Vodila i uredila: Denis Kožljan
Za početak, tko je zapravo Goran Jurković osobno?
Rođen sam u Otočcu 1971. godine. Otac i majka su mi bili učitelji razredne nastave. Svoje lijepo djetinjstvo koje sam dijelio sa roditeljima, bratom, rođacima i susjedima, proveo sam u Kompolju, mjestu pokraj svojeg rodnog Otočca, u Gackoj dolini. Bilo sam vrlo živo dijete, ali i odličan učenik. Moje rano djetinjstvo karakterizira jaka povezanost sa mojim pokojnim djedom Jurom. On je za mene bio oličenje skromnog, poštenog i moralnog čovjeka, koji je uvijek širio ljubav prema svojoj okolini i bio čvrsta poveznica svoje mnogobrojne obitelji. Osnovnu školu „Silvija Strahimira Kranjčevića“ završio sam u Kompolju, srednju elektrotehničku školu u Otočcu, te Fakultet kriminalističkih znanosti u Zagrebu. Domovinski rat u kojemu sam sudjelovao zatekao me je u mojoj Gackoj dolini, te sam kao policijski službenik i rukovoditelj proveo svoj radni vijek u Ministarstvu unutarnjih poslova. U mirovini sam od kraja 2018. godine. Oženjen sam suprugom Marinom, koja mi je uvijek bila najveća životna potpora, a naš je život blagoslovljen našim sinovima Robertom, Mariom i Vedranom. Obitelj mi je sve. Nemam previše prijatelja, a oni kojima sam blagoslovljen nemaju potrebu nikad preispitivati naše prijateljstvo.
Pripremajući se za razgovor s Vama, naišla sam na mnogo prelijepih stihova tj. pjesama ali i proznih djela, vezanih za kraj u kojem živite i u kojem ste zapravo odrasli i sve je to popraćeno predivnim fotografijama, najčešće su to pejzaži i motivi prirode.
Recite našim čitateljima o kojim se to prostorima radi i što vas toliko intenzivno veže za taj kraj?
Moje pjesme i priče koje pišem uglavnom su inspirirane mojim rodnim krajem, odnosno Otočcem, Kompoljem i Gackom dolinom u kojoj sam odrastao, mojom Korenicom u kojoj živim u općini Plitvička Jezera i Udbinom (područje nekadašnje Krbave), te širim područjem Like u kojoj sam proveo svoj dosadašnji životni i radni vijek.
Za navedeni zavičaj veže me njegova ljepota, ljubav prema rodnom kraju i ljudima.
I više nego očito je, gledajući i čitajući Vaša djela da ste veliki domoljub ali i humanista.
Pa u kojoj mjeri se ta vezanost za svaki kamen, rijeku, livadu, odrazila na stvaralaštvo koje toliko snažno i jako prezentirate ljudima? Moji korijeni su toliko duboko i neraskidivo povezani sa mojim bićem da jednostavno bez njih život ne bih mogao niti zamisliti, a to mi opet s druge strane daje nepresušnu inspiraciju za moje stvaralaštvo i priliku da riječima izrazim tu dubinu moje povezanosti.
Kako to uspijevate tako plastično i detaljno dočarati kroz mnoga lirska i prozna ali i djela ovjekovječena fotografijom?
To doista nije lako opisati, ali obično najprije uživam u prirodi i krajoliku, mojim beskrajnim šetnjama i vrlo čestom fotografiranju detalja koji mi tom prilikom naprosto „zapnu za oko“, a nakon toga u mojim promišljanjima ili nakon njih riječi dođu same i upotpune moj doživljaj koji je već ovjekovječen fotografijom.
U Dolini Gacke, odmara nam duša”, kaže jedan stih koji i sami govorite, u video uratku na You Tube. Je li to zaista tako i jesu li samo prizori iz tog kraja lovci na emocije ili je sve to upakirano i s čovjekom koji živi na tim prostorima, Lijepe naše?
