SLAGALICA STRAVE

0
68
Foto: Jplenio - Pixabay

 

SLAGALICA STRAVE

 

            Pa onda ideš desno, pa lijevo i furaj samo naprijed. Još samo jednom moraš skrenuti lijevo i već si u gradu. Prije samog ulaska u središte postrojavaš se opet lijevo i voziš u sam centar. Onda te put sam vodi, jer svi putovi vode u središte zbivanja. Samo ne znam gdje ćeš parkirati. Snaći ću se već i s parkiranjem, kažem siguran u sebe. Tako sam i popustio, kako mi je rečeno. Kada sam došao u grad nisam imao gdje parkirati. Na kraju sam ipak našao neko mjesto, na jedvite jade, ali nisam imao sitniša za plaćanje parkinga. Odjurio sam do najbližeg kioska da mi razmijene novac. Kad sam se vratio već mi je gospodin u nezgrapnoj plavoj uniformi pisao kaznu. Uspio sam ga nekako nagovoriti da odustane od tog posla, jer evo stavljam listić da sam platio račun unaprijed i da se neću odavde micati deset dana. On je to ozbiljno shvatio pa mi je predložio da platim mjesečnu kartu. Bio sam mu toliko zahvalan da sam mu na brzinu dao 20 kuna. Nakon toga nije mogao reći ni jednu riječ, samo je odmahivao glavom u stilu kuda ide ovaj svijet. Konačno sam na čvrstom kamenitom tlu i gazim naprijed prema cilju, međutim tek se onda sjetim da nisam ponio papire sa sobom. Vraćam se natrag već sav oznojen jer bio je kraj proljeća, sparan i kišovit, teško se disalo i sve je oko mene počelo naglo bujati. A ja sam isto tako bujao, ali ne onako prirodno i kako bog zapovida, nego nekako glupo i trulo. Uzeh papire i sada već trčim ulicama grada, ljudi sjede i piju kavu. I uživaju u piću i ćaskanju. Pa mogao bih i ja na brzinu popiti kavu i zapaliti cigaru. I bi tako. Sad sam tek trebao biti opušteniji, ali umjesto toga uhvati me neka nervoza – nervoza od nečega što nisam ja i što ne bi trebao biti moj posao. Ali, već je kasno za sve i na ulasku u hodnik odvjetničke kancelarije Šimić & Velić stanem kao ukopan. I ni makac.

          To mi se i prije znalo događati, ali ovaj put sam zaboravio što ja zapravo moram napraviti, gdje se doista nalazim i jesam li još živ čovjek ili nekakva naprava. Neki anonimni zloduh ili sasvim bezlična pojava koja kuca na vrata. Da, imao sam još toliko snage da pokucam i kažem dobar dan. A ovi unutra sve su već znali. Kako su ti ljudi pametni. I dobro izgledaju, paze na red i čistoću. Iako me gledaju u oči, zapravo me ne primjećuju. Čak me ponude da sjednem. I tako ja izverglam sve što je trebalo reći o slučaju M. Slušaju me Šimić i Velić i gledaju u mene podsmješljivo, s par internih upadica-pošalica. Na kraju su završili razgovor s vicem o omraženim advokatima: – Gospodine odvjetniče, htio bih vam postaviti samo jedno pitanje. Nadam se da mi ga nećete naplatiti. – Jedno pitanje? Naravno da neću! Naplatit ću odgovor. I prolomi se glasan smijeh koji je odjekivao neveselim prostorom ureda. Sve će biti u redu. Ništa ne brinite. To je sve? To je sve. I kada sam već počeo odlaziti, kaže jedan od Šimića i Velića: Petsto kuna! Molim. Odgovor se naplaćuje. Sada sam se počeo smijati kao lud i pokazivati prstom u njih kao što se pokazuje prema zločestim dečkima. I dok sam zatvarao vrata zahvaljivao sam i previjao se od smijeha. Smijao sam se čak i u hodniku gdje sam vidio sredovječnu ali dobrostojeću gospođu koja se najprije zagledala u mene, a onda rekla kako su momci doista puni humora, duhoviti, krasni ljudi. Zašto odvjetnici ne bi bili krasni ljudi? Ili političari? Ili liječnici? Otkud ljudima te predrasude. O glupim policajcima i lijenim službenicima i profesorima. Ajte molim vas. Vraćao sam se svom autu, svom vjernom drugu koga nisam baš previše volio, ali bez njega ne bih mogao ništa. I kad sam u sebi izgovorio to ništa, ono se na kraju malo oteglo. Jer sam, iako kratkovidan, vidio ceduljicu zakačenu o brisače. Počeo sam psovati u sebi, pa onda i naglas, i kod svog ljubimca stao sam i htio ga javno išibati, kad sam vidio da je onaj katil – ferman samo obična reklama. I to za odvjetničke usluge. Čuđenje je bilo još veće jer sam prvi put vidio neku odvjetničku reklamu u ovakvom obliku. Radilo se o firmi Jurić i sinovi, koja je imala slogan: Brzo i lako rješavamo pitanje svako! Krenuo sam tim istim poslom samo da me ne bi odvajale riječi od prostora i prepoznale neke druge tajne skrivene od mene i potpune stvarnosti događanja. Kad sam sjeo u auto obuzeo me dah pustolovine.

