“Prilagođeni” – Nada Mihoković-Kumrić

0
453

 

Osvrt na knjigu “Prilagođeni Nade Mihoković-Kumrić piše Hrvojka Mihanović–Salopek

Psihološki roman lika

U svom novom romanu Prilagođeni Nada Mihoković-Kumrić odabrala je zanimljivu, intrigantnu temu koja zalazi u tabu područje. U središtu fabulativnog zbivanja nalazi se psihološka drama oženjenog muškarca koji igrom okolnosti saznaje da je sterilan. Ta nagla medicinska spoznaja preokreće vizuru glavnog lika u odnosu na njegov brak, prikriveno lažno očinstvo, te mijenja sagledavanje zbivanja njegove prošlosti i sadašnjosti. U svijesti glavnog lika pratimo tehnikom filmske retrospekcije njegovo preispitivanje vlastitih postupaka u proteklim zbivanjima, a ujedno se lik nalazi u grozničavom traganju za spašavanjem poljuljane ravnoteže životne uhodanosti. Neočekivana spoznaja ruši iluzije naizgled idiličnog, a zapravo lažnog okruženja u kojemu je glavni lik Luka živio. Trenutak susreta s istinom mijenja Lukino mišljenje o događajima iz prošlosti, ali lik razotkriva i prikrivenu ranjivu stranu svojega bića.

Sličnu tabu-temu, u kojoj djeca razotkrivaju lažno očinstvo i intimne tajne odraslih zahvaća i već spomenuti autoričin roman Mrazovac. Međutim, roman Prilagođeni razvija etičke dvojbe prelomljene prvenstveno u svijesti odraslih, te načinje dilemu: koliko ljubav prema djeci osjećamo genetski, a koliko ih volimo isključivo emotivno, zbog njih samih i kroz gradnju međusobne komunikacije, ljubavi i suživota.

Roman Nade Mihoković-Kumrić je strukturiran vještim vođenjem fabule, ali prvenstveno ovaj roman možemo klasificirati, primijenivši tipologiju Wolfganga Kaysera, kao ”psihološki roman lika”.

Roman precizno razmatra psihološke padove, uspone, raznolike mijene glavnog lika, ali i njegovo sazrijevanje i duševnu gradaciju. Paralelno sa centralnim likom i ostali protagonisti romana u kolopletu događaja doživljavaju svoje psihološke karakterne preoblike. U intimnim refleksijama i dijalozima pokazuju se sličnosti i razlike u ženskom, odnosno muškom poimanju ljubavi. Sama tema ljubavi nije opisana banalno, već kroz prizmu iskrenosti i povremene ironije, te istodobnog optimizma i rezignacije u kojoj se ljudski pokušaj ostvarivanja savršene ljubavi istovremeno zrcali kao najveći poraz i najveća pobjeda. Cjelina teksta razotkriva lice ljubavi razapeto između težnje za idealom i realističke kompromisne prilagodbe. U promatranju ljubavnih suodnosa autorica se iskazala kao dobar opservator i psiholog.

U svom pripovjednom oblikovanju autorica se opredijelila za realistički stil iznošenja građe, koji je sa svrhom pojačavanja uvjerljivosti i dokumentarnosti povremeno nadograđen interpolacijama zagrebačkog urbanog žargona. Iz pretežnog realističkog okvira proze, izdvaja se epizoda sjećanja na lik Klare. Spomenuta epizoda unosi nadrealističko fantazijsko snoviđenje, koje na indirektan način očituje prigušenu podsvjesnu težnju muškarca za poligamijom i za različitim tipovima žena koji bi trebali biti spojeni u idealnom liku žene.

Uvjerljiva psihološka karakterizacija likova, obilje dijaloga i vizualno predočljivih situacija, te dinamični fabulativni tijek i rasplet zbivanja čine ovaj roman vrlo pogodnim i za moguću filmsku adaptaciju. Nada Mihoković-Kumrić iskazala je određenu spisateljsku hrabrost i inventivnost što se odlučila prikazati tijek romana iz pripovjedne perspektive prvog lica jednine muškog lika. Ta vizura tražila je od autorice psihološko udubljivanje u način ”muškog” racionalnog rezoniranja, ali je i muškom liku ujedno donijela izniman osjećaj za emotivnu retrospekciju, koju žene po svojoj emotivnoj konstelaciji lakše iznose i izražavaju.

Međutim, kao bitnu kvalitetu teksta moramo istaći da pokretački motiv romana s psihološkom dvojbom doživljavanja uloge očinstva, otvara u hrvatskoj književnosti jedno novo, dosad necrpljeno tematsko područje. To je područje psihološke spremnosti suvremenog čovjeka za suodnos s novim znanstvenim dostignućima i mogućnostima genetike, te njegov duševni stav u odnosu na uvjetovanost genetikom, koji se može očitovati dvostrano: da li smo zarobljeni otkrićima genetike, ili živimo i djelujemo usprkos genetskih određenja?

