Sa(n)jam knjige u Istri – dodjela Nagrade Dr. Ivo Borovečki, objava finalista nagrade Fric

0
112

Vera Mihajlović dobitnica Nagrade „Doktor Ivo Borovečki“

 

Vera Mihajlović, ovogodišnja je dobitnica Nagrade „Doktor Ivo Borovečki“ koju Sa(n)jam knjige u Istri dodjeljuje svojem najčitetelju, odnosno najčitateljici. Nagradu najčitateljici ovogodišnjeg, 29. Sa(n)jam knjige u Istri dodijelila je direktorica Sajma knjige Magdalena Vodopija, a program dodjele vodio je Emir Imamović Pirke.

Vera Mihajlović rođena je 1949. godine u Ljubljani, završila je Srednju medicinsku školu u Puli i do umirovljenja radila je u zdravstvu. Udata je i majka dvije odrasle kćeri i nona troje unučadi. Svoje dane u mirovini provodi aktivno baveći se raznim hobijima kao što su čitanje, slikanje, nordijsko hodanje, volontiranje… ili kako sama kaže „Širi ljubav i uživanje u životu…“ Redovna je posjetiteljica svih programa Kluba-knjižare Giardini 2 i Sajma knjige u Istri.

Nagrada „Doktor Ivo Borovečki“ utemeljena je prije točno jednog desetljeća, 2013. godine u spomen na uglednog pulskog liječnika, radiologa, poliglota i svestranog intelektualca, istaknutog hrvatskog esperantista, a koji bio veliki prijatelj Sajma. Nagrada „Doktor Ivo Borovečki“, zamišljena je kako bi se iskazala zahvalnost naj čitatelju ili čitateljici, a sastoji se od skulpture u obliku slova Č nastale prema ideji kiparice Marine Orlić, a koju je ove godine izradila umjetnica Neva Legović, te namjenskog novčanog iznosa od 150 eura za kupnju knjiga na Sa(n)jam knjige u Istri.

Uz Veru Mihalović dosad su ovo priznanje dobili Amra Pende, Saša Drobnjak, Denis Vugrin, dr. Lems Jerin, dr. Mirjana Žmak, Miodrag Čerina, Nevija Matošević, Zvonimir Trošić , Josip Kovačić i Ivana Vareško.

 

Na 29. Sanjam knjige u Istri u nedjelju navečer predstavljeni su i finalisti i finalistkinje Književne nagrade Fric. O njima, ali i ovoj važnoj nagradi govorili su direktor dnevnog lista 24sata Goran Gavranović i zamjenik glavnog urednika 24sata, Alen Galović. U finale Književne nagrade Fric plasiralo se ovih šest naslova: “Peleov priručnik” Dragana Juraka, “Mirovanje” Dunje Matić, “Gracija od čempresa” Želimira Periša, “Brod za Issu” Roberta Perišića, “Ljeta s Marijom” Olje Savičević Ivančević i roman “Sama” Ivane Šojat. 
Finaliste je odabrao žiri predvođen predsjednicom, teatrologinjom Natašom Govedić, a u kojem su još bili molekularna biologinja Dragomira Majhen, dramaturginja Dubravka Vrgoč, kritičar i teoretičar književnosti Tomislav Brlek, teolog Dalibor Milas, odvjetnik Čedo Prodanović i povjesničar Hrvoje Klasić.
Nagradu su utemeljili 24sata i tjednik Express, a dodijelit će se sedmi put pod pokroviteljstvom Barcaffea.
Za nagradu, koja će 15. prosinca biti dodijeljena u Hrvatskom državnom arhivu sedmi put u nizu, konkuriraju sve knjige fikcijske proze napisane na hrvatskom, bosanskom, srpskom ili crnogorskom jeziku, ali premijerno objavljene u Hrvatskoj u razdoblju 1. srpnja 2022. do 30. lipnja 2023. godine. Jedan autor/ica osvojit će nagradu koja donosi mobilnu skulpturu i 10 tisuća eura.
Do sada su dobitnici nagrade Fric bili, redom: za sezonu 2016/17 Damir Karakaš za roman „Sjećanje šume“, 2017/18 Jurica Pavičić za roman „Crvena voda“, 2018/19 Darko Cvijetić za roman „Schindlerov lift“, 2019/20 Marko Gregur za roman „Vošicki“, 2020/21 Damir Uzunović za roman „Ja sam“ i 2021/22 Miljenko Jergović za zbirku priča “Trojica za Kartal“.

