Nada Mihoković-Kumrić: Tko vjeruje u rode još

0
335

 

 

OBRAČUN S ALEGORIČNIM PARAVANIMA

 

       Do prvog izdanja romana Tko vjeruje u rode još, Nade Mihoković-Kumrić 1998. godine, u knjigama se uvijek o temi rođenja, samo nešto konstatiralo. U ovom romanu djeci je rečeno sve, ama baš sve! kako su došli na svijet. Roman je izborni lektirni naslov za učenike od 3.-5. razreda osnovne škole. 

       Odgovara na sva ona pitanja o seksualnoti koja zanimaju djecu, a ne usude se pitati. Zahvaljujući medicinskom znanju kojim raspolaže kao farmaceutkinja Nada Mihoković-Kumrić upustila se u pisanje o ovoj delikatnoj temi direktno, otvoreno, bez samocenzure, ali na uljuđeni način, bez ikakve nezgodne primisli. Djelo ima vrlo neobičnog junaka i neobičnu kompoziciju. Junak je ljudski embrij u maternici, a zatim fetus. Kompozicijski roman je podijeljen u četrdeset poglavlja koliko tjedana traje trudnoća. Razmišljanjima embrija, odnosno fetusa započinje svako poglavlje. Naime, priča teče kako on raste i razvija se pa tako nastaje “životopis” ploda od začeća do poroda. Započevši od trenutka kada je nastao, primivši dvadeset i tri mamina i dvadeset i tri tatina kromosoma s genima od kojih zavise buduće čovjekove osobine, plod iz tjedna u tjedan pripovijeda o promjenama koje mu se događaju. Koliko je narastao, koji dio mu se razvio, kako izgleda, koliko je dugačak, koliko težak, što može raditi…

       Poslije takvog uvoda svako poglavlje donosi sliku života u četveročlanoj obitelji (majka, otac i dvije djevojčice) u koju će doći i buduće ljudsko biće koje je još u majčinoj utrobi. Likovi djevojčica, naročito mlađe, poslužili su autorici da progovori o delikatnoj problematici kao što je dječje uočavanje spolnih razlika i prve seksualne spoznaje. Na vrlo domišljat način autorica vjerovanju o rodama koje spuštaju djecu u zavežljaju kroz dimnjak, suprotstavlja istinu o pojavama začeća, trudnoće i rođenja. Koristi dječju znatiželju kao osnovu za ubacivanje neočekivanih dječjih pitanja koja zbunjuju likove odraslih, a nasmijavaju čitatelje. Iz poglavlja u poglavlje mutne i zbrkane spoznaje postaju sve jasnije kako dječjim likovima u knjizi, tako i djeci čitateljima i napokon taj dio ljudskoga života prestaje biti zagonetkom ili tajnom kao što i priča o razvoju ljudskog ploda zasnovana na stručnim osnovama djetetu čitatelju otkriva nove spoznaje i omogućava mu ulazak u život bez rode i njezina kljuna iz kojega ispušta djecu.

       No kako mali čitatelji, prema mišljenu nobelovca Isaaca Bashevisa Singera, traže uvijek »pravu priču, s početkom, sredinom i završetkom, onako kako se priče pričaju tisućama godina« tako i Nada Mihoković-Kumrić shvaća da popularno pisani stručni prikaz od začeća do rođenja treba pojačati fabulativnošću pa svoje djelo ne iscrpljuje samo u upoznavanju djece sa seksualnošću, nego gradi i zanimljivu priču o životu jedne obitelji s duhovitim prikazima njene svakodnevnice i složenim psihološkim reakcijama pojedinih članova nakon spoznaje da će obitelj dobiti prinovu. Od goleme radosti dotada najmlađe članice obitelji, koja još ide u vrtić i koja u novoj sestri ili bratu vidi odlično društvo za igru i zabavu, preko tinejdžerskog nezadovoljstva starije sestre koja u novom članu vidi samo još jednoga gnjavatora koji će joj uzurpirati vrijeme namijenjeno drugim sadržajima do, promjenjivih raspoloženja oca koji u buduće dijete projicira svoje još neostvarene želje.

       Roman će biti zanimljiv i roditeljima, kao i djedovima i bakama, kad se njihova djeca ili unuci počnu raspitivati kako su došli na svijet, a na spominjanje „šljiva“ i „banana“ zapne im knedla u grlu… Pročitaju li ga, zasigurno na pitanja kako su došli na svijet, više neće gutati knedle.

       Treba napomenuti da se radnja osim u  Zagrebu, događa i u Podravini. Na kraju, djevojčicama, najslikovitije, istodobno i najduhovitije objašnjenje o razlici spolova daje baka, na „sočnom kajkavskom dijalektu“.

 

dr. sc. Dubravka Težak

 

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here