Osvrt: Albije Tibul rimski liričar

1
92

Albije Tibul

 

Osvrt na Albije Tibul – “Deliji” piše Denis Kožljan

 

Albije Tibul rimski je liričar i jedan je od najvećih i najvažnijih rimskih liričara i elegičara svih vremena. Rođen je 54. godine prije Krista, ali je njegovo mjesto rođenja nepoznato.

Općenito je sačuvano jako malo informacija o Tibulovu životu. Zna se da je bio u službi Marka Valerija Mesalu Korvina, rimskog političara i Ciceronova učenika. Time je Tibul bio u centru književnog kruga Rima. Kada je Mesala poslan na Istok, vjerojatno u rat, Tibul je morao ostati na otoku Krfu zbog bolesti. Tibul nije volio rat, a ni grad, pa se činilo da je cijeli život rastrgan između službe u Rimu i čežnje za mirnim životom na selu – što je najčešća tema njegovih pjesama – čežnja za idilom sela i potpunom srećom u ljubavi. Gubitak vlastite zemlje obilježio je stihom “Zemlja jednom prosperitetna, sada je jalova”.

Svoju prvu zbirku pjesama Tibul je napisao oko 30. i 26. godine prije Krista. U toj knjizi piše o svojoj prvoj ljubavi, koju je nazvao Dalija, ali po Apelujevim zapisima saznajemo da se zapravo zvala Planija. Po pjesmama možemo zaključiti da je Dalija bila udana, ali da joj je muž bio odsutan. Ipak, ne zna se koliki je bio stupanj intimnosti između pjesnika i nje, ali znamo da su pjesnici poslije Tibula spominjali njihovu ljubav kao legendarnu.

Za drugu Tibulovu zbirku se zna da je najvjerojatnije objavljena malo prije njegove smrti. Sadrži samo 428 stihova i čini se da je nedovršena. U ovoj zbirci se više ne spominje Dalija, nego Nemesis, za koju se također smatra da je kurtizana iz višeg sloja društva.

Za sljedeće dvije zbirke pjesama sumnja se da su (bar u potpunosti) Tibulove.

Zanimljivo je spomenuti da je Tibul utjecao na mnogo hrvatskih renesansnih i humanističkih pjesnika, koji su djelovali skoro tisuću i pol godina poslije njega.

Tibul je umro kao jako mlad čovjek, 19. godine prije Krista sa samo 35 godina.

Deliji
ANALIZA / ALBIJE TIBUL

Albije Tibul (54.-19. pr. Kr.) rimski je liričar, a uz Ovidija i Propercija jedan je od najpoznatijih pisaca ljubavnih elegija. Njegovo stvaralaštvo pripada zlatnom vijeku rimske književnosti, a djeluje u Mesalinom književnom krugu. Od njegovog elegijskog pjesništva sačuvana je zbirka u kojoj se njemu pripisuje 36 elegija (“Corpus Tibullianum”), a ostatak drugim autorima.

Tibulovo elegijsko pjesništvo odlikuje se jednostavnošću jezika, izbjegava učen izraz i pretjerane mitološke reference. Piše o svojim ljubavima, Deliji i Nemezi, a osim o ljubavnim osjećajima, pjesništvo mu odiše čežnjom za mirnim, idiličnim, seoskim životom i animozitetom prema ratu i patnjama. Elegije su pisane elegijskim distihom, koji u antici sugerira melankoličan i tugaljiv ton. U renesansi su Tibul i drugi antički elegičari postali uzor hrvatskim latinističkim pjesnicima ljubavne elegije kao što su Ilija Crijević (Elegije Flaviji) ili Rajmund Kunić.

Elegija “Deliji” napisana je na Krfu, kamo je Tibul pratio svog mecenu Mesalu u ratnim pohodima na istok. Ondje se Tibul razbolio, o čemu svjedoče početni stihovi elegije. Ova elegija treća je po redu u prvoj knjizi Tibulovih elegija, a na latinskom se sastoji od 94 stiha, pisanih u formi elegijskog distiha.

Rimsku elegiju metrički odlikuje elegijski distih koji se sastoji od heksametra i
pentametra, a tematski ih veže suprotnost smrti i ljubavi, ljubavne patnje i radosti, ali i
mitološke ljubavne pripovijesti koje služe kao odraz pjesnikova stanja duše. Epitet
prvoga rimskog elegičara svakako pripada Korneliju Galu čija je nesačuvana zbirka
Amores, posvećena dragoj Likoridi, slijedila Katulova nastojanja u opisivanju ljubavi
i ljubavne muke. Valja spomenuti i Albija Tibula, tvorca zbirke od 36 elegija,
sačuvane u zborniku Corpus Tibullianum.

Njegove su elegije također opjevane u elegijskim distisima, jednostavnim i biranim jezikom, a lirska dikcija mu je gotovo lišena učenosti i mitološke građe. U svojim je elegijama nerijetko spominjao plavokosu Deliju koja je bila pseudonim za gospoju imenom Planija. On svoje snove o ljubavnoj sreći pjeva tonom Vergilijevih Bukolika ističući čežnju za seoskim životom i mirom koji pjesnik ondje nalazi.

Deliji – analiza pjesme

Elegija počinje pjesnikovom tužaljkom o bolesti koja ga je zadesila u stranoj zemlji. Ovdje vidimo subjektivni i autobiografski duh Tibulovih elegija. On se ne ustručava svoju realnost prenijeti kao dnevničke zapise u svoju poeziju.