Nekako i nakon toliko vremena Gacka dolina mi svaki put probudi pozitivne emocije i sjećanja, a srce „zaigra“ baš svaki put, kad joj se iznova vratim, bilo osobnim dolaskom ili kroz riječi poezije ili proze. Sve je to doista „upakirano“ s čovjekom koji živi i diše svim svojim bićem svoj rodni kraj i zavičaj. I kako sam to jednom napisao za Gacku dolinu:
„I kad odeš, ona iz tebe, iz tvog srca, ne odlazi nikad, kao jedina vječna vrijednost u kojoj si nastao, rastao i stasao kao njezino dijete, koja te je obilježila i kojoj je uvijek iznova vraćaš.“
Mislim da Goran Jurković vrlo dobro, da ne kažem odlično nižući svakodnevno svoju pletenicu stihova, progovara o fenomenu “ljubavi”, a koji zasigurno kod njega nije statičan već neprestano cirkulira, daje se i vraća.
Jesam li u pravu kad to konstatiram i ako je tako kažite nam o tom lajt motivu ogromne ljubavi koja iz Vas progovara, Navedite na primjerima onoga što bilježite i ostavljate to bogatstvo za generacije koje dolaze?
Ljubav je doista središte mojeg stvaralaštva kojom u ovom sivilu svakodnevice želim ukazati na pozitivne životne vrijednosti, kao čovjek koji je u životu osjetio i mržnju i loše stvari, koje uopće ne želim nikada niti spominjati, a kamoli o njima pisati.
Ljubav nas pokreće, ona je najsnažniji motivator, ona je najveća vrijednost u našim životima. Treba je širiti na svakom koraku, treba je živjeti, treba je isticati i o njoj treba pisati. Toliko ima različitih vrsta ljubavi. Prema životnom partneru, prema obitelji, prema roditeljima, prema prijateljima, prema domovini, prema vjeri, prema zavičaju, prema životnim vrijednostima, prema prirodi, prema kućnim ljubimcima, prema lijepim stvarima, prema…
To bih jednostavno naveo nekim svojim opusom, a vrlo je bitno napomenuti da u mojim pjesmama i pričama nema mržnje prema nikome, samo ljubav, sjeta, možda malo grublje realnosti, a ponekad inata, bunta i kritike usmjerene protiv nekih narušenih vrijednosti. Ponekad jednostavno želim poslati poruku. Ako je netko želi čuti, to je dobro, a ako ne, ipak je rečeno…
Ljubav je emocija kojom se doslovno sve može opisati, a mržnja… Mržnja nas vodi u propast i o tome ne želim pisati, niti sam njome opterećen, iako sam se u svojem dosta dinamičnom životnom i radnom vijeku često s njome susretao. Jednostavno nisam opterećen predrasudama i nastojim prilično realno progovoriti o svojim osobnim promišljanjima.
Kada i zašto ste se ozbiljnije počeli baviti pisanjem i fotografijom? Je li ta nepresušna energija u osobi Gorana Jurkovića, ikada popuštala, doživjela smiraj ili je situacija obrnuta?
Ovo je zanimljivo pitanje. Uvijek sam jako volio čitati i knjiga mi je oduvijek bila jedan od najvećih prijatelja. Najprije stripove, pisane romane, a potom knjige, poeziju i prozu. Prvu pjesmu napisao sam daleke 2006. godine. Potom neko vrijeme nisam ništa pisao, pa onda opet nekoliko pjesama. Gubitak majke 2009. godine me je posebno pogodio, pa sam time inspiriran pisao dalje, sve u jedan rokovnik, koji sam donekle ispunio do 2017. godine. Ta je godina na neki način prekretnica u mojem životu. Te sam godine pokrenuo i svoj blog.
Pritisnut životnim teškoćama i zdravstvenim stanjem, izlaz sam pronašao u pisanoj riječi. Emocije, frustracije, teškoće i sjećanja izbila su nekako iz mene svom snagom kroz pero, te sam uskoro počeo vrlo intenzivno pisati.
Od tada inspiracije ne nedostaje i pišem doslovno svakodnevno. Fotografiram svaki put kad sam u prirodi i kad god vidim zgodan detalj koji kasnije vrlo često pretočim i u pisanu riječ.
Osim poezije, dakle, čini mi se da jednako zdušno pišete i prozu odnosno dijalošku formu.
