POLUDJET ĆU MOŽDA SUTRA

0
240
Foto: Darius Bashar - Unsplash

 

POLUDJET ĆU MOŽDA SUTRA

 

Ovako: imam muža, četvero djece, svekrvu, roditelje, vikendicu na moru,olinjalog psa, proždrljivu mačku, ljubomornu sestru, ravne tabane, iskaznicu Konzuma, mobitel izgrebena stakla, počasnu člansku iskaznicu Gradske knjižnice. Po zanimanju sam spisateljica. Dječja.

     Odmaram se zureći u prazno.

     Volim provoditi vrijeme zaključana u zahodu. Može i javnom. Samo neka me puste na miru.

     Tapecirana vrata, brave, zidovi, bedemi, kule, sefovi, atomska skloništa, izolacijske vrpce, blindirani automobili, anonimni apartmani, svjetionici i samostani sve mi više prirastaju srcu.

     Samoća. Izolacija. Meditacija.

     Moja prijateljica Olinka ima novog dečka i hormoni su joj se rasplesali.

     – Mislim da si u depresiji – kaže ona dok vadim rublje iz perilice. – Nedostaje ti žar života – brblja. – Nađi si ljubavnika.

     Lenor omekšivač miriše na trulo voće.

     Kolutam očima. Pomahnitala prijateljica srednjih godina napokon je pronašla (alfa, beta, gama?) klipana i sad me davi.

     – Moram nahraniti zamorca. Podignuti jaknu iz kemijske čistione. Nazvati instruktora iz matematike i…

     – …?

     – I otići do svekrve.

     – …?

     – Dati urin na pregled. Napisati šaljivu priču. Biti pametna.

     – Nađi si ljubavnika – ponavlja Olinka, a ja razmišljam da je opalim vlažnom jastučnicom po glavi. Ili joj prolijem Lenor po novom kompletiću. Ili je strpam u perilicu i operem na šezdeset stupnjeva.

     – Bili smo u japanskom restoranu jučer…

     – Hm, a ja sam bila u “Lovačkom rogu” nekoć davno i pogledaj u što se to pretvorilo? – rekoh pokajnički.– Divlji zec s knedlama daleko me odveo…

     – Ti si ostvarena…, ali mrzovoljna. Malo šaranja bi te osvježilo… – kaže Olinka zaneseno.

     Promatram je. Sjednem na stolicu iz Ikee jer perilica se nalazi u kuhinji. Sve se nalazi u kuhinji. Kuhinja je prostrana. Poput velikog srca je… Poput Alibabine pećine. Rudnika zlata. Alkemičarske radionice čuda…

     Četvero djece. Doživotna robija. Ne treba mi psihijatar ni wellness. Jednostavno sam preumorna da bih još razglabala o smislu života i umoru. I prenapeta da bih se opuštala. Osim toga, muž me voli. Skakuće za mnom. Boji se da ne zbrišem u samostan.

     Brak je, na kraju krajeva, dogovor. Poduzeće. Obveza. Zajedništvo. Navika. Ucjena. Društvena inicijacija. Ideja. Pitanje prestiža. Jaram. Nježnost. Davež. Igra. Ljubav, što god to značilo.

     Porezna olakšica.

     Olinki je tip kupio parfem Naomi Campbell.

     Skeptična sam. Zahtjevna. Dosadna. Ne vjerujem parfemima, cvijeću, laskanju… Mislim da bi žene trebale biti razmažene, ponosne i samostalne. Vjerojatno sam u srodstvu s daskom, bukvom, panjem, računalom i čekićem. Emocije su stišane. Volim praktičnost. Organiziranost.

     Olinka gleda kroz prozor. Kupila si je novu maramu, svijetloplavu.

     Luka je na vaterpolu.

     Damir u kinu.

     Lara kod prijateljice.

     Marilka sluša glazbu u svojoj sobi.

