DUG JE PUT DO ISTINE

0
378
Foto: Myriam Zilles - Pixabay

            Erri De Luca: SVETICE SABLAZNI, Naklada Felsina, Zagreb, 2019.

Piše: Ivo MIjo Andrić

Poznati talijanski pjesnik, romanopisac i prevoditelj Erri De Luca napisao je i objavio više od 60 knjiga poezije i proze, koje su prevedene na tridesetak stranih jezika. Kao znalac više starih i stranih jezika, i sam je na talijanski preveo brojna djela drugih autora, čime je značajno obogatio literaturu naših pomorskih susjeda.

            Spisatelj De Luca dobro je poznat i hrvatskim čitateljima. Do sada je na hrvatski prevedeno i objavljeno više njegovih knjiga. Posljednju u tom nizu preveo je i za tisak priredio Tvrtko Klarić naš poznati prevoditelj s talijanskog jezika. Radi se o proznom uratku ili, preciznije rečeno, literarnoj prezentaciji povijesne istine pod naslovom Svetice sablazni. Koliko god je naslov i sadržaj toga djela provokativan i za mnoge, osobito za teologe i tvrde vjernike, blago rečeno upitan, jednako je toliko za sve ostale zanimljiv i u saznajnom smislu dragocjen.

Erri De Luca kao poznavatelj jidiša i starozavjetnog hebrejskog pisma i jezika,  pomno je proučavao dostupne mu knjige iz dalekog vremena, i nakon stečenih spoznaja odlučio se objelodaniti vlastita zapažanja o jednoj zanimljivoj pojavnosti koja se stoljećima i milenijima prešućuje, ili se drži među ‘guskama u magli’ prošlosti kao zatamnjena ili hotimice zabranjena tema. Skrivanjem ne baš drage i mile istine od šire javnosti, tako se nastoje zaštititi svetice sablazni iz davnih vremena, e da bi sačuvale oreolu čestitosti i božje posvećenosti koja im je dodijeljena od strane njihovi sljedbenika i poštovalaca. Kako svaka istina ima dva kraja ili dvije strane medalje, tako će jednoga dana i ta doći na mjesto koje zaslužuje i otvoriti oči slijepim putnicima u nepoznato. I oni će valjda progledati na način kako je danas gleda pisac ove knjige i mnogi drugi čije su oči od rođenja ostale širom otvorene pred vratima ovozemaljskoga svijeta.

Na prvim stranicama knjige u podnaslovu Podjela zadaća, autor nas podsjeća na podjelu muško-ženskih zadaća u obitelji i van nje u starom Izraelskom društvu. Muška zadaća je da prenose zakon stvaranja, a ženska da rađaju čovječanstvo. Te dvije uloge nisu strogo odvojene, već su, skoro pa dijalektički uvezane u ono što zovemo životom na Zemlji. Prihvaćajući kao moto knjige Hofmannstahlovu rečenicu: „Dubinu valja skrivati. Gdje? Na površini“, De Luca nam otkriva da je hebrejski dubok tek na prvi pogled, a da je u svetom pismu dubina na površini ženskih slova/stanica.

Na temelju takvog zaključka-otkrića, autor se upušta u analizu života, djela i karaktera pet poznatih nam, kako ih on naziva, svetica sablazni. To su: KanaankaTamar; Rahav iz Jerihona; RutMoapkinja; Židovka Betsabeja /Bat Sheva koja se u prvom braku udaje za  Uriju Hetita i, Marija/Miriam, majka Isusova/Jeshuina. Sve su one produžile svijet i donijele potomke na svoj način. Uglavnom po zadatku ili izvan legalnog braka. Po zakonu ljudskom i božjemu, i po vlastitoj volji i zadaći. I sve su bile različite etničke pripadnosti. Na kraju, miješanjem krvi i ljubavi, nastao je svijet kakav imamo i kakav će trajati do sudnjega dana. Od Noe naovamo, i prema nečemu što još ne znamo.

Po De Lucinom razumijevanju tijeka povijesti, ljepota žene i ljepota života, uz muški duhovno-tjelesni doprinos, glavni su uzročnici i „krivci“ što smo danas to što jesmo. Pri tome ne treba zanemariti ulogu zanosne Eve/Havve i zaigranog Adama bez smokvina lista. Dakako, i dobro nam znanog voća – jabuke koja u ono vrijeme još nije mogla biti jabukom razdora. Uvaženi Mojsije koji je imao govornu manu mucanja, pa Izaija, Jeremija, Jona i drugi starozavjetni velikani, u odnosu na naprijed spomenute svetice sablazni, samo su epizodni likovi u množenju svijeta do današnje brojke od sedam-osam milijardi duša.

Prije nego što je dao cjelovit opis života, rada i stvaralačkog genetičkog djela svake od navedenih svetica, po crkvi božjih, a po De Luci sablazni, autor zapisuje rečenicu koju će svaki čitalac protumačiti na svoj način. A ona doslovno glasi: „Povijest civilizacije može se svesti na povijest podjarmljivanja ženske ljepote“. Uzdam se da je prevoditelj Tvrtko Klarić s razlogom pronašao i upotrijebio riječ podjarmljivanja, koja ima puno šire značenje od simboličkog.

Da ne bih otkrivao sve tajne ove zanimljive i poučne knjige, bliže opise likova, i reproduktivnih djela gore spomenutih svetica sablazni neću spominjati. Ostavljam otvorenu mogućnost da ih svatko čita i doživljava na svoj način i u dometima osobnih intelektualnih sposobnosti i vjerskih sloboda. O jednoj od njih Mariji ili Miriam, cijeli svijet, a posebno njegov vjernički dio ima svoj sud i tu bi svako naknadno prikazivačevo pametovanje bilo kontraproduktivno. Neka svatko misli i vjeruje onako kako je do sada mislio i vjerovao, ma koliko se autor trudio da, sa ogromne vremenske i povijesne distance, prezentira vlastitim umom primljenu i transponiranu istinu zapisanu u starozavjetnim knjigama i kasnije sročenim librima.

Tek, moram na kraju izreći zahvalnost književniku Erri De Luci što se u završnom dijelu knjige, iz njemu poznatih razloga, prisjetio svoga prijatelja, a našeg zemljaka, pjesnika i pisca Ante Zemljara  rodom s otoka Raba. I što su ga njegove iskre koje su frcale iz razbijenog golo otočkog kamena asocirale na oslobađanje istine o ženama iz Svetoga pisma. Istina je iskra koja vječno svijetli i ona je dobro došla svakom živom biću, ma od kojega vremena i iz čijih usta dolazila.

Zato je i knjiga Svetice sablasti vrijedna iskrene preporuke svakome dobronamjernom čitaču. A takvih kod nas ima, neovisno od njihove vjerske pripadnosti.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here