LOPTICE

0
297

Foto: pixabay

 

LOPTICE

Usne sam ti ljubila kao da je ono bila noć u kojoj posljednji put ljubim, kao da smrt sutra po mene dolazi.

Zar si stvarno pomislio da neću ostvariti ono što sam ti obećala?

“Hoćeš stvarno doći?”

“Hoću.”

Možda se mi nismo voljeli kako se voljeti treba, ali one. One su se voljele od prvog dana otkako su se ugledale.

“Znaš li da bi ih mogla promatrati dok ne odem u vječnost?”

“Znam.”

“Ti si ljubav mog života.”

“Obožavam te.”

Nismo mi to izgovorili. Duše su. U polumraku jeftinog stana čijeg vlasnika ne poznajemo, koji mi se u tim trenucima činio kao palača. Oči su se u očima osjećale kraljevski.

Još uvijek ne znaš da će one zauvijek voljeti moje i obrnuto. Ne zanimaju njih pizdarije realiteta i to što nama nekad nije bilo lijepo.

Opraštam ti. Djeca smo.

Nakon što mi se srce steglo kao sredina pješčanog sata, poželjela sam da ih još jednom iznenadimo. Da se oproste jedne od drugih, da krenu dalje, jer se tako mora. Rekli su ti tako.

“Stvarno ne može drugačije.”

“Bilo bi prekrasno da možemo.”

Želja mi se ostvarila odmah sutra.

***

Šutljivi krik.
 
Ne trebaju meni sretne Instagram fotografije, nasmiješena lica, zagrljaji. Ne treba mi gluma. Jebeš fake.

Nismo mi riječima komunicirati znali.

Oči sam ti željela vidjeti. Samo njih. Te dvije divne nekad zelene, nekad sive, nekad žute lopte, zbog kojih su mi kilometri bili nevažni, poradi kojih bi mijenjala Sve.

Samo sam njih željela vidjeti.

Njih koje su mi gledale kao božanstvo, koje su se punile bojama dok smo bili jedno, praznile kad si me od sebe otjerao.

Htjela sam potvrditi pretpostavku o vječnoj ljubavi između naših loptica.

Nisi se vidio kad si me vidio, sreća. Prestrašio bi se jer ne znaš što sve mogu da im uradim.

Ne vidiš kako me one gledaju, a ja svoje skrivam po prljavim podovima da ne primijetiš njihove vapaje jer te želim zaštititi od bola.

One žele da se gledamo do praha, a ti si me otjerao jer “Stvarno ne može drugačije.”

Uvijek može drugačije.

Možeš ti što god hoćeš. Voljeti druge, ljubiti druge, ne pogledati više nikad u mom smjeru.

Namjerno.

Može te, popularnim rječnikom običnog svijeta boljeti kurac za mnom. Mogu ti se gaditi.

Ali..

oči sam ti vidjela.

Šutnjom su ispustile krik boli.
 
Za mnom. Za djevojčicom od dvadeset i sedam godina koja je pomislila da može promijeniti ovaj glupi svijet. Da može živjeti kao iznimka od pravila.

Svi lažu ljubavi, svi osim Duše.

Ponavljam, možeš ti što god hoćeš, i dabogda bez mene bio najsretniji, ali bojim se da ti bogovi tu ne mogu pomoći. Džaba ti sve kad ogledala duše vrište u tišini, a ti im krikove kontroliraš.

Džaba ti.

One sada žive na istim zemljopisnim širinama, a mi smo obični glumci nakaradnog univerzuma koji se prave da se ne poznaju.

“Iskreno, sve mi ovo fali.”

“I meni.”

“Jebiga, bit će bolje.”

Neće. Ne daju nam loptice.

 

O autorici:

Antonela Bokan, rođena 28. 1. 1992. u Šibeniku, prvo započinje pisati pjesme svom mačku, a kako odrasta piše sebi i drugima, ljudima. Uvidjevši kako je mnogo zanimljivije živjeti u svijetu mašte nego stvarnoga svijeta otoka Murtera, gdje je rođena, započinje pisati sve češće i češće. Nakon srednje škole i potpore tadašnje profesorice hrvatskog jezika odlučuje se usmjeriti prema književnosti i knjižničarstvu pa 2010. godine upisuje studij Informacijskih znanosti na zadarskom sveučilištu, koji završava 2015. godine. U tom periodu Antonela piše intenzivno. Osim sudjelovanja na raznim natječajima organiziranih na fakultetu,gdje jena jednom od njih njena priča „2091“ izabrana kao jedina priča koja će biti pročitana publici, 2013. godine objavljuje prvi roman „Mjesto mojih sjećanja“. Drugi roman „Mrlja“ dovršava 2014. koji još uvijek traga za izdavačem. U Zadru 2015. počinje pohađati radionice poezije „Poezijom do humanosti“ gdje ponovo budi svoju želju za pisanjem poezije, pa svoj prozni izričaj spaja sa stihovima stvarajući pjesme, najčešće u obliku pjesme u prozi. U ljeto iste godine piše i čita pjesme za poginule vatrogasce u kornatskoj tragediji, a dva mjeseca nakon s pjesmom „Bura“ osvaja prvo mjesto na općinskom natječaju: „Moje misto drago“ organiziranog od strane Narodne knjižnice i čitaonice Tisno. Iste jeseni sudjeluje na večerima poezije „Riječi iznad svega“ koju organizira zadarska pjesnikinja Emilija Vučkov Mijatović. Što se tiče knjižničarske struke Antonela je autorica nekoliko stručnih i znanstvenih radova u polju informacijskih znanosti.

U ožujku 2016. godine odlazi u Graz na stručnu praksu kod, kako ga ona naziva gospodina G. U pauzama između lutanja gradom i istraživanja starih rukopisa piše putopis u obliku dnevnika o danima provedenim u inozemstvu.Također, od veljače 2018. Svoju facebook stranicu Hello_Monday na kojoj je svakog ponedjeljka pisala tekstove različitih tema pretvara u prvi dalmatinski blog koji slavi ponedjeljak. U srpnju 2018. njene tri pjesme odabrane su za objavu u časopisu za književnost i kulturu studenata Filozofskog fakulteta u Splitu – The Split Mind. Najveća želja njenog stvaralačkog dijela života je dotaknuti ljudske prsne koševe, isto ono što prijatelji pisci čine njoj. U želji da u tome i uspije, pisanje je njena najdraža radnja Života.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here