Pa, eto, djelujete poprilično skromno, no, možete li nam reći ukratko o svom prvijencu pod naslovom “Priče iz djetinjstva”?
U samim počecima sam samostalno na svojem blogu započeo sa objavljivanjem svojih autorskih radova, pjesama, priča iz djetinjstva i fotografija, a to sam dijelio i na društvenim mrežama. To je svakako uočeno od strane vrlo kvalitetnih ljudi iz Gacke doline, koji se kroz djelovanje Katedre čakavskog sabora pokrajine Gacke, već više od 20 godina bave njegovanjem čakavske književnosti i dijalekta, te tradicijske kulture, unapređenjem i njegovanjem glazbenog, likovnog i plesnog izraza, istraživanjem povijesnih etapa i poticanjem izdavačke djelatnosti u Gackoj. Ovdje bih posebno istaknuo predsjednika Katedre gsp. Milana Kranjčevića i prof. Manju Kostelac-Gomerčić, koji su me na neki način uz posebnu i konstruktivnu kritiku i pomoć usmjerili u daljnjem pisanju i stvaranju.
To je za vrlo kratko vrijeme rezultiralo i izdavanjem moje prve knjige “Priče iz djetinjstva“.
U čijoj je nakladi napisana knjiga, koliko u njoj ima priča, možda da navedete neke koje Vam se čine najoriginalnijima?
Moja prva knjiga “Priče iz djetinjstva“, tiskana je 2018. godine u nakladi Katedre čakavskog sabora pokrajine Gacke“. Promocije su održane u Korenici i Otočcu.
Radi se o 29 priča iz mojeg djetinjstva i odrastanja u Kompolju, a kojih je samo dio objavljen na mojem blogu. Bile su vrlo prihvaćene i praćene na blogu i facebook profilu, pa me je to motiviralo da još intenzivnije pišem. Sve su priče istinite i prikazuju me prilično ogoljenog, kako u pozitivnom („Moja Ćoća“, „Srijeda“, „Košnja“, „Moj praščić, Puteša i mačak“), tako ponekad i u negativnom svjetlu („Vruća rakija“, „Susjedovo grožđe“, Školska torba“), uglavnom u svjetlu realnosti i ponekad tragične zbilje („Škola u plamenu – kraj mojega djetinjstva“).
Jesu li pisane u trećem licu ili ste Vi glavni junak koji svoje lijepo i očito sretno djetinjstvo želite dati za primjer?
Uglavnom su priče pisane u prvom u licu, ja sam „glavni“ junak, ali kao što sam rekao u realnom izdanju prikazujem svoje lijepo djetinjstvo, bez nepotrebne imaginacije. U svakom slučaju moje djetinjstvo bi danas bilo, ako ne za primjer, onda svakako da izaziva sjetu kod čitatelja.
Goran rođen u Otočcu, prepoznaje se kao osoba koja istovremeno s nekom dozom tuge piše i govori o činjenici da se Lički kraj ozbiljno i u većoj mjeri zapušta iako ima mnogo potencijala i na polju kulture, poljoprivrede i same zemljopisne pripadnosti i blizine Velebita.
Je li to zaista tako i u čemu leži problem po Vašem mišljenju?
Moja Gacka, Lika i Krbava su svakako krajevi koji dijele istu sudbinu. Osnovni su problemi rijetka naseljenost i neopravdano zapuštanje cijeloga kraja koji doista ima potencijala, ali se ne čini dovoljno da se mladi ljudi zadrže na tom području. Iseljavanje je prilično prisutno i svakodnevno, radnih mjesta je sve manje. Nedovoljno se ulaže u kulturu i sadržaje koji bi život oplemenili i učinili zanimljivijima na ovom području, iako prirodne ljepote i ukupni potencijal cijeloga kraja može ponuditi i svakako zaslužuje puno više od sadašnjeg sivila naše svakodnevice.
Pročitala sam nekoliko redova i tekstova gdje opisujete događaje i junake iz davne prošlosti.
Kako, kojom metodom i tko vam je pomogao da dođete do tih spoznaja ili je to neki Vaš osobni modus koji te priče čini dinamičnim i poučnim?
