POLITIKA PROFESORA SALEMA

0
57

Foto: Pixabay

POLITIKA PROFESORA SALEMA

 

Škripa prozorskog krila označila je početak razmjene ustajalog zraka iz zadimljenog sobička sa svježim koji je dotekao s vanjske strane stakla. Kad je veći dio dima iscurio van, ukazali su se likovi dvojice srednjovječnih ljudi. Jedan je šutio, dok je drugi, za glavu niži i skoro dvaput lakši, govorio pastelnim glasom obojenim mješavinom razočarenja i rezignacije.

– E, moj prijane, grlo sam potrošio objašnjavajući mu da sve ne može biti po njegovom. A on zapeo ko ćoravo prase i hoće da dokaže da su dva i dva pet. I to meni, starom i oguglalom matematičaru. Džaba je njemu pričati kako je matematika egzaktna nauka i kako su njezini zakoni već odavno otkriveni i razjašnjeni.

Tako je profesor Salem opisivao znanje učenika srednje tehničke škole svom poznaniku koji je, na molbu njegovog oca, došao intervenirati da mu se, umjesto jedinice zaključi dvojka.

– Ma neće ti on, bolan ne bio, nakon srednje škole biti ministar, već obični irget u nekoj lokalnoj firmi. Pusti dijete da završi razred. Pa neka ide s milim bogom. I meni je dosta rođakovih molbi da mu iskamčim tu prokletu dvojku. Daj mu je, pa ćemo i ti i ja mirnije spavati. U protivnom, nosit ću ga na savjesti. A i ti, boga mi, jer ako me odbiješ nikad ti to neću oprostiti. Kao ni meni njegov zlosretni otac.

Dugo je uporni čovjek obrazlagao razloge zbog kojih bi, slabom matematičaru, trebalo ispraviti negativnu ocjenu i omogućiti mu da, kao i drugi učenici, završi srednju školu. Spominjao je teške uvjete života koji prate učenika i njegovu porodicu. Punu kuću djece, sve jedno drugom do uha. Malu plaću čistača grabuljara na rudničkoj separaciji. Bolesnu mater koja jedva hoda. I ono što mu se činilo najbitnijim u njegovoj posredničkoj misiji iskamčavanja makar mršave dvojke, a što je sažeo u tri-četiri kratke rečenice:.

– Neće ti on bolan biti ministar, već obični irget u nekoj lokalnoj firmi. Pomozi mu. Ako niko drugi, bog će ti platiti. Imaće kad! Dug je ljudski život!

Profesor Salem na kraju je popustio. Znao je to od početka, ali je namjeno zatezao kanap do pucanja. Da prijatelj shvati kako je matematika važan predmet. Ne samo u školi, već i u kasnijem životu. Onaj tko ne zna računati, uvijek se može preračunati. Ili nešto pogrešno uračunati. Odnosno zaračunati. Nije se s matematikom igrati. Ni u kapitalizmu, a još manje, u socijalizmu. Zbog nje su kroz dugu historiju i glave letjele. Carstva propadala. Jedne epohe nestajale, a druge nastajale. A sve zbog dobrih ili loših računa. Odnosno, dobrih i loših matematičara.

Držao je profesor Salem do svoga zanimanja. Ne samo zato što je slovilo kao najteže u obrazovnom procesu. Već, i prije svega, zbog toga što je matematika određivala sudbine ljudi. Što ih je usmjerava ili zaustavljala u razvoju i napredovanju. Omogućavala im lagodan život ili ih gurala u provaliju i propast. Tko je znao dobro računati, u svakoj se situaciji mogao snaći. I skočiti na konja. Ili pasti s konja na magarca. Kad račun zataji. Kad stvari krenu naopačke ili, ne daj bože, nizbrdo.

Zato je od učenika tražio ozbiljnost. Punu koncentraciju pri rješavanju zadataka na kontrolnom ispitu. Stalno vježbanje. Držanje brojki u glavi i kada spavaju. Provjeru čak i onda kad misle da je rezultat sto posto uredu. Roditelje slabijih učenika pozivao je na razgovore već od početka drugog polugodišta. Dok nije kasno za ispravljanje negativnih ocjena.