          Odjednom sve vidim drugim očima, ali me netko zaustavlja i kaže, nikad nećeš doći do dubine noći koja se osvaja svakog dana. Pravi ritam valova tek dolazi i govori kroz grilje koje se pune vjetrom i soli. Ja sam moć koja dolazi niotkuda. I padnem, kao što mrtvo tijelo pada. Preda mnom je cijeli svijet koji se otvara i raspada. Sve do sada mislio sam da sam dio ovoga svijeta. Branim se šutnjom. Tako to otprilike biva i nikad ne znam što će se zapravo dogoditi. Kada dođu vračevi sa sjevera u naš mali grad ništa neće biti isto. Svi će se sjatiti oko njih. Ne želim razmišljati, želim slike i riječi koje me vode nekim putem veselim. Prosipam se po danima, kucam ritam po glavi i ušima. Ubijam ritam, kratim vrijeme i ono krati mene i prostor me prati, sve zbog tog vražjeg ritma koji se ne da ugasit. Sviram po tračnicama, sviram po žicama i klavijaturi, sviram po bačvama, penjem se po stolicama, zvučim kao električna bušilica, prebirem prstima po tipkovnici i fali mi još jedna riječ, onda i nju tipkam i tako mi pobjegne značenje. Ako se rasporedimo na prostor i vrijeme nećemo znati čije su žice pasle gumu i čija jata predu lišće. Jednostavno reći to i to, jer riječi mogu i više, a ako se ne budemo slušali, past ćemo u zagrljaj koji je samo odsjaj tišine, srebrna šalica zraka u moru praznine, gdje spava zmaj koji nije, baš nikada nije nije jeo previše i nije se debljao uzalud. I put ćemo naći od mahovine skriven na sjeveru ili kada jugo dahne znat ćemo da idemo na jug i kad oganj plane vidjet ćemo selo i ljude, i naći ćemo nešto u zamjenu za sve što smo izgubili. Ja bih se bacio pod vlak kada bih mogao vidjeti ono što se događa kasnije, sa mnom i vlakom. Postoji svijet i još jedan svijet, onaj koji živi u meni. Ta dva svijeta treba opisati, a to znači da ih treba prekodirati, transformirati jednoga u drugi. Život je sredstvo moga ja, a ja sam život kao i neki drugi život, samo što ja imam taj strah koji me nikada nije napustio. Iz straha proizlazi još veći strah i nevolja. To je bila prva vijest koju sam danas čuo. Subota ujutro. Probudio sam se u deset sati. Bio je predivan dan kasnog ljeta. Baš sam se dobro osjećao. Onda sam čuo vijest koja je mogla zainteresirati svakog dobrog pisca. Krenuo sam prema rivi gdje se po kafićima već pričalo o tom događaju. Neki su se tome smijali, a drugi su bili pomalo zabrinuti. Policija je stavila trake oko zgrade i nije dala nikome prići. No, većina je taj pothvat smatrala dobrim načinom zezancije, pa su Luku dozivali da ne čini ludosti, da treba naći ženu, i slične gluposti. Glazbenom uredniku zapovjedio je da stavlja samo domoljubne pjesme. Otvorio je i prozor da se čuje glazba sa zvučnika. Luki se nitko nije protivio, mislili su svi da će ga to proći i da će se situacija brzo smiriti. Luka zapravo nije bio loš tip, zapravo je bio dobričina. No, često je bio i predmet šale. Kao ratni dragovoljac dobivao je mirovinu, ljeti je iznajmljivao apartmane, živo je s majkom koja je sve obavljala za njega, ali, Luki je u zadnje vrijeme nešto počelo smetati. Ruke mi izlaze iz brda, kao iz broda se javlja šuma i koža, s druge strane, neki lelek od platine i srebra, neka nova žena na ulicama neba. Korača zaljubljena u sebe, izaziva bijes i zavist, jer gotovo savršeno hoda, a izraz joj je poluzanesen. Noge mi ulaze u blato i postaju sve teže. O kako volim ovaj osjećaj pradavne materije koja uzgaja naše pretke – gliste. Do grla sam u blatu koje se polako spušta i pokazuje rijeku. To nije voda obična, ona liječi. Liječi, ponavlja jeka u kanjonu koji se doima kao da je isklesan. Toliko ljepote na jednom mjestu. O rijeko, vodi me prema moru, ili natrag prema ušću. Dok ne bude kasno, utopi me i još jednom krsti tako da mogu neometen i čist poći do brda i naći te ruke koje izlaze iz njega. Sada to zvuči kao igra, kao kad se iz broda javljaju mrtve ribe i koža, kada se ponavlja putovanje koje siječe vodu i zrak. Ja sam vatra koja ne dogorijeva, i voda, stratosfera i panj od užegle zemlje. Rijeka me vodi do izvora, ja se otimam i plivam do mora i opet brod i ruke i koža, i pjena od mrtvih riba. Stvarnost putuje, stvarnost se množi ili naprosto miruje. Ona i napada naše kosti i tijela, vitla nas u zrak i prevrće kad god hoće. Stvarnost je opaka maćeha, njeni su zubi oštri i tvrdi. Stvarnost je jedino što imamo i zato smo i mi njen mali dio. Polako nas stvara stvarnost i od stvarnosti smo potekli i rođeni. U nju potpuno umočeni ne možemo je ni shvatiti, a kamoli opisati. Ipak to svi čine, otud njeno prokletstvo i stari ružni običaji. Vrijeme je za novu stvarnost, za onu zbilju koja je odista zbiljna, ponekad i neozbiljna. Ovako je samo neo-stvarnost, neutaživa, vječna, mala i nesretna, kao pogled na grad i valove, pogled na strujanja, hod i govor stvarnosan – i tako bit će i jest u sve vrijeme stvaranja. Jer ona zapravo i ne postoji.

