Druga jutarnja kava

0
264
Foto: Pixabay

 

Druga jutarnja kava

 

Sada kada u ništa više nisam siguran, mogao bih se malo i opustiti. Ali, umjesto toga, opet osjećam neku tihu zebnju. A što to znači osjećati ujutro tjeskobu, pitanje je blagorečeno nepristojno. Osmijeh i stisak ruke, i dakako neka primjerena šala, zauzetost, dojam užurbanosti i zaposlenost, to je ono što se još uvijek cijeni. No, nisam baš siguran da se i to cijeni, kao i da bi trebali govoriti o nekakvoj nepravdi, korupciji ili sličnim apstraktnim pojmovima. Riječi su dakle izgubile težinu, baš negdje u vrijeme kada je navodno pronađen Higgsov bozon, možda i nešto malo prije tog čudnog događaja. Kada su stvari dobile svoju težinu. Odnosno, kad im je težina i službeno priznata. Doduše, i prije su stvari imale nekakvu težinu, ali to nije bilo znanstveno dokazano. Pa smo na momente mogli i lebdjeti, ali nismo za to znali. Sada je sve u redu, jer za to imamo i dokaza. A možda sam u svemu tome nešto i pobrkao. Jer moje je znanje nabacano, da ne kažem površno. Po zakonima kvantne fizike, vrlo mi je teško reći što se dogodilo u tom tunelu, ispod nekog mondenog skijališta, jer ovdje je nekako sivo i tmurno, kiša pomalo prelazi u snijeg, sunce bi se htjelo pojaviti, ali mu ne daju. Ljudi ima pa nema, idu kažu za svojim poslom. Ili je i taj posao neka vražja mustra koja stalno bježi, ili još gore…. čeka. I nervozno lupka prstima. Hoćemo li više….

           Obredi, navike, ili kao se to već zove, uobičajeni su i bez njih se ne može ništa, svatko se bori za svoj komad kruha. Kruh se uglavnom baca jer nije zdrav, pa bi se i očenaš mogao malo osuvremeniti. Proteine naše svagdašnje daj nam danas, i vodu u boci koju ispijamo guc po guc. Hoću reći kako je danas važna ta prevencija, jer poslije je uvijek kasno. Pa se zove i boga i vraga, ali ništa tu ne pomaže. Ni majka božja, pa ni ova naša zabrinuta i pomalo čangrizava.

         Početak je ožujka i zima je malo popustila pa se ovdje kod nas već može sjediti vani. I razmišljati o bilo čemu. O tomu kako svijet nestaje, a zapravo ga je sve više, samo ta poslovična zauzetost i neposlovična besparica ne daju vidjeti tog svijeta. Baš onako zaviriti u njega. Danas je to ipak puno lakše jer su određene stvari već brendirane. Michelangelo je davno brendiran i to mu može služiti na čast, kažem mlađem gospodinu koji se cijeli život bavi financijama i radi u obližnjoj visokorangiranoj ustanovi. I Tesla je na tom putu, ali tu ima jedan mali problem… I dok se ja gušim u istim pitanjima na koja nemamo odgovore, njemu je sve to jednostavno. To ne znači da je sretan s time što baš tako mora biti, već ima svoju viziju svijeta koja zapravo i nije tako loša: Događa se upravo ono što se treba dogoditi, kaže. I to je istina. Ako zanemarimo relativnost istine. Samo što s tim učiniti? I ti nekakvi umjetnici, i znanstvenici, o kojima raspravljamo, njihove stvaralačke krize, bože, kako mi to sada zvuči pomalo glupo. Zapravo, glupost je još nešto za što se možeš uhvatiti, ali ima nešto još gore od toga. Patnja. Niko ne može poreći patnju, koja se događa svuda oko nas. Patnja šalje svoje valove u eter i ponaša se poput dark energy phenomena. Umjesto toga naručujemo kavu i pričamo o novoj gradskoj vlasti, dakako i o županijskim uhljebima i projektima. Primjećujem kako je u zadnjih dvadesetak godina sve nekako urednije i uređenije, ima više kružnih tokova i lijepih rabljenih automobila. I šetnica i nogostupa, a fasade su vesele i čiste. Pričamo, pijemo kavu, i dakako, žurimo, ali tko bi zapravo i primijetio moju odsutnost. Govorimo o prisutnosti u svijetu i meni se taj Dasein sada unosi u lice i petlja po kosi, dok je na pomolu još jedna afera. Moj sugovornik me ne sluša, a ni ja njega. Nekada sam bio pozitivan tip, odnosno težio sam pozitivi. Jer, ruku na srce, sve ostalo je ne samo negativno, nego i destruktivno. I zato je dobro da djecu u vrtiću posjećuju vatrogasci i policija. Djeca imaju taj poseban odnos prema svijetu, i ta njihova pitanja su blesava i nevjerojatno lucidna. Meni nikad nešto takvo ne bi palo na pamet. Jer mijenjam remen, zapravo morao bih ga što prije promijeniti, i ulje, filtere, o gumama da ne govorim… A novi hit na Jutjubu ima već 5 milijardi klikova. I to je sad već gotovo nedostižni rekord. Nije da to nije važno, ali te silne milijarde unose nemir u ovo zamalo prekrasno jutro. I dok tražim sitniš za kavu, moj prijatelj odlazi. I to onda kada je najzanimljivije, kada teme postanu teške i izgube svoje pravo značenje. Vičemo, gestikuliramo i zapravo kao da tražimo neku pozornost. Usred ovog besmisla, mi otkrivamo skrivene tajne svijeta, a to je opet nekako tako… dekadentno.

         Jedino u što sam stoposto siguran je to da se ne treba vraćati u prošlost. I nema tog božjeg dana da to neće potvrditi neki stručnjak, znanstvenik, psihoterapeut, mislilac… uglavnom svi. Zato, ona čežnja o pogledu na more, ujutro, kada se budila, ta djevojka nevjerojatno simpatičnog osmijeha, kojoj neću spomenuti ime, sasvim je nepotrebna iluzija. Samo, to pismo moram napisati i poslati joj sada kada to možda više i nije ta ista osoba. Baš pismo, pisano nalivperom. Još jedna nepotrebna blamaža, ali što bi rekao moj prijatelj, to je ono što se jednostavno mora dogoditi. I možda se već događa, u meni najbližem paralelnom svijetu. Ne mogu ga niti opipati, ali osjećam ga tu, pored sebe, jer ni šalica više nema, i ja sam ostao sam na terasi. A kiša je već počela. 

 

Dragan Gligora

 

O autoru: Dragan Gligora rođen je 1963. u Pagu. Osnovnu i srednju školu pohađao u Kolanu, Novalji i Pagu. Diplomirao na FF u Zadru 1989. godine Hrvatski jezik i južnoslavenske književnosti. Pohađao doktorski studij na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje je 2007. obranio doktorsku disertaciju Psihoanalitička introspekcija i osobni mit u romanima Petra Šegedina. (Povjerenstvo: akademik Milivoj Solar, prof. dr. Cvjetko Milanja i prof.dr. Vinko Brešić) Deset godina radio u prosvjeti. Od 1999. radi kao novinar HRT-a. Objavio knjigu eseja Rad snova, knjigu lirske proze Jedini smisao vremena, te tridesetak znanstvenih i stručnih radova i recenzija. Sudjelovao u radu dvadesetak znanstvenih skupova i kolokvija. Područje interesa: teorija književnosti, novija hrvatska književnost, svjetska književnost, teorija mita, filozofija jezika, filozofija znanosti i psihoanalitička teorija. Živi i radi u Kninu.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here