Upravo zbog izvornosti i rijetkosti ovakve tematike u hrvatskoj literaturi roman Nade Mihoković-Kumrić zaslužuje pozornost čitalačke publike i kritike i otvara putokaz prema literarno-humanističkim promišljajima dvojbi koje pred nas postavljaju suvremena genetička istraživanja.

 

 

Drugi osvrt na knjigu piše Božidar Prosenjak

 

Između ideala i prilagodbe

 

Nada Mihoković–Kumrić ponudila je svojim čitateljima novi roman pod nazivom Prilagođeni. U njemu iznova potvrđuje da je okretan i maštovit pripovjedač, koji zna zaokupiti znatiželju i jednakom snagom privlačiti pozornost na prvoj i posljednjoj stranici svoje knjige. Ovaj spisateljski dar autorica je združila s jednostavnim i jasnim govorom, ali i vještim izborom teme, koja je bliska čitatelju i njegovoj svakodnevici. Drugim riječima, Nada Mihoković–Kumrić je iskusan pisac, koji zna početi, ali i završiti svoje misli tamo gdje treba. Uvjerljivost njezinoga uživljavanja ne blijedi ni onda kad govori iz usta muškarca koji nam priča svoj život. A to je slučaj u ovoj knjizi. U njoj nalazimo ljubavnu priču koja se temelji na standardnoj shemi bračnoga trokuta.

Glavni lik, popuštajući svojim strastima i slabostima, postaje uzrokom bola onima koji ga vole. On, međutim, ignorira patnje drugih sve dok se i sam ne nađe u sličnoj situaciji. Tada odjednom vlastita bol u njemu progovara i nastaje uzbuna. Tlo mu se ljulja pod nogama. Sve što je gradio postaje upitno. Svjestan toga, počinje drugim očima gledati na životni uspjeh i iznova preispitivati svoje osjećaje, njihovu istinitost  i dubinu, ne bi li proniknuo gdje je učinio pogrešan korak koji ga je doveo na stranputicu i do gubitka vlastitog mira. On iznova ulaže sve svoje životne snage ne bi li popravio propušteno, otkrio prave vrijednosti i tako dao novi zamah i smisao vlastitom životu. To, naravno, traži od njega da ispita vlastitu prošlost od djetinjstva pa do zrele dobi i da razluči koji su osjećaji bili pravi, a koji lažni. I glavni lik romana napokon u tome uspijeva. Postaje svjestan da je duboko pogriješio, jasno mu je gdje, kada i prema kome i u njemu se javlja snažan poriv da ukloni vlastitu sebičnost i nadoknadi svu pažnju i ljubav osobi koju je povrijedio. U tome vidi jedini put da iznova nađe izgubljenu sreću za kojom opet pruža obje svoje ruke. No, u tom trenutku, razotkriva se sva težina i sva brojnost posljedica nekadašnjih postupaka. I tako vraćanje u krilo prvobitne sreće postaje nemoguće jer bi to značilo nanijeti nove boli i patnje, ali sada nekim drugim, njemu dragim i važnim osobama. A to bi zapravo bila nova sebičnost. Da bi, jer je u to vrijeme dosegao i doba svoje veće zrelosti, izbjegao tu novu sebičnost, preostaje mu dakle da se prilagodi životu koji već ima, bez obzira na sva nezadovoljstva i neudobnosti koje to podrazumijeva i da potom uznastoji iz toga života izvući najviše što može, ne više za sebe, nego ovoga puta za druge. Tako njegova žrtva postaje zalog sreće jednog djeteta, koje možda nikad neće biti svjesno koliko je visoko plaćena cijena za tu, njegovu sreću. Ono što je autorica propustila reći svojim čitateljima jest, da i vrlo kratko druženje s Knjigom života, pokazuje što čovjek treba, a što ne treba činiti da bi došao do vlastite sreće i da bi je zadržao. No, svakom novom ljudskom izdanku silno je slatko prekoračiti granicu dopuštenoga, da bi potom poput skrhanoga očajnika, klecavim koljenima tražio put u izgubljeni raj. Spominjem to i zbog nagovještaja umjetne oplodnje koja se u knjizi epizodno, iako svrhovito, spominje, ali bez naglaska na svu težinu posljedica takvoga djela koje pada na počinitelje.

Ukratko, autorica nas u svojoj novoj knjizi dovodi do mudrosne spoznaje da izvesti svoj život na pravi put, ne zahtijeva obavezno od čovjeka da naglavce preokrene svoj život, nego da ostane u stanju u kojem se nalazi, ali odgovorno prihvaćajući sve posljedice koje iz zatečenoga stanja proizlaze. A to je ponekad nemoguće bez dobronamjerne zajednice i bez čvrsto uperena pogleda preko brda.

Napokon, treba otkloniti svako kolebanje i jasno reći da je ovo roman za odrasle. Svaki pokušaj ”omekšavanja” teme kako bi se približila nekoj možebitnoj tinejdžerskoj literaturi, ustupak je koji ovoj knjizi može samo štetiti. I, usput rečeno, možda je to put kojim bi ova autorica ubuduće trebala odlučnije zakoračiti.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here