Pozivao je i oca ovoga učenika. Nekoliko puta slao je poruke po njegovom sinu. No, on bi svaki put rekao kako je otac zauzet poslom a mati bolesna. Kako će doći kad dobije slobodan dan. I tako ukrug. Vazda ista priča u koju nije mogao, niti je želio povjerovati. Sumnjao je u istinitost učenikovih riječi, skrivajući ljutnju koja se, kao dan, mogla pročitati na njegovom licu. Nastojao je sačuvati minimalnu crtu povjerenja između profesora i učenika. Onu, koja je često presudna u procesu formiranja mladih ljudi.

Tako je na svoju obrazovnu ulogu gledao i doživljavao je čestiti profesor Salem. I bio je u pravu! U svemu. Bez ostatka.

                                               …………

Prošlo je podosta godina otkad je učeniku bez talenta za matematiku, zaključio staklenu dvojku i pustio ga u svijet znanja i rada. Na intervenciju prijatelja koji mu tu uslugu nije nikada zaboravio. Svaki put, kad bi se pekla rakija šljivovica, donosio mu je po nekoliko litara. Onako, da mu se nađe za slučajne goste. A gostiju je bilo. Slučajnih i namjernih. I svaka bi otvorena flaša brzo pokazala dno.

Nije profesor Salem bio siguran da su sve te flaše napunjene iz prijanovog kazana. Sumnjao je da su u to bili umiješani i prsti učenikovog oca. Živio je na selu. Imao je sigurno bogat i rodan šljivik i pekao je rakiju svake godine. Ali to za profesora Salema i nije bilo tako važno. Šljivovica je bila kao grom i nije joj se mogla pronaći mana ni u mamurluku. Glava od nje nije boljela. Bijeli se miševi nisu razmnožavali pred očima. Dan poslije pića hodalo se uspravno. Ti su fakti tjerali svaku sumnju. Kao vjetar dosadnu gustu maglu. A vrijeme je i dalje teklo svojim zacrtanim tokom.

                                               ………….

Negdje ujesen, s kraja osamdesetih godina, kad se već bližio istek radnog vremena, banu na profesorova vrata zapuhani mu prijan. S dvije pletenke od po pet litara. Pune ko šipak do čepa. Nakon pozdrava, odloži teret na stol za goste i sruči se na najbližu stolicu.

– Šta ti je jadan ne bio? – reče mu profesor, ne suzdržavajući smijeh. – Kud si navro s tim pletenkama?

– Donio ih tebi, – odgovori mu prijan, hvatajući s naporom udisaje zraka iz zadimljene prostorije.

– A šta će mi tolika rakija? – pitao je opet profesor.

– Da piješ. Da se častiš – kazao je prijan.

– Zašto da se častim? – čudio se profesor.

– Vidjećeš. – odgovorio je prijan.

– Šta ću vidjeti? – tražio je profesor precizan odgovor.

– Vidjećeš. – bio je neumoljiv prijan i nastavljao istim tonom. – Vidjećeš. Ima vremena.

– Pa reci mi sada. – navaljivao je profesor.

– Neću ti reći. Još nije vrijeme za tu priču.

I ostao je prijan neumoljiv, bez obzira na profesorovo navaljivanje da otkrije tajnu pojačane šljivovicinske zahvalnosti. Popili su po nekoliko čašica i razišli se u miru božjemu. I u maliganskom zadovoljstvu. Obostranom.

                                               ………..

Pri kraju jeseni te godine održavali su se prvi višestranački izbori. Neki su ih nazivali demokratskim. Drugi vražjim. Krajnosti su se, u ocjeni, sudarale i odbijale. Kao u igri koja nema kraja.

