“Mrazovac” – Nada Mihoković-Kumrić: Lijepi cvijet i opasan plod ljubavi

0
243

 

LIJEPI CVIJET I OPASAN PLOD LJUBAVI

Osvrt na knjigu “MrazovacNade Mihoković-Kumrić piše dr. sc. Ivo Zalar (1996.)

      Roman je nazvan po vrsti neobična cvijeta koji širi svoje rumene latice u jesen kad mrazevi već poharaju polja i ostalo se cvijeće suši i zamire. U nekim ga krajevima nazivaju »mrazovom sestricom«. Poznat je između ostalog i po tome što mu sjemenka sadrži određen postotak otrova kolcihina.

      U romanu mrazovac ima ulogu simbola, ali je više od toga. Na njemu se temelji zaplet djela. Jedan od protagonista radnje slikar Martin, koji živi u selu Podravski Kuti, zaljubio se kao mladić u lijepu mladu učiteljicu Jelenu i darovao joj najprije stručak mrazovca za njezin herbarij, a poslije joj ostavio i sliku mrazovca u vazi. Sličnu, gotovo identičnu sliku, načinio je za sebe da je ima u kući. Njihovi kratkotrajni ljubavni odnosi ubrzo se prekidaju. Jelena se udaje za svojeg momka iz grada Ivu, a Martin se ženi djevojkom iz svog sela Ankom. Oboje, Martin i Jelena, imaju kćerke, Janu i Ivanu, koje se upoznaju na nagradnom ljetovanju na moru i zahvaljujući slici mrazovca i spletu posebnih okolnosti poslije otkrivaju veliku tajnu – one su polusestre! To je glavna okosnica radnje.

      Autorica vrlo vješto zapliće ljubavnu fabulu tako da čiatelje drži tijekom cijelog romana u neizvjesnosti i napetosti. Priča ne teče linearnom progresijom, nego se spisateljica služi uspješnom retrospekcijom, ili kako se to u filmu zove – flešbekom. No treba odmah pripomenuti da time ne umanjuje tečnost pripovijedanja ni njegovu razumljivost, što katkad nije slučaj s nekim drugim domaćim i stranim modernim romanima.

      Premda je sam siže djela pomalo bizaran, spisateljica ga svojom odmjerenošću prikaza, uvjerljivošću dijaloga i znalačkim prodiranjem u psihologiju ličnosti drži podalje od opasnosti da se pretvori u sladunjavi ljubić ili kakvu jeftinu neoromantičnu konstrukciju.

      To jest jedna realistički dana love story s porukom da nema tajne koja se ne bi na kraju otkrila, prema onoj narodnoj: Zaklela se zemlja raju da se tajne sve saznaju; i s poentom, u završetku romaneskne fabule, da je ljubav jača i od biologije. Naime, djevojčica Ivana otkrivši veliku tajnu, ne priklanja se svojem ocu po krvi, nego onom koji je voli i svakodnevno se za nju brine i skrbi.

     Jezik priopćavanja u romanu je jednostavan, čist i pravilan, bez nametljive uporabe arhaizama i neologizama, a posebnu mu koloristiku daju kajkavske izreke u dijalozima.

      Iako je roman napisan na jezičnom književnom standardu, riječi koje izgovaraju baka i njezine susjede dane su u izvornoj podravskoj kajkavštini. Nekoć bi se možda reklo da u djelu ima i dijalektnih natruha, a danas – kada u narječjima s pravom vidimo bogatstvo našeg jezika – možemo reći da je jezik romana oplemenjen kajkavštinom koja pridonosi autentičnosti i diferenciranosti likova a čitavoj priči daje svježinu, privlačnost i uvjerljivost.

      Roman se ne iscrpljuje samo u ljubavnoj priči, nego je u njemu puno rečeno o životu na selu, o prirodi, o različitom naziranju na svijet starije i mlade generacije, o narodnim običajima kao što je primjerice proslava Martinja, a osobito treba naglasiti da autorica uspijeva dati privid iskrenoga govora i onog obmanjivanja sitnijom ili krupnijom laži u međusobnim ljudskim odnosima.

      Ljubav je već dugo u dječjoj književnosti prestala biti tabu-temom, pa je i ovo djelo s tom tematikom preporučljivo široj školskoj populaciji djece, svakako tinejdžerima, pa i onima nešto mlađima, jer se prve dječje simpatije javljaju vrlo rano te je mališanima bliska i privlačna literatura kojoj je predmet to najopćenitije, najčešće i najdivnije ljudsko osjećanje.

 

Drugi osvrt na knjigu piše Željka Horvat-Vukelja (1996.)

 

 

KAD PROŠLOST USKRSNE NAKON ŠESNAEST GODINA

 

      Jedna od najvažnijih karakteristika romana Mrazovac je zanimljiva fabula. U ljetnoj koloniji na moru, koja ugošćuje dobitnike nagrada na likovnom natječaju, upoznaju se dvije petnaestogodišnjakinje: Jana iz Podravskih Kuta i Ivana iz Zagreba. Zahvaljujući nekim detaljima na Janinoj slici koja pokazuje interijer s mrazovcem (isti motiv ima i Ivana na jednoj slici kod kuće) djevojčice spoznaju da imaju neke zajedničke točke. Naime, Ivanina majka kao mlada profesorica biologije radila je u Podravskim Kutima i upoznala slikara Martina Bardeka. Autorica ovdje zakreće roman za 180 stupnjeva i vraća se u prošlost.

      Nakon šesnaest godina prošlost uskrsava silom prilika jer su Ivana i Jana postale dobre prijateljice. Slijedi nekoliko potajnih susreta u Zagrebu  nekoliko pisama i razgovora da bi na kraju život nastavio teći kao dotad, samo što je nekolicini osoba duša bremenitija za nekoliko krupnih spoznaja.

      Roman se čita u dahu. Čitatelj zajedno s junacima ide iz otkrića u otkriće, pomalo poput detektiva, slaže kockicu po kockicu da bi postupno otkrio što prikazuje bogati mozaik.

      Velik dio romana je reminiscencija na Jeleninu i Martinovu ljubav. Čitajući taj dio, mogli bismo se upitati nije li to zapravo »roman za odrasle« a ne za mladež. No budući da su u prijelomnim trenucima u prvom planu Ivanine dileme o tome što i kako s dva oca, roman se ipak svrstava u prozu za mladež, ali će ga rado čitati i odrasli, osobito ženski dio čitateljstva

      Ujednačenost stila zaslužuje pohvalu. Autorica je sebi zacrtala granice do kojih želi ići i držala ih se. Na tom svojem teritoriju ona sigurno vlada. U dobro odabranom ritmu izmjenjuju se ne odveć dugi opisi s razgovorima. U dijalozima se Nada Mihoković-Kumrić osobito dobro snalazi, a umetanje dijelova razgovora na podravskome kajkavskom zaslužuje svaku pohvalu.

     Ovaj roman nudi obilje mogućnosti za razmišljanje, neizravno stavljajući čitatelja u položaj da se neprestano ispituje što bi on u sličnoj situaciji napravio. A to je i te kako važno u odnosu čitatelj-knjiga.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here