INTERVJU: Stanka Gjurić

0
120

 

Centar Kulture predstavlja intervju sa spisateljicom, glumicom, bivšom manekenkom, esejisticom, filmskom autoricom Stankom Gjurić. Stanka je rođena u Čakovcu, a živi i djeluje u Zagrebu. Do sada je objavila 18 knjiga. Njezine knjige su prevedene na više jezika kao što se engleski, arapski, talijanski, turski… Godine 1988. pjesme su joj objavljene u Američkoj antologiji svjetske ljubavne poezije. Godine 2007. primila je nagradu Zvonimir Golob za najljepšu neobjavljenu ljubavnu pjesmu. Bila je voditeljica emisije „Metropolis“ na HTV-u. Stanka je postala i počasnom savjetnicom Svjetske mirovne turneje za djecu. Autorica je kolumni u nekoliko popularnih časopisa. Osim toga glumila je u nekoliko filmova. Sa kratkim filmom Ubojite misli (Battle Thoughts) koji je bio prikazan Francuskoj, Italiji, Grčkoj, Portugalu, Španjolskoj, Egiptu, Kanadi, SAD… imala je zapažen uspjeh. Ove godine s filmom „Jednom davno“ (Once upon a time) osvojila je dvije nagrade na festivalu ‘Stop Motion Film Festival’, u Argentini.

 

Povodom izlaska najnovije knjige „Nepremostiva“, napravili smo intervju sa Stankom Gjurić.

 

Vaš dosadašnji umjetnički opus je doista velik. Ali što vas je po vama najviše oformilo, odnosno gdje ste pronašli onaj najbolji dio sebe? Ili da se drugačije izrazim – gdje ste najviše ostvarili svoja postignuća i pronašli svrhu i ispunjenje?


Budući da su ovo tri pitanja u jednom, morat ću odgovoriti na svako posebno. Pisanje me, samo po sebi, nije oformilo, već sam ja, odrastanjem, izražavala stupanj vlastite oformljenosti kroz svoje pisanje, da se tako, skoro tehnički precizno izrazim. A kad je riječ o najboljem dijelu mene, to je sve ono kroz što se kreativno izražavam, pa sam, dakle, u tome svemu i pronašla svoje ispunjenje. Isto vrijedi i za svrhu postojanja.

 

Uskoro vam izlazi nova knjiga, zbirka pjesama. Možete nas pobliže upoznati s njom?


Riječ je o izabranim pjesmama, dakle stihovima sakupljenim iz mojih do sada osam objavljenih knjiga pjesama, kao i iz zbirke video poezije na YouTube-u. Izdavač je nakladnička kuća ‘Izvori’ iz Zagreba. Sama sam radila prijelom knjige, što podosta pojeftinjuje tiskanje, što itekako dobro znaju oni koji se bave tim poslom.

Pjesme pišete dugi niz godina. Kada ste počeli pisati i koje teme su prisutne u vašim pjesmama?

Da, pišem od svoje devete godine. Prva je pjesma nastala iz zaljubljenosti, kao što to najčešće i biva. O temama je već teže govoriti, jer nemam svoj poetski žanr (npr. ljubavni), ili – točnije rečeno – on je raznolik, no u svakom slučaju moja je poezija, kako kritičari kažu, refleksivna.

 

 

Vaše pjesme prevedene su na nekoliko jezika. Jedan od njih je i arapski. Imate li povratne informacije kako su vaše pjesme prihvaćene u arapskom svijetu?

S obzirom da sam u arapskim zemljama, konkretno Egiptu boravila više puta; od toga dva puta poduže vrijeme (vezano uz film), imala sam prilike upoznati mnoštvo umjetnika iz čitavog svijeta, kao i osobe vezane uz nadograđivanje (proširivanje) i promoviranje umjetnosti: prevoditelje, novinare, osobe iz medija. Za svoga boravka u Aleksandriji snimala sam filmove, te koristila vlastite stihove na engleskom jeziku, kao podlogu, što se očito dopalo Egipćanima, tako da je, eto, nakon određenog vremena, to moje iskustvo urodilo prevođenjem mojih pjesama na arapski, a to znači da su im se one itekako dopale, još dok su ih čitali na engleskom.