Profesor Salem nije volio politiku. Ona mu je bila odviše ljigava, opskurna i odurna. Kao žaba krastača, ne dao bog. Na izbore je ipak redovno išao. Takvo je bilo vrijeme. I običaji. Kao glasač, uredno je izvršava svoju samoupravnu i ljudsku obavezu. A s njom zajedno i građansko pravo i dužnost. Za koga je glasao, to je samo on znao. Je li njegov glasački listić bio važeći ili nevažeći, bila je tajna koju će sa sobom odnijeti u grob.

Na ove, takozvane prve demokratske izbore, nije kanio ići. Nije se moralo. Pa ako se nešto već ne mora, ako ti je na volju, onda to možeš i preskočiti. Takav mu je rezon bio na početku misli. A onda…

Onda mu se telefonom javio prijan…

– Ideš na izbore, – rekao je prije pozdrava.

– Kakvi izbori? Jebeš izbore. Ne idem, – uzvratio je istom mjerom na odvaljeno pitanje koje je više naginjalo na običnu konstataciju.

– Ma nemoj mi reći, – s čuđenjem je, poluupitno pridodao prijan.

– Šta ću na izborima kad se unaprijed zna ko će pobijediti, – kazao je profesor.

– Ne zna se. U tome ti je kvaka. Sad se po prvi put ne zna ko će pobijediti. – odlučan je bio prijan u nastojanju da promijeni Salemovo gledište o višestranačkim izborima.

– Zna se! – bio je uporan profesor u svom tvrdom matematičkom stavu. Kao što je bio uporan u objašnjavanju da su dva i dva četiri. A ne pet kako su pokušavali dokazati oni koji su se preračunali na vlastitu korist. Kao njegov rođak, recimo.

– Ništa se ne zna, – odlučno je opovrgnuo njegovu nedokazanu tezu samouvjereni prijan. I na kraju razgovora dodao.

– Ti izađi na izbore i glasaj po savjesti. Vidjećemo se kad birački odbori prebroje i zbroje glasove. Na kraju ja častim.

Ovim je obećanjem završen razgovor. Prijan je poklopio slušalicu. Profesor ostao bez teksta. A i nije mu ni trebao.

Koloplet izbornih misli držao je narednih dana profesora Salema podalje od drugih tema. Predizborna halabuka nije ga zanimala i nije želio u njoj sudjelovati ni na koji način. Čak ni čitanjem novina, niti zagledanjem izvješenih listi političkih stranaka kojih je bilo na sve strane. Na reklamnim panoima. Pročeljima kuća. Potpornim zidovima. Karoserijama lokalnih autobusa. Odbačenim frižiderima i škrinjama za duboko zamrzavanje. Olinjalim balkonima. Na stablima nepotkresanog drveća. Svuda, gdje su oči stizale.

Grozio se profesor, gledajući tu nadrealnu sliku primitivizma. Taj kičeraj kakvoga u svom dugom životu nije vidio. Došlo mu bilo da zdere plakate i postere koji su ga odvajali od normalnog svijeta. Jedva se odupirao tim nedajbožnim mislima. Na kraju je zaključio da se to njega ne tiče. Odlučio je ne izlaziti na izbore te prepustiti drugima da odluče o njegovoj i svojoj sudbini.

Da, vrag ne stanuje daleko ni od njegove kuće uvjerio se kad ga je, večer prije glasanja, nazvao uporni prijan. Iako je trajala predizborna šutnja u kojoj su se svi punoljetni građani s pravom glasa refenali sa vlastitim političkim uvjerenjima i odlukama, prijan je bio otvoren kao nebo. Nakon prijaznog pozdrava, oprezno je pitao profesora.

– Jesi li odlučio za koga ćeš glasat?

– Nisam! Rekao sam ti da ne idem na izbore – odgovorio je nadmoćno profesor.

– Znam ja da se ti šališ – pokušavao je prijan spustiti dijalog na majčicu zemlju. – Znam da ćeš izaći kao i svi drugi pametni ljudi. Nego, reci ti meni lijepo, za koga ćeš glasat?

– Ni za koga! – rezolutno je odgovorio profesor.