U nastavku donosimo obrazloženja žirija o izboru šestoro finalista.

Jurak, Dragan: Peleov priručnik (V.B.Z.)
Jurakova proza poigrava se funkcijom “sveznajućeg detektiva” iz noir-tradicije i njegovim pogledom na dokumente jedne ljubavne izvanbračne afere, čije komadiće postaje jednako teško sastaviti, kao i dokučiti filozofiju “zametenog traga” u koji se ljubavnici nastoje sakriti. Kako veli pisac: “Granica između stvarnosti i nepostojanja briše se. Postaje neodređena. Prošlost se poništava. Budućnost se ne očekuje. Ljubavnici odlaze u svoj svijet. To je podmorski svijet, svijet prigušenih zvukova.” Poezija, esejistika i “kriminalistika” spajaju se u roman koji želi govoriti o ljubavi kao nemogućoj, zabranjenoj i osujećenoj, ali ipak revolucioniranoj u svom varljivo nevelikom opsegu.

Matić, Dunja: Mirovanje (V.B.Z.)
Sve od dnevničkih zapisa Virginije Woolf posvećenih bolesti, preko Susan Sontag do Sarah Ramey, tema “pisanja protiv dijagnoze”, ali i pod teretom dijagonze, postaje način narativnog uspostavljanja unutarnjih uporišta, gotovo šamanskog “prijepisa” svoje biografije u novi kontekst, koji spisateljica Katy Wimhurst naziva “strategija Perzeja”: užas je moguće pogledati samo u blagom odsjaju, na površini štita slavnog grčkog junaka. Nikako ne izravno. Dunja Matić to ovako formulira u svom romanu: “Umjesto raspravama, riječi služe smiraju. Sastaju se u tišini, na bjelini, dodirom tipke. Malo ih je i sve su mekane.” I zbilja, svijet ozdravljanja i partnerske podrške uspostavlja se milimetar po milimetar, polako poražavajući svoju Meduzu.

Periš, Želimir: Gracija od čempresa (Oceanmore)
Perišev stil, bogat ironičnom preradom bajke i narodne predaje, makabrističkim pjesničkim slikama, fabriciranim narodnim legendama i srčanom agitacijom za ženska prava, pokazuje da rod autora ne odlučuje o feminizmu teksta. Jer “Gracija od čempresa” je rugalica patrijarhatu i crkvi, začinjena ismijavanjem svega onoga što se u konzervativnim sredinama smatra svetinjom: primitivnosti, poslušnosti, pristojnosti i poniznosti (4P). Iako kreće od davnih progona žena i njihova nekažnjena ubijanja, tekst se polako kreće povijesnim horizontima sve dok ne uspostavi “ženski grad” ili utvrdu u kojoj žene nemaju gospodara. I nije toliko važno može li takav grad opstati, nego može li se makar i zamisliti, pa onda i pretvoriti u spekulativni eksperiment.

Perišić, Robert: Brod za Issu (Sandorf) 

Ispričan iz perspektive dječaka, mačke i magarca, ovaj roman o grčkoj kolonizaciji jadranske obale i otoka Visa radikalno kritizira vrijednosti kapitala i kapitalizma. Na cijeni je briga za slobodarstvo robova, kako onih ljudskih, tako i onih životinjskih. Već i sama činjenica da tekst pripovijeda Vjetropir ili lako pokretljiv element zraka dosta govori o “dedramatizaciji” povijesnih kronika i pokušaju da se ispripovijeda etnografija čuvanja ljudskog i životinjskog nemirnog, istraživačkog duha i osobnog dostojanstva, a ne povijest vladarskih obijesti. Duboki, transvrsni humanizam ovog teksta uspostavlja novi žanr animalne historigrafske metafikcije. Pri tom je povijesna dokumentacija naseljavanja Jadrana jednako važna u tekstu, kao što je to fokus na mudrost životinja.

Savičević Ivančević, Olja: Ljeta s Marijom (Fraktura) 

Izabravši ime “Marija” kao obrazac čitave naše kulture, ali i ženske loze jedne obitelji, Savičević Ivančević pripovijeda o sto godina koje povezuju Marjetu, Meri, Mašu, Marijolu i Maru. Blisko “Životu djevojčica i žena” Alice Munro, autorica nastoji uspostaviti prijelomne trenutke ženske samosvijesti: izdržati trudnoću izvan braka, dobiti bitku s gladi i siromaštvom, ne odustati od školovanja i karijere, izdržati nekonvencionalnog svog glasa. Bake, majke, kćeri i unuke ovdje su suprotstavljene “marijanskoj” tradiciji europskog kršćanskog samoodricanja, odnosno prikazane kao duga linija polaganog uspostavljanja i jačanja “marijanskog” feminizma.