         Nema riječi koja bi mogla sve obuhvatiti, pa i kad kažem sve ili cijeli svijet, što sam zapravo mislio i rekao ili samo prepisao od nekog drugog. Ova je igra opasna i nepredvidljiva i zahtijeva puno strpljenja. Na kraju često ne bude ništa, samo bivanje u nekim satima koje više ne brojim i koje više ne želim pored sebe. Kažeš stvarno i zbilja i neposrednost, i sve mi se više čini da je to samo nešto kao nadomjestak za pravi život, koji je isto tako varljiv i nepostojan. Život živi od života i to se kolo vrti naprijed i natrag sve do nekog bespuća, strašnog i opasnog ponora nad kojim stojim nagnut dok naviru sjećanja na život, naravno, koja postaju nešto kao ispravak školske zadaće koji nema nikakvog smisla. Samo sam tada znao da je ovo neka bol koja ne prolazi i koja se neće dati učvrstiti. Nikada više neću jesti grožđe ravno s panja i stavljati ga u košare kao tih sedamdesetih i osamdesetih godina kada sam bio prilično mlad i kada sam imao energije za sve. Svjetlo se utopilo u crvenoj sjeni i nastao je ljubičasti suton. Iz njega su polako izvirale tajne i poplavile sve što se nalazilo oko mene: kuće, parkove, ceste, pa čak i ljude. Suton je kraj, ali je zapravo početak, ulaz u opasan život noći koja se prekriva mrakom i šuti. Nešto u dubini tutnji, ali to su samo nevidljive vibracije grada koji spava nakon kiše. Bljeskaju ulice, bljeska kamen razliven noćnim svjetlima. Ispred mene je bila gomila ljudi koja je pjevala. radilo se o nekom mitingu ili nečem sličnom, ali to me nije zanimalo. Prije sam uvijek htio znati što se događa i odmah to pokušavao analizirati. To je bila neka moja formula kako ići kroz svijet. 
             