– Dobro, prijane. Dobro. Onda makar izađi na izbore. Ne moraš glasati za nas. Glasaj za koga hoćeš. Po savjesti. Svojoj savjesti. Ali izađi na izbore. To te molim i ništa drugo.

I razgovor je bio gotov. Veza je prekinuta. Sa prijanove strane, opet!

Profesor Salem s čuđenjem je gledao nijemi telefonski aparat. Slušalica mu je još uvijek bila u desnoj ruci. U blizini uha. Čuo se poznati signal prekinute veze. Kad se pribrao, spustio je slušalicu i otišao u radnu sobu. Tamo se najbolje osjećao kad su ga mučile dileme i nejasnoće. Razgovarao je sam sa sobom.

„A tko ste to vi?“ – pitao se, naslućujući polovičan odgovor. Do pola je to mogao biti prijan, a od pola… netko drugi ili nešto drugo. Možda osoba? A možda i stranka? Tko zna? Odgovor svakako postoji. On je na listama. Saznat će ga sutra. I donio je odluku. Definitivnu. Izaći će na izbore! Ne zbog samih izbora koje bi rado preskočio. Već iz znatiželje. Iz radoznalosti. Da utvrdi tko su to „oni“.

Narednog dana rijeke građana slivale su se na birališta. Među njima i profesor Salem. Svečano obučen. Zakićen crvenom kravatom. Sa kosim srebrnastim crtama koje padaju ulijevo. Zanimljiva kombinacija. Po izboru njegove žene Zlate.

Kad je, nakon sat vremena čekanja u redu, došao do biračkog mjesta, uljudna cura uručila mu je nekoliko listova papira u raznim bojama. Na njima su bila imena stranaka i kandidata za različite nivoe vlasti. Od kantonalnih do državnih. S tim je listama i grafitnom olovkom u ruci sjeo za najbližu slobodnu klupu ograđenu bijelim kartonima sa tri strane. Ambijent primjeren slobodnim demokratskim izborima i tajnom glasanju.

Posložio je liste, a onda započeo detaljan pregled njihovog sadržaja. Krenuo je od reformiranih komunista, jer mu se činilo da će na toj listi pronaći „njih“ za koje bi, po prijanovom savjetu, trebao glasati. Pažljivo je razgledao popis imena. Sve poznati ljudi. Priznati društveno-politički radnici. Doskorašnji funkcioneri. Samo, na listi nije bilo „njih“. Onih na koje je sumnjao da bi tu trebali biti. Nastavio je dalje. Redale su se stranke za strankom. Imena za imenima. No, nigdje nije bilo „njih“.

I onda… kad je već izgubio strpljenje i namjeravao se vratiti na prvu listu i zaokružiti broj ispred nje, pojavila se lista sa zelenim znakom i skraćenim nazivom ispred punoga: SDA! Pri vrhu te liste otkrio je prijanovo ime. A ispred njega…još jedno, od davnih dana poznato.

„Nemoguće!“ – oteo se profesoru polučujan glas. – „Nemoguće!“

Pogledao je još jednom. Pa još jednom. Nesmisleno je bilo dalje sumnjati. To je njegovo ime! Njegovo i ničije drugo!

Nekoliko trenutaka potrošio je profesor za donošenje konačne odluke. Matematičko načelo koga je bio spreman primijeniti u svakom trenutku, došlo je do punog izražaja. U njega su se u istom momentu slivale logika, emocije i interesi. A uz njih i sve ostalo.

Brzim potezom olovke zaokružio je broj ispred „njihove“ odnosno „naše“ liste i odložio je na desnu stranu. Za ostale nivoe vlasti, glasao je po savjesti.

Obrađene liste presavio je na četvrtinu i ugurao u glasačku kutiju. Tako je odradio svoju građansku dužnost, ostvarujući pritom i lično pravo ustvrđeno ustavom i zakonom.

Kada je izašao na čist zrak, sredio je uskovitlane misli i zaputio se u stan udaljen tristotinjak metara. Polako, ali sigurno. Kako bi švabe rekle u sličnim situacijama „langsam, aber sieher“ .