 

 

Neki od novijih filmskih projekata su dva kratkometražna filma s animiranim lutkama „Kod kuće“ i „Jednom davno“. Koje su teme filmova i kako ste došli na ideju da ih snimite? S filmom „Jednom davno“ osvojili ste dvije nagrade na festivalu u Argentini što je predivan uspjeh jer je riječ o konkurenciji iz cijelog svijeta. U kojim kategorijama ste osvojili nagrade?


Baš sam neposredno prije Covida 19, bila u procesu izrade svoga prvog dugometražnog filma, omnibusa od šest priča, i kako je taj projekt, silom prilika, zbog ‘ostanite doma’ situacije, morao biti zaustavljen, jer kontakti s potencijalnim glumcima nisu dolazili u obzir, počela sam smišljati što snimiti bez glumaca, te se dosjetila animiranog filma.
I tako nastadoše moja dva kratkometražna uratka: ‘Kod kuće’ i ‘Jednom davno’, od kojih je, ovaj potonji, čini se, podosta uspješan, budući da je nedavno dobio dvije nagrade na međunarodnom festivalu ‘Stop Motion Film Festival’, sa sjedištem u Argentini. Nagrade nose naziv: ‘Najbolji film za djecu’ i ‘Nagrada publike’.

 

 

Svakako nas zanima kako uopće izgleda samo snimanje filma s lutkama. Kako osmišljavate scenarij, na koji način snimate lutke, postavljate ih na scenu itd.? Kako ste započeli raditi filmove?

Voljela bih, za početak, reći nešto više o samom početku mog rada na filmu, u ulozi nezavisnog, samostalnog autora. 2006., sudjelovanjem na Festivalu žena umjetnica Mediterana i Crnog mora, u organizaciji UNESCO-ov Centra za žene i mir u Solunu (Grčka), moji su radovi prikazani kao video-eseji. Tu se već mogao naslutiti začetak onog što se danas, ne engleskom jeziku naziva filmmaker, a na hrvatskom, držim, još uvijek ne postoji vjerna zamjena za njegovo istinsko značenje, a to bi bilo, ako se ne varam, osoba koja je u svemu zadužena za svoj film. Kako god bilo, ja sam ta osoba, jer radim apsolutno sve, sama, od režije do montaže. Mjesec dana nakon Soluna prijavila sam se na natječaj ‘Festivala Prvih’, u Zagrebu, na kojem su se umjetnici trebali okušati u mediju drukčijem od onog u kojem primarno djeluju. Prirodno je bilo, nakon opisanog iskustva u Grčkoj, da se odlučim za film i snimila sam ga pod nazivom “Ubojite misli” ​​(na zadanu temu: mine), i nakon što je bio izabran – prikazan je u galeriji “Nova”, zajedno s djelima drugih autora. Kako se čini, njegov je uspjeh bio presudan za nastavak moje karijere filmašice. 😊Scenarij za film s lutkama sam imala gotov, jer sam ga napravila po tekstu jedne svoje priče, a lutke sam naučila animirati ‘štono se kaže: ‘u hodu’. Znala sam da takav projekt zahtjeva strpljenje i preciznost, a isto tako mi nitko nije trebao, kao ni do sada, ni u čemu što se tiče filma, ništa pokazati, bila sam i ostala samouka, i bilo mi je logično što treba raditi da bi se u konačnici dobio pokret, kako tijekom samoga snimanja, tako i tijekom montaže. Napokon, objašnjenje kod dodjele nagrade, govori samo za sebe: Zanimljiva animacija za djecu s originalnom pričom. Vrlo dobra sinkronizacija koja pomaže gledatelju da se prilagodi priči. Izvrstan scenarij i produkcija! Vrlo dobar izbor kolora, koji stvara sklad. Stop motion animacija u najčišćem stanju.’

