Na tragu nedorečenog

0
82

Foto: Greg Rakozy – Unsplash

 

Na tragu nedorečenog

     Na tragu sam nečeg nedorečenog, a to znači da nisam pravi tragač, jer oni su uvijek sigurni i točno znaju kuda prolaze tragovi i do kojeg će cilja stići. A meni je taj cilj nekako nejasan, otuda ova muka traženja koja ne obećava ništa. Samo potraga za potragom, koja završava u nekoj analitici koja analizira samu sebe. Stvarni život tek je opsjena, a meni se žuri da dosegnem autentičnost – riječ koja je izgubila svoju auru, kao i gotovo sve druge riječi i rečenice. Više ne vjerujem ni njima ni onima koji ih prosipaju u vjetar.

           Govoriti nešto lijepo zapravo je zamka. Treba biti škrt na riječima, i ne bacati ih uokolo i razbacivati kojekuda. Stvari treba samo gledati, ne treba ih odmah imenovati, jer onda gube svoju čaroliju. A kako ima puno toga što nas zasljepljue, a zapravo je više-manje isto, onda se događa taj deja-vu. Da smo sve to već vidjeli i da bi što prije trebalo pobjeći iz ovog prostora, o vremenu da i ne govorim. Trebaju mi novi krajevi i ljudi, pa još noviji i novostariji, a za mene neponovljivi, neistraženi. Sve to zajedno čini svijet koji nitko nikada nije opisao, niti će se ikad znati kako ćemo to završiti svoj veliki pohod u svemira prostranstva. Jer onda više nećemo biti isti. Tretirat će nas kao jadne kromanjonce, iako smo najljepši od svih koji su se ovdje pojavili, osim, možda tigrova, ptica i riba.

             Ali, oni ne znaju pretočiti svoju bol u riječi, svoju neposrednost u kajanje, svoj stil u reklame, koje toliko opsjedaju sva moja nadosjetila da se bez njih više ne mogu ni pomaknuti. Ovo srljanje u postotke i to je dio tog novog jezika, koji će završiti na nekom tajnom smetlištu civilizacije. O, ta proslavljena i zabačena kultura, kako nas je samo uzdigla iznad svega, pa čak i iznad klaonica, svetih mjesta koljača i ljudi praktičnih, koji vladaju svijetom.

           Kuda odlazi misao i kako nastaje, kada bi barem to znali. Vijuge i stanice ne daju mi stati, a ja bih tako volio usporiti ovaj ritam, no bojim da mi ne nestane nadahnuća. Jer i ono dolazi od daha i pre-daha, uz-daha i svojstvenih mu asocijajcija. Nemoćni smo doista, kaže Kant, kada je otkrio taj veliki balon zablude, to prostranstvo oblika koje nam nije dalo da nešto po sebi spoznamo. Znači da sami sve stvaramo i razaramo, da možemo odnekud početi, ali ne znamo kako i kada i ne znamo puta ni metode kojom ćemo to učiniti.

           Ta metoda, nije li i to jedna od zabluda. Kako je Bergson govorio o intuiciji! I doista treba poći naprijed bez razmišljanja, neka se ono samorazmišlja, ako mu je do toga, ja ću ipak malo ubiti oko jer čujem kišu koja dolazi. Jedino me ona može spasititi ovih jednadžbi, tvrdnji, dvojbi i statistike. Ovdje sve prolazi, jer ne prolazi ništa, već se sve provlači, nestaje i traje i muči se i pati i na kraju žica cigarete, jednu pa dvije, ako može, za poslije.

         Miris kiše već je blizu i ja ću se baciti na prvi kauč, koji više nije to, već samo metafora lijenosti, dakle dragi kauče nestani i ostani, ti više nisi stvar nego sredstvo. A kiša je jedina preostala stvarnost. I zemlja bez koje tvoji mirisi ne bi bili isti. Nadahnuće ili nakišnuće, navodnuće možda, to mi je potrebno jer nikako u sebe, ali nikako i iz sebe. Samo u kišu, u njen dažd vjerujem, u njeno padanje koje život znači. Pa kad je sve tako frazetično neka i dalje bude, i to u vodi koja me obasipa kapima istine, u kiši koja dolazi sa zapadnim vjetrom blažene jednolične, ali poželjne i svježe tišine.

Dragan Gligora

 

O autoru: Dragan Gligora rođen je 1963. u Pagu. Osnovnu i srednju školu pohađao u Kolanu, Novalji i Pagu. Diplomirao na FF u Zadru 1989. godine Hrvatski jezik i južnoslavenske književnosti. Pohađao doktorski studij na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje je 2007. obranio doktorsku disertaciju Psihoanalitička introspekcija i osobni mit u romanima Petra Šegedina. (Povjerenstvo: akademik Milivoj Solar, prof. dr. Cvjetko Milanja i prof.dr. Vinko Brešić) Deset godina radio u prosvjeti. Od 1999. radi kao novinar HRT-a. Objavio knjigu eseja Rad snova, knjigu lirske proze Jedini smisao vremena, te tridesetak znanstvenih i stručnih radova i recenzija. Sudjelovao u radu dvadesetak znanstvenih skupova i kolokvija. Područje interesa: teorija književnosti, novija hrvatska književnost, svjetska književnost, teorija mita, filozofija jezika, filozofija znanosti i psihoanalitička teorija. Živi i radi u Kninu.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here