Šojat, Ivana: Sama (Naklada Ljevak)

Iako je formalno riječ o romanu koji prati unutarnje razloge raspada dvaju brakova, zapravo je riječ o tekstu koji propituje političku dimenziju parezije (konfrontacijske istine) te općenito potrebe radikalne iskrenosti u odnosima. Heroina teksta s naporom ljušti slojeve i slojeve socijalnog licemjerja kako bi uspostavila kriterije iskrenosti – najprije sa sobom, zatim sa svojom majkom i u konačnici sa suprugom od kojeg se razvodi. Svaka etapa istinoljublja je osnažuje i potvrđuje da je “samotnost” mnogo više povezana s lažima, nego s bespoštednom istinom u odnosima.

Do sad objavljeno o finalistima;

DRAGAN JURAK “Peleov priručnik” (VBZ)

“Peleov priručnik” je prvi roman filmskog kritičara i pjesnika Dragana Juraka.

Knjiga koja je ovjenčana VBZ-ovom nagradom za najbolji rukopis i sama govori o rukopisu koji pristiže neimenovanom književnom kritičaru. Poštom kritičaru dolazi nenaslovljena knjiga. Bijelih korica, bez imena autora ili informacija o izdavaču. Tek na trećoj stranici stoji tajnovito: zapisnik uhođenja, prisluškivani razgovori, presretnuta elektronska korespondencija, hakirani hardovi, i drugi materijali, a autor kojemu je tekst pripisan – svakom tko je ikada čuo za nogomet odmah je jasno – misteriju samo produbljuje.
“Njegovo ime ni manje je ni više no Eusébio Armando Batistuta Pelé. Književni kritičar učas postaje književni detektiv, a bijela knjižica opsesija koja na niz načina izmijeni njegov život”, stoji u izdavačevoj bilješci o knjizi Dragana Juraka, pjesnika i esejista te – etabliranog književnog i filmskog kritičara.
To je Jurakov romaneskni prvijenac, slojevita posveta čitanju kao profesiji, hobiju i iznad svega strasti, knjiški spomenik knjizi. Recenzenti su knjigu nazvali postmodernističkom slagalicom citata, referenci, lažnih tragova i interpretacija bez konačnoga rješenja, no napominju da je ipak duboko uronjena u takozvani stvarni život, svakidašnjicu koja presudno određuje čitatelja, i njegovu potragu za ne uvijek jednoznačnim odgovorima. Za kraj zaključuju: “Ne manje važno, ovo je knjiga o ljubavi, o jednoj sasvim izvanknjiževnoj strasti”.
“Peléov priručnik vrsno je izvedena metafikcija, gdje je upravo taj “meta” sloj ono dojmljivo. Ljubavna priča, dana u posve suvremenoj i neposrednoj epistolarnoj formi, nježna je i voajerski intimna, toliko da se čitatelj lako zapita – bi li bilo bolje da čitamo samo o tome, bez okvira i književnog kritičara, lažne zagonetke i svih silnih referenci? I jasno je da ne bi. Jer ovako umotana i zakopana ispod slojeva, ta emocija djeluje iznimno, zadovoljstvo dolazi iz samog postupka otkrivanja”, napisala je o knjizi koja je uvrštena u širi izbor nagrade Fric za Express Ena Katarina Haler.

“Mirovanje” Dunja Matić, VBZ

“Mirovanje” je treći roman riječko-splitske autorice Dunje Matić (Split, 1988.), članice neformalne književne skupine Ri Lit. (Tea Tulić, Željka Horvat Čeč, Milan Zagorac, Davor Mandić i dr.). Ranije je objavila romane “Troslojne posteljine” (Studio TiM, Rijeka, 2017.) i “Sinestezije” (Vertia, Rijeka, 2019.), a ovo je njeno djelo podijeljeno u dva dijela i pedesetak naslovljenih poglavlja.