– Šalje mi poruke. Voli me.Zar to nije divno? Napokon…

     Olinka je jedna od mojih rastavljenih prijateljica s kojima se sastajem jednom tjedno u kafiću. Teme su uobičajene, muškarci, djeca i druge žene. Televizijski program. Očaj novog doba. Srednje godine. Starenje. Kapitalizam…

     Odlučila sam drukčije od cura. Umjesto da trošim vrijeme na kojekakve gulanfere ostala sam u braku i pripitomila muža. Djecu držim na čvrstom lancu. Sentimentalna sam samo u knjigama i u kinu. Nisam se navukla na tanak led preuzimanja odgovornosti za pogreške ovoga svijeta. Imam spreman mali crveni kovčeg na ormaru i štednu knjižicu. Mogu uvijek izići iz svog života… Umorna sam i često napeta, ali bar nemam izraz srneće blagosti na licu. Žene kad su zaljubljene izgledaju kao da im je netko isisao mozak. S druge strane, kad su same, djeluju ljutito, neraspoloženo i sivo.

     Svi me pokušavaju uvjeriti da pamet smeta ljubavi, prizemljuje me i potkresuje krila s kojima bih doletjela i do Sunca. Nije istina. Pamet samo regulira pravila i ne čini te glupačom. Ne dopušta da veneš za sumnjivom kreaturom koja s bocom šampanjca pokušava unijeti nered u tvoj život i učiniti te ovisnicom o zvonjavi mobitela. Poruke. Sastanci. Kašnjenja. Nesigurnost. Voli li me? Ne voli me. Jesam li dovoljno zgodna? Imam li još šanse? Trebam liotići na tretman botoxom? Ako već moram živjeti u kavezu vlastitih iluzija, radije ću biti na rubu živčanog sloma zbog jedinice u školi nego zbog otkazanoga ljubavnog sastanka.

     – Imam njegovu sliku – kaže Olinka. – Fotografirao se za osobnu pa mi ju je darovao.

     Olinka petlja po torbici. Nokti su joj njegovani, svratila je do pedikerke. Opet se osjeća dobro u svojoj koži. Preplavljuje me nježnost.

     – Pogledaj. Zar nije zgodan?

     Pogledam. Faca mi je poznata. Kao da sam ga negdje vidjela… Gledam pomnije. Marilka izlazi iz sobe. Zvoni telefon. Pas je počeo mahati repom. Mačka je promijenila položaj na krevetu. Perilica centrifugira. Centrifugirati, zar to nije dobar izraz? Rijetka kosa, dobre naočale… Sjetim se. Tip je iz Trnskog. Bili smo susjedi. Muljator. Mama mu je glačala košulje do tridesete, a onda umrla. Stan je prodao. Uvijek je nešto lagao. Šarmantan. Pričao je viceve. Ima vanbračnog sina.

     – Da – rekoh suho. – Zgodan je.

     – I ti bi trebala naći ljubavnika – ponovi Olinka. – Inače ćeš poludjeti.

     – Da. Poludjet ću možda sutra – potvrdih pomirljivo. – Ali sad prvo moram podignuti jaknu iz čistionice i izvesti psa u šetnju…

     – Sretna sam – reče Olinka.

     – I ja sam – rekoh, a perilica je centrifugirala.

     Razmišljala sam o teoriji književnosti, braku i zavjerama. O prešućivanju. Potom sam navukla crvene štikle i prebacila novi crveni baloner preko ramena. Izišle smo na stubište…Napokon vani!

     Ipak, nikad se ne zna kad ću poželjeti staru životnu mudrost zamijeniti novom…

     Olinka je počela pjevušiti.

     Nikad se ne zna! Možda sutra?

 

Sanja Pilić

 

O autorici: Sanja Pilić završila je Školu primijenjene umjetnosti u Zagrebu, fotografski odsjek. Radila je kao fotografkinja, trik–snimateljica i koloristica na crtanom filmu. Surađivala je s Autonomnom ženskom kućom iz Zagreba i radila sa zlostavljanom djecom. Članica je raznih prosudbenih odbora za dječje stvaralaštvo. Nastupa u školama na dječjim literarnim druženjima. Sa šest naslova zastupljena je u lektiri za osnovne škole. Objavila je do sada 33 knjige za djecu i odrasle. Djela joj postižu velike naklade, mnoga su doživjela po devet i deset izdanja. Neka od djela za djecu prevedena su na slovenski i albanski jezik. Serijal slikovnica o Maši vrlo je popularan već dugi niz godina.

Sanja Pilić živi i radi u Zagrebu.

Po romanima “Sasvim sam popubertetio” i “Mrvice iz dnevnog boravka” napravljene su predstave u zagrebačkom kazalištu ” Žar ptica”. Po slikovnicama “Maša i Božić” i “Maša i klaun” napravljene su predstave u kazalištu “Trešnja”.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here