Ostatak dana proveo je čitajući i ocjenjujući kontrolne ispite iz matematike. Posla je bilo preko glave, jer je većina odgovora visila između jedinice i dvojke. Na rubove arak papira ispunjenih teško čitljivim brojkama zapisivao je, uglavnom, jedinice. Računajući da će loše prvo polugođe motivirati đake na pojačano druženje sa udžbenikom iz matematike u drugom polugodištu.

Za vrijeme zakašnjele večere, kad su se na televiziji vrtili neslužbeni rezultati izbora, zazvonio je telefon. Profesor je, sa zalogajem u ustima, izašao na hodnik i podigao slušalicu. Na drugoj strani opet je bio on. Prijan, a tko bi drugi! Veseo kao da su mu netom uručili najviše državno odlikovanje. U pozadini njegovog ustreptalog glasa čula se pjesma. Cika. Vriska.

– Jesam li ti rekao, prijatelju, da glasaš za nas. Znao sam da ćemo pobijediti. Hvala ti do neba. Dragi Allah će ti to platiti. Dragi Allah…Kažem ti… A ni mi te nećemo zaboraviti. Ne beri brigu! Biće on ministar. Još kakoooo…!

Izdeklamovao je prijan sve ono što mu je u tom trenutku ležalo na srcu, ni ne pokušavajući čuti glas sa druge strane. Pjesma se razlijegala u štabu stranke za koju profesor, do prije nekog vremena, ne bi ni u snu glasao. Kosilo se to s njegovim životnim načelima i davno usvojenim internacionalnim idejama.

Ali, kako svako pravilo ima svoje izuzetke, profesor je jedan takav izuzetak primijenio u ovom slučaju. Zbog prijana. A možda i zbog rakije šljivovice.

                                               …………

Narednih dana sklapale su se i ispunjavale kadrovske križaljke. Kakve sve, profesor nije znao. Nije ga to ni zanimalo. Imao je prečih poslova. Izbore je izbrisao iz vlastite memorije. Rezultate nije. Barem mu se tako činilo.

Kad su sve kockice poslagane, ponovo se javio prijan. Likovao je. S razlogom. No, za razliku od ranije naglašene euforije, bio je suspregnuto odmjeren dok je profesoru saopćavao posljednje vijesti iz tabora stranke.

– Izabrali smo ga za prvog ministra. Za premijera kantona. Je li ti drago? Jesi li ponosan? – pitao je iznenađenog profesora Salema.

Nastupila je duga stanka. Profesor je oduzimao, množio, dijelio i zbrajao vlastite misli.

– Drago mi je – rekao je na kraju i učtivo dodao. – Čestitam. I dvojka je nekome dovoljna da osvoji vlast. – A za sebe je zaključio:

– Makar da je i poklonjena. I kasnije zalivana rakijom šljivovicom. Da izraste do prvog ministra. Do premijera!

                                               …………

Iste večeri, poslije ne baš masnoga objeda, profesor je pregledao kontrolne ispite drugog „b“ razreda. Po okončanju posla vratio se onim ranije ocijenjenim učenicima te, bez razmišljanja, na svakom listu upisanu jedinicu prepravio u dvojku. Za svaki slučaj!

Na radost budućih ministara.

Možda i novih predsjednika države.

Tko će to znati?!

 

Ivo Mijo Andrić

 

O autoru: Ivo Mijo Andrić, rođen je 17.11.1948. godine u Čanićima kod Tuzle. Završio je Fakultet političkih nauka i poslijediplomski studij na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu. Od 1969. radio je u privredi, obrazovnim ustanovama, sindikatima i državnim institucijama u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Umirovljen je kao samostalni umjetnik pri HZSU u Zagrebu potkraj 2008. Književnim radom bavi se duže od 50 godina. Književnim i stručnim radovima zastupljen je u više od 30 antologija, zbornika i stručnih publikacija u zemlji i inozemstvu. Književni radovi su mu prevođeni na engleski, njemački, kineski, ruski, armenski, rumunjski, češki, slovački, slovenski i makedonski jezik. 

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here