Mirovanje Dunje Matić naglašeno je urban rukopis, a optikom pa i tematikom savršeno bi funkcionirao u Barceloni ili Kopenhagenu. Ipak, taj fino uslojen roman koji zavodi mekim intimizmom pseudodnevničkih zapisa izrazito je lokalno i situacijski obojen, ukotvljen ne samo u riječki postindustrijski ambijent, nego i u specifičan trenutak, pa tako predstavlja književni otisak i jednog globalnog iskliznuća, stoji u kratkoj bilješci o knjizi na stranicama izdavača.
I doista, djelo koje počinje uzbuđenjem riječkih kulturnjaka zbog zadaće prijestolnice kulture ubrzo se hvata pomračenja 2020. i pandemijske blokade, a sve se “preklapa s fazom čahurenja mlade D. gdje njene zdravstvene neprilike kao da su refleksija intenzivnog procesa samotumačenja”. “Pitanje je kako bi sve to prošlo da nema čvrstog emotivnog sidrišta, tog nepovredivog „mjesta za dvoje“ koje ovu knjigu čini ultimativnom ljubavnom pričom, snovitom i rokerskom u isti mah”, pišu recenzenti.
“Naslov romana vezan je za liječničku preporuku o mirovanju kao obveznom načinu ponašanja zbog potencijalne opasnosti od opasne bolesti. No, uz osobnu priču taj se naslov može prenijeti i na opću sliku društva i života u gradu koji glavna junakinja voli, ali se i boji za njegovu budućnost jer sve skupa upućuje na njezino stanje, na nužnost mirovanja. Pritom su u prvom planu traumatična iskustva vezana za, nažalost, neuspio projekt Rijeka – EPK 2020, kao i psihološki i emocionalni kaos koji je u svima izazvala pandemija COVID-19, zarazna bolest koju smo do trenutka njezine pojave sretali samo u filmovima i književnosti. Dunja Matić uspjela je u ovom kratkom romanu – uz lako uočljive elemente autobiografskog – vrlo dobro prikazati i osobno i opće, pa je njezino »Mirovanje« nedvojbeno kvalitetan roman koji uspješno svjedoči o vremenu o kojem govori, a još i više šalje poruku o tome kako su sva zla i »mirovanja« podnošljivija kad imaš nekoga tko te voli”, zabilježio je o djelu koje je ušlo u širi izbor za nagradu Fric Marinko Krmpotić u Novom listu.

“Gracija od čempresa” Želimir Periš

“Gracija od čempresa” je četvrti roman Želimira Periša, zadarskog književnika, programera i gejmera, kažu čak i guslara. Objavio je zbirku priča “Mučenice”, zbirku pjesama “X”, knjigu koja spaja priče, muziku i fotografiju “Žuti bog” u suradnji s Valterom Milovanom i Zvonimirom Perićem te romane “Mima i kvadratura duga”, “Mima i vaše kćeri” i “Mladenka kostonoga”.

Zbirka Gracija od čempresa Želimira Periša sastoji se od šest priča koje se protežu od srednjeg vijeka do postapokaliptičnog futura, preskačući sadašnjost. Različiti pripovjedači(ce), koji se uglavnom ne libe komentarima pokazati svoju prisutnost u tekstu, progovorit će o svijetu u kojem korumpirani i kvarni svjetovni i duhovni vođe manipuliraju i eksploatiraju druge, slabije, sve s agendom deus vult, posebice žene. Utoliko će u galeriji likova, raznih grofova, knezova, opata, ali i seljaka i siromaha, iskočiti portreti u krupnom planu nekoliko buntovnica, revolucionarki, čak utopistica.  Ove su priče neodoljiva i duhovita žanrovska mutacija bajke, na kojoj groteska tako lijepo raste, i satire koja im daje težinu, vezu sa suvremenošću, kritičnost, čak angažiranost. Maštovitost i ležernost kojom su predočeni stvoreni svjetovi dotiču se i stripovskih opusa Hermannova Jeremiaha i Jodorowskog.  Kada se zbirka proguta, rodit će optimizam, jer će ostati nejasno kako do doba Velikog sranja već nije došlo i pružiti nadu da još nije kasno, zapisao je o ovom izdanju nakladničke kuće Ocean More urednik knjige Kruno Lokotar.
 Na upit kako se njegova “Gracija od čempresa” odnosi prema dosadašnjim djelima, sam Periš je odgovorio za portal Kritika h,d,p:
“Teško mi je vidjeti odnos, čak i odvojiti ovu knjigu od mojih ostalih, pošto ona nije plod jedne faze rada, već antologija koja sadrži priče koje sam pisao u posljednjih 20 godina. U tom smislu ova knjiga sadrži pomalo od svake moje prethodne. Kontinuitet će se moći prepoznati u nekim temama od kojih se nisam uspio odmaknuti, posebno promišljanja o malim, često nazadnim, zajednicama. S druge strane, ni s progresivnim idejama nisam krenuo nabolje, pa će se u zbirci tako naći i neke postapokaliptične priče, jednako zloslutne. Kad nije nazadno onda je prenapredno, nikako da valja”.