 

 

Uz sve ostalo, imate i iskustvo glume u filmovima. Koja vam je uloga i u kojem filmu ostala u najboljem sjećanju?


Sve su mi moje dosadašnje uloge drage, i sve nosim u izuzetno lijepom sjećanju. No, vjerojatno me najviše obilježila ona prva, u engleskom filmu Rajka Grlića, „Đavolji raj“ („Thatsummerof White Roses“) u kojem igram pjevačicu ‘Bijelu Ružu’. Pogledajte film, ukoliko do sada niste; vrlo je dojmljiv. Montažu je na njemu radio naš legendarni, nažalost danas pokojni, Tomislav Pinter, prema tome – fotografija je sjajna, a o čemu je (vezano u Grlićev film) pisao i čuveni Vanity Fair.

 

 

Koja je vaša najveća ljubav u životu? Imate li nekoga ili nešto za što ste se vezali i što vas ispunjuje?


Trenutno je to, i tako je već deset godina, moj pas Rex: moja velika ljubav, ali i muža.

 

Koji su vaši idući projekti nakon izlaska knjige i uspjeha s kratkometražnim filmom?

Javnost to, moguće, ne zna, no još od 1997., pišem eseje, i do sada sam objavila pet esejističkih knjiga, od toga jednu na engleskom jeziku. I dalje pišem prozu, mnogo češće od poezije, što je i logično, tako da ću vjerojatno iduće godine, ili čak one iza, objaviti novu zbirku eseja. Neću žuriti s njome, premda je spremna, budući da mi je relativno nedavno (2018.) objavljena knjiga ‘Istina o sreći’ u izdanju „Naklade Ceres“.
S filmom, nadam se, nastavljam kao i do sada. Inače, već dugo vremena držim u ladici jedan djelomično završen filmski projekt. Voljela bih da ga mogu uskoro završiti, no čini mi se da to neću moći bez novaca, čega se, iskreno rečeno, grozim. Do sada sam uspijevala sve raditi bez ikakve financijske potpore, no svjesna sam toga da možda tako dalje neću moći, ukoliko želim na tom polju imati ikakvog značajnijeg uspjeha. U vrijeme kada sam započinjala sa snimanjem svojih kratkometražnih uradaka bilo je puno lakše, jer na polju kratkoga filma produkcija nije bila toliko važna kao što je danas, sve je još donekle bilo u povojima, filmmaking industrija nezavisnih filmaša nije postojala, ili barem ne u današnje omjeru. Danas se traži vrhunska produkcija, i bez obzira na to imaš li dobar scenarij, sve ostalo u filmu treba slijediti tu kvalitetu. Kada sam radila svoj dvadesetminutni film sa Špirom Guberinom u glavnoj ulozi, „O požudi i srcu“, sve je na kraju ispalo odlično, no ne i zvuk, tako da ‘samo’ radi toga, film nije bio osobito zapažen. A da bi zvuk bio odličan, trebalo bi imati i vrhunsku opremu za njegovo snimanje. Dakle potrebno je oformiti ekipu u kojoj će svatko biti stručnjak na svom polju, što zahtjeva novac. Ne znam koliko sam spremna na takvo što. Moram još preispitati svoje prioritete i odvagnuti što mi je važnije. Novost je trenutno jedino to da ovih dana surađujem s, procjenjujem, jednako velikim entuzijastom, kao što sam i sama, književnikom Robertom Međurečanom koji će mi napisati scenarij za kratke priče koje je sam osmislio, za moj već spomenuti omnibus.

Inače, nekako vjerujem da sam uglavnom sklona zadržati položaj u kojem jesam, tzv. ‘one man show’, jer na taj način nikome ne moram polagati račune, i sama sam odgovorna, kako za uspjeh svog filma, tako i za njegov neuspjeh.

 

 

 

Web: http://stankagjuric.from.hr

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here