Svojim osobnim zanimanjem za povijest, kao i kroz djelovanje KUBS Baštinica (Kulturna udruga uza baštinu i stvaralaštvo) iz Otočca, koja nastoji sačuvati kulturnu i povijesnu baštinu Gacke doline, prilično sam upoznat sa bogatom poviješću mojega zavičaja, te sam nedavno inspiriran nekim objavama na društvenim mrežama od strane predsjednice KUBS Baštinica prof. Manje Kostelac-Gomerčić, došao na ideju da kroz prozu „oživim“ neke doista stvarne povijesne osobe iz XVI stoljeća i doba „Vojne krajine“, te sam koristeći stručne članke i povijesne izvore uspio do sada napisati nekoliko priča o hrvatskim graničarima iz navedenog vremena, u kojima je radnja izmišljena, ali su neki od likova doista postojali prema dostupnim povijesnim izvorima. Navedene priče još uvijek nisu do kraja dovršene, te će sigurno u doglednom razdoblju biti zaokružene i u nekakvom pisanom izdanju. Pri tome mi je od izuzetne važnosti bila i pomoć prof. Manje Kostelac-Gomerčić, koja mi je svojim znanjem i povijesnim činjenicama upotpunila radnju i lokalitete navedenih priča.
U svijetu današnjih teških probitaka, nas kulturnjaka, djela Gorana Jurkovića ipak dolaze do čitalačke publike.
Možemo li znati na kojim mjestima Vas “ima” za čitati i vidjeti slikovite vinjete jednog živopisnog ličkog kraja? (navedite nam adrese odnosno linkove)?
Svoje autorske radove, odnosno pjesme, priče, fotografije i ostale zanimljivosti od 2017. godine objavljujem: na mojem osobnom blogu pod nazivom „Zapisi iz Like, Gacke i Krbave“, na adresi https://goranjurkovic.wordpress.com/, na facebook profilu Goran Jurković – https://www.facebook.com/goran.jurkovic.16.
Na You Tube kanalu pod naslovom: ZAPISI IZ LIKE, GACKE I KRBAVE blog, gdje objavljujem prigodne autorske video uratke sa autorskim fotografijama, video sadržajem i poezijom.
Nećemo zapostaviti ogroman interes i trud u stvaranju prelijepih fotografija koje potkrepljuju kako stihove tako i prozne radove.
Kojom tehnikom slikate odnosno snimate i imate li pomagače i ljude koji su vam “desna ruka” u cijelom tom kreativnom doživljaju?
Fotografijom se osobno bavim amaterski i ne koristim nikakve posebne tehnike, ali imam dobar osjećaj za uočavanje detalja i vrlo ih često koristim, kako bih upotpunio doživljaj i temu mojih pisanih objava na blogu. Uglavnom koristim svoje fotografije iz baze koja je doista impresivna, a vrlo rijetko koristim fotografije uz dozvolu drugih autora.
I za sam kraj, možete li nam potvrditi što bi bilo slijedeće na redu za prezentirati onima koji vas prate i čitaju?
Pa evo, tijekom ove korona krize, koja je meni osobno, a vjerujem i velikoj većini drugih autora bila dosta produktivna, u mojem rodnom Otočcu nastao je Koronameron, na inicijativu predsjednice KUBS Baštinica, prof. Manje Kostelac-Gomerčić, kojom prilikom se odazvao veliki broj autora, kao i moja malenkost, koji su u razdoblju korona krize stvarali priče koje će uskoro ugledati svjetlo dana u pisanom izdanju, nadamo se ove kalendarske godine.
Navedene priče možete pratiti i na facebook stranici: Otočki dekameron – https://www.facebook.com/Oto%C4%8Dki-dekameron-1620414941539759
Ima nešto što vas posebno veseli, a nismo rekli do sada u ovom Intervju?
Posebno me veseli što još uvijek, unatoč svim teškoćama postoje ljudi koji se trude svojom pisanom riječju širiti ljubav i svjetlo, te ostaviti traga u ovom trenutnom sivilu naše svakodnevice.
Hvala najljepša na trudu i izdvojenom vremenu i sretno
u daljnjim spisateljskim izazovima,
Uredila: Denis Kožljan, književnica
hvala uredniku