“Brod za Issu” Robert Perišić, Sandorf

“Brod za Issu” treći je roman Roberta Perišića, književnog kritičara, pisca i pjesnika, ali i dramskog te filmskog scenarista.

U novom romanu Roberta Perišića putujemo od Sirakuze do Visa, odnosno davne Isse, pratimo priču o dječaku, starcu, mački, magarcu i jednom kamenorescu. Po mnogočemu je ovo djelo različito od svega što je do sad ovaj pisac rođen 1969. objavljivao. On je svoje prethodne prozne knjige „Možeš pljunuti onoga tko bude pitao za nas“ (1999), „Užas i veliki troškovi“ (2002), „Naš čovjek na terenu“ (2007), „Uvod u smiješni ples“ (2011) i „Područje bez signala“ (2015), ali i pjesničke zbirke „Dvorac Amerika“ (1995), „Jednom kasnije“ (2012) i „Siromašni čovjek kojeg boli glava“ (2020) vrlo jasno oblikavao kao suvremene, stvarnosne, izrazito urbane, no njegov je novi roman lociran je u Magnu Greciju, u doba kad su Grci kolonizirali Vis.
“Pripovijest je situirana u antičke davnine, a opet zamišljena kao univerzalno kodirana, kao izmještena iz vremena. Takvom je čini transtemporalno kazivanje svevidećeg pa i svevremenog pripovjedača koji „poput vjetra, poput duha“ zuji kroz stoljeća, kroz tisućljeća, a njegovi solilokviji izmjenjuju se u osobnim, ponegdje začudnim, drugdje duhovitim opservacijama povijesnih zbivanja i društvenih fenomena”, piše Vanja Kulaš za portal Moderna vremena i dodaje da se može “ova proza čitati i kao esejiziranje o povijesti i jeziku, o putovanjima i osvajanjima, o pobjednicima i nelagodi koju osjećamo pred držanjem onih koji vjeruju da će na vrhu ostati za sva vremena, o Sirakužanima i Kartažanima, o Platonu i Protagori. Nadalje, o radu i novcu, o slobodi pa i kapitalizmu o čemu narator primjećuje sljedeće: „Kako sam imao vremena promatrati, vidio sam da su neki silom zarobljeni da rade ono što ne vole i da su to robovi. A onda opet, bilo je i drugih za koje nisam mogao vidjeti da su zarobljeni, ali nisu voljeli to što rade pa mi nije bilo jasno jesu li i oni robovi. Gledao sam na koji način su zarobljeni i nisam vidio ništa.“
Neki su knjigu čitali i kao brutalnu kritiku patrijarhata i koncepta toksične muškosti, opisivan je i kao moderni ekološki roman, što je na neki način potvrdio i sam Perišić u jednom intervjuu:
“Prijateljstvo između vrsta u romanu je, recimo tako, i slika jedne bolje vrste odnosa prema prirodi, drukčije od gospodarenja. Ta opreka između prijateljstva i gospodarenja i pokreće cijelu priču. U jednom domaćinstvu u Sirakuzi nabavili su mačku, među prvima, i umjesto da bude s gospodarom i vlasnikom, ona je odabrala roba. On joj je bio draži jer nije imala pojma tko joj je vlasnik niti ju je zanimalo. Taj rob je glavni ljudski junak u romanu, on ne zna što uraditi. Zato je mačka u priči bitna, jer je ona životinja u kojoj je očuvana priroda, a ipak je s čovjekom bliska. To je, ajmo reći, model suradnje. Ona priroda s kojom se možeš sprijateljiti, a ne možeš nad njom gospodariti. Mi smo kao civilizacija sve svjesniji da drukčije neće ići ni globalno i da trebamo mijenjati stare paradigme. Naravno, ne svi”.

