Preporučujemo: Fahrenheit 451

0
160
Foto: C. K.

 

Preporučujemo: Fahrenheit 451

 

„Možda bi nas knjige mogle napola izvući iz špilje. Možda bi nas mogle spriječiti da ponavljamo iste vražje sulude pogreške! Ne čujem one idiotske gadove u tvom salonu da o tome pričaju. Bože, Millie, zar ne vidiš? Sat dnevno, dva sata, s ovim knjigama i možda…“

 

Naslov knjige: Fahrenheit 451
Naslov izvornika: Fahrenheit 451
Autor: Ray Bradbury
Broj stranica: 206

 

Ako bismo trebali nabrojati najvažnije znanstveno fantastične knjige svih vremena Fahrenheit 451 definitivno bi ušla u uži izbor. Osim romana Georga Orwella „1984“, roman Raya Bradburya spada u mali broj „proročkih“ djela koja su se u najmanju ruku djelomično ostvarila.

Glavni akter romana je vatrogasac Guy Montag. Radnja se događa u vremenski nedefiniranoj budućnosti u kojoj vatrogasci ne gase vatru nego imaju zadaću paliti knjige. U distopijskoj budućnosti povijest je promijenjena i vatrogasci vjeruju da je njihov posao oduvijek bio paliti knjige. U tom svijetu knjige su zabranjene i svatko tko ih posjeduje i čita prekršio je zakon. Ljudi se moraju informirati isključivo preko televizije da se nitko ne otme državnoj kontroli. Jednoumlje u distopijskoj budućnosti i antisocijalno ponašanje uspješno je kontrolirano elektronskim medijima.

Montag je uobičajeni državni službenik koji nikad ne dovodi u pitanje svoju dužnost i posao spaljivanja knjiga sve dok se jednog dana u susjedstvo doseli mlada djevojka Clarisse. Ona će svojim „čudnim“ pogledom na svijet natjerati Montaga da počne na svijet promatrati drugačijim očima.

„Televizor je ‘stvaran’. Neposredan je, ima dimenziju. Govori vam što da mislite i galamom vam to ulijeva u glavu. Mora biti u pravu. Djeluje kao da je tolik u pravu. Tako vas brzo vodi do svojih vlastitih zaključaka da se vaš um ne stigne pobuniti, ‘Kakva besmislica’!“

Događaj koji će ga potpuno trgnuti iz kolektivne hipnoze biti će događaj kada su spalili stan i knjige jedne starice. Iako je ona mogla poći s vatrogascima da se spasi, odlučila da je da ju ostave i da bude spaljena zajedno s knjigama. Montaga su sve više obuzimale knjige što ga je odvelo do stanja kada više nije mogao funkcionirati u društvu, dapače postao je zločinac jer je čuvao knjige. Zbog svojih zlodjela, čitanja knjiga morao je bježati pred suludim svijetom.

 

Ako povučemo paralele s današnjim svijetom možemo uočiti poveznice između imaginarne distopijske budućnosti znanstvene fantastike i realnosti današnjeg svijeta. „Spaljivanje“ knjiga i informacija je proces koji se odvija suptilno i za većinu ljudi na nevidljivoj razini. Umjesto knjiga nude se jeftini sadržaji plitke zabave što je jedna od načina kako odvući ljude od knjiga i kvalitetnih informacija. Do nedavno „spaljivanje“ je bilo suptilno da bi danas postalo eksplicitno i konkretno. Sada smo došli do faze kada je cenzura postala normalna jer su tzv. factcheckeri neizravno počeli tvrditi da posjeduju apsolutnu istinu što im je dalo za pravo vršiti cenzuru na određenim platformama kao što je Facebooka. Ako ste mislili da je roman „Fahrenheit 451“ samo distopija daleke budućnosti, fantazija i maštarija, onda ste zaspali dubok san, jer distopijska budućnost naša je sadašnjost. Spaljivanje informacija cenzurom ušlo je u naš svije na velika vrata, a to je možda samo početak kraja. Spaljivači informacija ne shvaćaju da oni nisu apsolutni vladari istine, nisu savršeni, nisu neovisni, oni su jednostavno – spaljivači informacija. Shvativši tijekom vremena da “spaljivanje knjiga” nije fikcija nego realnost, Ray Bradbury kasnije je u knjizi dodao nekoliko svojih misli. Dio njegovih njegovih zapisa glase:

„Jer svijet je lud i bit će još luđi ako dopustimo da se manjine, bili to patuljci ili divovi, orangutani ili dupini, pronuklearci ili zaštitnici voda, prokumpjuterolozi ili neoludisti, tupavci ili mudraci, počnu petljati u estetiku. Stvarni je svijet igralište za apsolutne sve grupe, da stvaraju ili razvrgavaju zakone. Ali vrh nosa u mojoj knjizi ili pričama ili pjesmama mjesto je gdje njihova prava završavaju, a moji teritorijalni imperativi počinju, vode i vladaju.

Glava mi ne treba za odmahivanje ili kimanje, ruka za mahanje i stiskanje u šaku, pluća za vikanje i šaputanje. Neću mirno otići na policu, obescrvljen i postati ne-knjiga. Svi vi suci, vratite se na tribine ili se bacite pod hladan tuš. Ovo je moja igra. Ja bacam, ja udaram, ja hvatam. Ja optrčavam baze. U sumrak sam ili pobijedio ili izgubio. U zoru opet izlazim i pokušavam ponovno. I nitko mi ne može pomoći. Čak ni vi.“

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here