            Navečer zastanem kraj bunara i osjetim onu svježinu vode koju sam davno izgubio. Vjetar me ljulja sasvim polako, u krošnjama meko šuštanje lišća, na licu nešto kao osmijeh i sažaljenje, nad svime. To je bio mali trenutak vječnosti u koju sam zagazio samo jednom, i kao hladna voda odnio me preko potoka sve do izvora, ispod kamenja i zemlje, samim podzemnim kanalima i uskim gudurama. Sjećam se toga kao danas, tog neostvarenog sna koji je bio zapisan na ovom malom zemljovidu. Možda sam i tada pogrešno čitao znakove, a možda tih znakova i nema, samo smo mi zaluđeni njima, svjesni koliko im dajemo značenja koja zapravo i ne postoje. Između glasova i riječi biram neki spas, mogući izlaz, pa opet šetam gore dolje, naprijed i natrag i sve mi se čini da se vrata ne mogu zatvoriti dok ne okreneš ključ i baciš ga u vodu. To je neka čarolija, kaže Luka, koji se do tada već bio smirio. A ja ležim, na meni trava i ostaci pamuka. Lijeni i uhranjeni ne možemo bježati, ali takvi ne možemo stvarati novi svijet, tako da se jednoga dana o nama priča kao o velikim osnivačima novog svijeta. I onda počinje potraga. Kakva potraga, zaboga, pa nismo se ni makli s mjesta. I kada mi već ide mogao bih poći, jer ovdje više nemam posla. Osjećam ritam u rukama, u nogama, u cijelom tijelu drhti ognjica, vuče se sunce i čuje ptica. Mogao bih poći, ali ne znam gdje.

O, ima tih postaja na koje bih volio stići. Ali kamo dalje? Možda u dugu šetnju među arkadama, gdje se prebiru misli i grije nova nada.

Mogao bih se spustiti prema gradu i motriti ljepote moderne arhitekture ili se praviti da hodam po zidinama kao besmrtni vitez. Sve ću to obaviti za dan ili dva i onda će mi dati pozdrave i hvale. Sam bih volio znati gdje sam sada jer mi je uvijek bitna početna točka. I da se znam vratiti kada se cijeli svijet izmijeni, uznemiri i kad zbog mene stanu pješaci i trube, i gosti i sunce. Kako tek govore drugi koji nemaju ovu moć? Kako se tek oni muče da shvate tu jedinu iskru života, taj dah što se zove priroda ili gen genija koji je zadužen za bistru misao.

Svašta ćemo iznijeti nas stol i jesti. Puno toga nam je pobjeglo, ali više neće bježati. Potrebno je malo više strpljenja, onog što ga ima akademska zajednica i mali smiješni sindikati.

Ne mogu ja obuhvatit sve, pa onda mi uteku i sitnice, i bježi grožđe, bobice pune soka. Vatra je buknula na onoj strani, gase je eroplani i mještani. Glavno da se nešto događa, da bude svjetla i buke, i da moje ruke stanu na tom prizoru i da još jednom promislim o tom gorućem odnosu između teksta i stvarnosti, između jezika i bola.

Možda je to začetak nekakvog rješenja za moju bolesnu psihu, navadu, klicu nebitka. Pustite me cijelog, odvažnog, nemojte me davati korisnicima usluga, od njih nestaje ljepote, od vas život, od mene mijene, i tako se zavrti u krug ovo sveto vrijeme. Tko kaže Ništa taj dobiva sve – i pogubljenje.

 

Dragan Gligora

 

O autoru: Dragan Gligora rođen je 1963. u Pagu. Osnovnu i srednju školu pohađao u Kolanu, Novalji i Pagu. Diplomirao na FF u Zadru 1989. godine Hrvatski jezik i južnoslavenske književnosti. Pohađao doktorski studij na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje je 2007. obranio doktorsku disertaciju Psihoanalitička introspekcija i osobni mit u romanima Petra Šegedina. (Povjerenstvo: akademik Milivoj Solar, prof. dr. Cvjetko Milanja i prof.dr. Vinko Brešić) Deset godina radio u prosvjeti. Od 1999. radi kao novinar HRT-a. Objavio knjigu eseja Rad snova, knjigu lirske proze Jedini smisao vremena, te tridesetak znanstvenih i stručnih radova i recenzija. Sudjelovao u radu dvadesetak znanstvenih skupova i kolokvija. Područje interesa: teorija književnosti, novija hrvatska književnost, svjetska književnost, teorija mita, filozofija jezika, filozofija znanosti i psihoanalitička teorija. Živi i radi u Kninu.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here