“Ljeta s Marijom” Olja Savičević Ivančević

Olja Savičević Ivančević je pjesnikinja i književnica rođena u Splitu, “Ljeta s Marijom” njen su treći roman, objavila je i knjige priča, poezije pa i slikovnice.
Dok čitam novu knjigu Olje Savičević Ivančević (Split, 1974.), “Ljeta s Marijom” (Fraktura, 2022.), na um mi padaju riječi Ljudmile Petruševske, koja je u jednom intervjuu kazala da su Ruskinje ženski Homeri i da, dok piše, ne mora mnogo izmišljati.

Ovim je riječima u Expressu o knjizi “Ljeta s Marijom” pisala kritičarka i književnica Magdalena Blažević, naglasivši potom:
“Da nisu samo Ruskinje izvanredne pripovjedačice, nego i “naše” žene, posvjedočit će oni koji su imali priliku slušati ih kad se sastanu oko šalice kave ili čašice likera. Nije ovdje riječ samo o pripovjednim vještinama nego i o onome što imaju reći. Svoju, i povijest svojih pretkinja, stoljećima prenose s koljena na koljeno i sad je došlo vrijeme da spisateljice tu povijest zabilježe. Olja Savičević Ivančević upravo to čini novim romanom ili zbirkom ulančanih kratkih priča. Njezine junakinje, Dalmatinke okupljene u kružok nakon nedjeljnih ili prazničnih ručkova, kad muškarci drijemaju, pripovijedaju intimnu obiteljsku povijest, time i intimnu povijest svijeta. Među njima se one najmlađe, još djevojčice, prvi put suočavaju s nepoznatim iskustvima i zabranjenim temama. Jedna od njih, Marijola, nametnula se kao glavna junakinja ili lirski subjekt romana. Ona, mlada pjesnikinja, već tad shvaća da je premlada kako bi imala svoje priče, ali pomoću magičnog i tajanstvenog jezika poezije dohvaća što joj nije dostupno u stvarnom svijetu i istodobno uči što to znači biti pjesnikinja pred vlastitom obitelji. (…)
”Ljeta s Marijom” obuhvaća razdoblje od stotinu godina (od 1921. do 2021.), točnije stotinu ljetnih sezona, u kojima autorica pripovijeda samo odabrane epizode iz života junakinja, žena iz iste obitelji koje mahom nose ime iz naslova, a razlikujemo ih prema nadimcima Marijola, Maša, Meri, Mara, Marijeta.
“Olja Savičević Ivančević je pjesnikinja i čitatelj je svjestan toga jer iznimno vješto vlada jezikom, ekonomična je i jasna, ali i, što je važnije, zavodljiva. “Ljeta s Marijom” govori o (ne)pripadanju, odlascima, povratcima, putovanjima, korozivnom učinku vremena na mladalačke iluzije. On je kao rijeka, teče, ali ostaje na istome mjestu. Pripovjedačke perspektive se smjenjuju, iz trećeg u prvo lice, ali je u oba slučaja subjektivna i osobna. Autorica točku promatranja nikad ne podiže visoko jer je ne zanima panorama, nego krupni kadrovi. O Dalmaciji tako ne doznajemo kroz opise pejzaža, nego kroz anegdote, opori humor, ženske susrete, autentične dijaloge, lokalizme… Ipak čitatelj iza ove glasne i žive proze jasno iščitava duboku tugu i melankoliju koja se kao i priče prenosi s pretkinja na potomkinje. Olja Savičević Ivančević poput Marijole fikcijom rekonstruira stvarnost služeći se usmenom predajom, arhivskim snimcima, fotografijama, dokumentima i pismima stvarajući poetski ljetopis koji u potpunosti nadilazi svoju zavičajnost”, zapisala je Magdalena Blažević o knjizi književnice i pjesnikinje koja piše i novinske kolumne, dramske tekstove za djecu i mlade te vodi radionice kreativnog pisanja

“Sama” Ivana Šojat

Ivana Šojat, pjesnikinja, esejistica, prozaistica i romansijerka, iza sebe ima devetnaest ukoričenih naslova: pet zbirki poezije (Hiperbole, Uznesenja, Utvare, Sofija plaštevima mete samoću i Ljudi ne znaju šutjeti), zbirku eseja “I past će sve maske”, četiri zbirke novela (Kao pas, Mjesečari, Ruke Azazelove i Emet), šest romana (Šamšiel, Unterstadt, Ničiji sinovi, Jom Kipur, Ezan i Štajga ili put u maglu) te roman za mlade “Zmajevi koji ne lete” kao i slikovnice “Heliot, zmaj gnjezdaš” i “Selina i mrakovi” koja uskoro izlazi u prijevodu na kineski jezik.