Dok je pratio Mesalu u vojnim pohodima, Tibul se razbolio na Krfu, odakle je pisao ovu pjesmu. Prvi stihovi odražavaju njegovo očajavanje nad mogućom smrti. Smrt je personificirana, a pjesnik joj se kroz apostrofu obraća moleći da ga ne odnese, jer mu ti nisu ni majka ni sestra da izvrše posmrtne obrede. Tek u devetom stihu Tibul uvodi lik Delije, koju je ostavio u Rimu, da tuguje za njim. Prvi dio ove elegije svodi se na tugovanje nad vlastitom bolesti i molbe božici smrti da ga mimoiđe.

U svojim predsmrtnim lamentacijama Tibul se prisjeća zlatnog razdoblja ljudskog roda, u kojem je vladao Saturn, Jupiterov otac. Tada još nije bilo puteva za strane zemlje, “pod jaram nijesu zaprezali bika”, nije bilo međa na zemljama, vrata na kućama nisu postojala, nije bilo ratova niti srdžbe. To zlatno doba predstavlja odraz Tibulove idealističke koncepcije seoskog života: “Med je iz hrasta teko, ovce su nosile same/ Puna vimena tad čovjeku bezbrižnu još.”

Sretnom razdoblju suprotstavlja svoju tegobnu sadašnjost te uz čežnju za domom i za prošlim vremenima upliće i ljubavnu čežnju za djevojkom Delijom koja ga čeka u Rimu. Sada je razdoblje Jupitera, koje pjesnik “kiti” motivima ubojstava, rana, brodoloma i smrti. Ipak, ispričava se Jupiteru na takvim riječima: „Oče, oprosti, strah me“, i pozdravlja se na pomalo patetičan način s bogom, ostavljajući svoje kosti na stranoj zemlji.

Nakon ovakvog tragičnog navještaja i pisanja vlastitog epitafa, Tibul se vraća ljubavi kao vječitoj motivaciji njegove sreće. Venera će za njega biti prisutna i na poljima Elizija, koja Tibul opisuje arkadskim motivima: lete ptice, pjesma i ples posvuda, polja prepuna mirisnog cvijeća. Ali tamo se nalaze i ljubavnici koje je otela “pohlepna Smrt”. Tu pjesnik nabraja razne mitološke likove koji su dio podzemlja: Tantal, Kerber, Danajine kćeri.

Nakon ovih stihova postaje jasno da je ova elegija posmrtna oporuka i niz uputa Deliji, koje Tibul piše u trenu dok misli da mu se smrt bliži. Moli ju da ostane čista i da starica, koja pazi na nju, održi njenu čistoću, neka joj priča priče uz svjetiljku i na preslici prede. U završnoj vizualnoj pjesničkoj slici Tibul se predstavlja kao ukazanje s neba, nenadani povratak kojemu se nada. “Molim bijelu Auroru da nam na rumenim konjima svijetli donese dan”, odražava njegovu vjeru u povratak kući i uživanje u svojoj ljubavi s Delijom.

Vidljivo je kako je pjesnikova vizija idiličnog života u kojem ne postoje ratovi i ljutnja, povezana s vizijom Delije kao čiste, netaknute djevojke, “rasutih vlasi i bosa”. Pjesma isprepliće motive smrti, patetičnosti bolesnika, čežnju za domom i prošlosti te ljubav prema ženi. Tibulove elegije njegov su način izražavanja pjesničke vizije idealnog života u kojemu podjednako moraju postojati i svjetski mir i ljubav, koji dovode do blaženstva.

 

Bilješka o autoru: Albije Tibul rimski je liričar i jedan je od najvećih i najvažnijih rimskih liričara i elegičara svih vremena. Rođen je 54. godine prije Krista, ali je njegovo mjesto rođenja nepoznato.

Općenito je sačuvano jako malo informacija o Tibulovu životu. Zna se da je bio u službi Marka Valerija Mesalu Korvina, rimskog političara i Ciceronova učenika. Time je Tibul bio u centru književnog kruga Rima. Kada je Mesala poslan na Istok, vjerojatno u rat, Tibul je morao ostati na otoku Krfu zbog bolesti. Tibul nije volio rat, a ni grad, pa se činilo da je cijeli život rastrgan između službe u Rimu i čežnje za mirnim životom na selu – što je najčešća tema njegovih pjesama – čežnja za idilom sela i potpunom srećom u ljubavi. Gubitak vlastite zemlje obilježio je stihom “Zemlja jednom prosperitetna, sada je jalova”.

Svoju prvu zbirku pjesama Tibul je napisao oko 30. i 26. godine prije Krista. U toj knjizi piše o svojoj prvoj ljubavi, koju je nazvao Dalija, ali po Apelujevim zapisima saznajemo da se zapravo zvala Planija. Po pjesmama možemo zaključiti da je Dalija bila udana, ali da joj je muž bio odsutan. Ipak, ne zna se koliki je bio stupanj intimnosti između pjesnika i nje, ali znamo da su pjesnici poslije Tibula spominjali njihovu ljubav kao legendarnu.

Za drugu Tibulovu zbirku se zna da je najvjerojatnije objavljena malo prije njegove smrti. Sadrži samo 428 stihova i čini se da je nedovršena. U ovoj zbirci se više ne spominje Dalija, nego Nemesis, za koju se također smatra da je kurtizana iz višeg sloja društva.

Za sljedeće dvije zbirke pjesama sumnja se da su (bar u potpunosti) Tibulove.

Zanimljivo je spomenuti da je Tibul utjecao na mnogo hrvatskih renesansnih i humanističkih pjesnika, koji su djelovali skoro tisuću i pol godina poslije njega.

Tibul je umro kao jako mlad čovjek, 19. godine prije Krista sa samo 35 godina.

1 KOMENTAR

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here