasne žene, uravnotežuju ovaj nepredvidljivi i komplicirani svijet. Otkrivamo da se Štefica tu i tamo naljuti, ali i da se i ubrzo odljuti i oprosti što već treba oprostiti. Posljedica je to dobrog, tradicionalnog odgoja u domu punom ljubavi: Empatija, ljubaznost, skromnost, strpljenje… Poručuje nam, ustrajemo li, nije teško biti čovječan, to je dio naše krvne slike i mentalnoga sklopa, samo treba biti hrabar i početi od sebe.

Autorica nas povezuje s aktualnostima poput „Prljavog kazališta“ i Eurosonga;  s pjesmama „Tri metera somota“ , “Mala djevojčica” i “Evo mene ljudi moji”… Susrećemo tu hrvatske narodne poslovice poput  I ćorava kokoš nađe zrno, Kad čeljad nije bijesna ni kuća nije tijesna i Svako zlo za neko dobro, koju možemo pratiti i u Oxfordskom rječniku (Every cloud has a silver lining);  frazem Objesiti zube na klin; arapsku poslovicu Psi laju, a karavane prolaze; latinsku izreku: Kako siješ tako ćeš i žeti (Ut sis nocte levis – sit tibi cena brevis.); Također spominje džingl, odnosno najavnicu “Podravke” iz Koprivnice “Kad se sa srcem kuha...”. Imamo tu i usklik pokojnoga Borisa Dvornika Neću pulitiku u moju butigu!” iz TV serije Naše malo misto, književnika i scenarista Miljenka Smojea. Nadalje, prisutne su TV serije Željka Pervana i „Život na vagi“ kao i knjiga Antonije Blaće „Ljeto bez parea“. Spominje detektiva i isražitelja iz kriminalističkih romana Agathe Christie. Riječ je dakako, o Herculu Poirotu i njegovim sivim vijugama.

Kažu da humor ne cvate na sreći ni u sefovima krcatim naslijeđenih dragocjenosti. Prije će ga izgraditi patnja, siromaštvo i osviještenost o društvenoj nepravdi. Upravo s humorom književnica mlati ono što bi se u društvu trebalo rješavati drugim sredstvima i istjerati vraga (hobotnice) na vidjelo. Stoga su nam ovi nadasve duhoviti tekstovi odlična terapija. A ukoliko se Afrička tektonska ploča dovoljno približi našoj Euroazijskoj ploči i mi odjašemo do Tunguzije, shvatit ćemo da smo na konju, a ne na staroj i umornoj mazgi.

Đurđa Vukelić Rožić

 

Buy Me A Coffee

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here