Ivana Šojat napisala je izrazito oštar i društveno kritičan tekst koji nastoji otvoriti žensku perspektivu kada su u pitanju teme poput sretnog zajedništva i izvanbračnih odnosa, iskrenosti, pritiska majčinstva, samoće i straha od usamljenosti. Uz pojedine autobiografske elemente, Ivana Šojat u ovom romanu bez ustezanja progovara o nekim od najčešćih strahova kod ljudi srednjih godina. Ovi su riječima recenzenti opisivali djelo koje govori o Mirni, žena u 38. godini života, prevoditeljici koju okolina, a posebice roditelji, ne razumije i ne odobravaju njezinu rastavu. Sama autorica je u intervjuu o djelu rekla:
“Roman govori o Mirni, ženi koja odustaje od standardnog scenarija koji već predugo kroji ženske sudbine na našim prostorima i ženskim bićima nalaže nezaobilazan niz ‘udaja – majčinstvo – očuvanje braka po svaku cijenu‘ kako bi si ta ženska bića zajamčila status ‘poštene žene‘ u društvu. Mirna se razvodi nakon što muža uhvati u preljubu. Prethodno odlučuje i da neće biti majka. Te dvije njezine sudbonosne odluke navlače na nju gnjev roditelja koji su stava kako žena bez djece nije ostvarena žena. Roman je sraz tradicionalnog (zapravo mizoginog) i pravičnog, uvid u duboko nepravedan odnos prema ženi kao ljudskom biću, priča o raspuštenici, ‘nedovoljno dobroj i nedostojnoj poštovanja‘”.
U najnovijem romanu Ivane Šojat prepoznaju se “obrisi već viđenih bračnih scena, tradicionalnih konstelacija i svježi tragovi patrijarhata – suvremena je to svakodnevica truloga društva koje ignorira zlostavljanje u obitelji te potom u novinama čita o femicidu u stanu iznad vlastitoga, a probleme poput alkoholizma i izvanbračnih izleta pripisuje uobičajenom i prihvatljivom muškom ponašanju. S druge strane, iako je žene autorica pokušala oslikati kao žrtve mizoginije, one i jedna drugoj prenose traume i teret s generacije na generaciju, nazivaju se pogrdnim imenima unatoč tomu što su sve redom žrtve istih muškaraca, same si nameću uloge koje niti mogu niti žele ostvariti”, zapisala je o djelu na portalu Booksa Petra Amalia Bachmann, zaključujući:
“Jasno je i nepobitno da autorica u ovome najnovijem romanu kritički piše o društvu koje umanjuje bilokakvu vrijednost žene koja je sama – bilo da je ona usidjelica poput preminule susjede Mandice ili raspuštenica poput Mirne”.

Na kraju recimo i da je zanimljivo je da su gotovo sva nagrađena djela nakon Frica pobrala i druge značajne nagrade u zemlji, ali i u inozemstvu. Jergović je za Trojicu za Kartal dobio nagradu Andrićevih dana u Travniku, Karakaš je za „Sjećanje šume“ kasnije dobio talijansku književnu nagradu Premio ITAS del Libro di montagna te Kočićevo pero u Banjoj Luci. Potonju je nagradu osvojio i Cvijetić za svoj „Schindlerov lift“, a više je nagrada za najbolju knjigu u Francuskoj osvojila Pavičićeva „Crvena voda“. Osim što je taj roman uz Frica u Hrvatskoj ovjenčan i Đalskim, u Francuskoj je prijevod osvojio prestižnu nagradu Grand Prix de Littérature Policière za najbolji strani krimić (tu su nagradu ranije dobivali Patricia Highsmith, Stanisław Lem, Mary Higgins Clark, Elmore Leonard, P. D. James), dobio je ranije i nagradu Le Point du Polar européen na festivalu Quais du polar u Lyonu te nagradu francuskog mjesečnika za kulturu Transfuge, također za najbolji strani krimić. Uzunović je za roman “Ja sam” dobio nagradu Društva pisaca BiH, a Gregur je za roman „Vošicki“, pak, osim Frica, osvojio i državnu nagradu Vladimir Nazor za 2020.

 

 

 

Buy Me A Coffee

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here