Kratka priča 1: “Mama vozačica, a tata instruktor” – Nada Mihoković-Kumrić

0
379

Prenosimo kratke priče iz knjige “Znali su što žele” Nade Mihoković-Kumrić.

Priča “Mama vozačica, a tata instruktor” je iz ciklusa Od pogleda do pogleda,
koji donosi anegdote iz obiteljskog života.

 

Mama vozačica, a tata instruktor

 

     U našem domu život se vrti oko automobila. Tatino zanimanje vezano je uz njih. I mene zanimaju! Kad mi se god pruži prilika, zavijam i odvijam vijke po tatinom autu. Mama za četiri kotača ne dijeli jednako oduševljenje kao tata i ja. Za nju je auto samo prijevozno sredstvo od mjesta A do mjesto B, i obratno. Čude se tomu i nećaci Vilim i Vinko. I oni se zajedno sa mnom, ali i sa svojim roditeljima u tatinom salonu, dive novim modelima.

     Jednom sam majci rekla:

    – Mama, pročitala sam da su u čovjekovu životu važna dva trenutka: kad stane na vlastite noge i kad se vozi na vlastita četiri kotača. Zašto si propustila drugi važan trenutak u životu?

    – Zašto to misliš, Vera?! – u čudu me pogledala majka.

    Šutjela sam. Hm, i nije neka vozačica! Za upravljač sjeda samo onda kad je tata raspoložen za ulogu instruktora.

    Tata se pak smatra smirenim, razumnim i zrelim vozačem. Nije se tako činilo! Prema instruktorskim vještinama koje je pokazivao dok je mama vozila više je nalikovao na nepredvidivog i nestrpljivog vozača. Nije bilo šanse da od mame napravi vozačicu kojoj bi na utrkama muški vozači gledali u auspuh! Jer kad je vozila uz njega kao suvozača, nikad na vrijeme nije ubacila u drugu brzinu… Obavezno je barem sekundu kasnila kod prebacivanja u treću… A u četvrtu bi ubacila tek kad bi, prema tatinu mišljenju, već punim gasom trebala voziti u petoj!

    Ako je on slučajno tako mislio i kad bi se našli nasred ceste, odmah bi zatražio da zamijene mjesta. Nije ga nimalo smetalo što je kolona automobila iza njih grozničavo trubila! Bila je i sretna okolnost što su vozači negodovali samo glasnim trubljenjem. Tako nitko nije mogao iz tatina rječnika čuti da mama nema „tri čisteˮ o vožnji, da manje od „tri čisteˮ o vožnji ima onaj tko ju je učio voziti, a „totalni dibidusˮ je onaj koji ju je pustio na ispitu. Bolje da su „lovu kojom je platila vozački potrošili za Safari u Africiˮ!

    Tatino mišljenje o mami kao vozačici zvučalo je omalovažavajuće. No sviđala mi se njezina odlučna obrana:

    – Ti o mojim vozačkim vještinama možeš misliti što želiš, ali ja savršeno vozim!

    Međutim, s vremenom je mama više voljela da je drugi voze.

 

Buy Me A Coffee

    Jednog dana tata je iznenada morao na dulji službeni put. I mama i ja iznenadile smo se kad je suradljivo predložio da zajedno ponove neke elemente vožnje. Progutao je slinu i dodao:

    – U slučaju da zatrebaš auto. 

    I tako je mama deset dana strpljivo usavršavala rikverc, crtu i parkiranje… Najveći je problem bilo vježbanje vožnje unatrag iz garaže, po putu dugačkom dvadesetak, a širokom tri metra, između kuće i susjedove betonske ograde… No nakon nekoliko izgrebenih blatobrana i razbijenih retrovizora gospođa mama svladala je i tu vještinu!

    Odlučila je tatu odvesti u zračnu luku. I ja sam iza roditelja sjela u auto. No otac se ni tada nije suzdržao poučavanja o vožnji. U jednom trenutku mama se javila povišenim tonom:

    – Nisam kompjutor! Vrijeme je da sama odlučim kad treba promijeniti brzinu, a kad dati žmigavac.

    Ni tatina ljutnja nije izostala:

    – Ajme, ženo! Usporavaš promet?! Vozači iza tebe iskaču iz kože.

    Mama je grizla usne i šutjela. Bila sam na njezinoj strani, ali mi nije na pamet padala dosjetka ili mudra rečenica koja bi nas sve oraspoložila.

    – Ma, miči se! – iznenada je dreknuo tata. – Da se barem u miru odvezem do aerodroma.

    Već sutradan mama je doista sjela za volan! Vožnja je završila kobno za desni branik! Izlazeći u rikverc iz garaže, svom snagom zabila se u zid kuće! Sledila sam se na stražnjem sjedalu! Srećom, stradala je samo plastika, a ne i žmigavci pa smo nastavile vožnju. Od kuće do trgovine, na udaljenosti od samo dva kilometra, izbrojila sam pet prekršaja! Nakon te, samo pukim slučajem sretno završene, vožnje otkrila sam da mama potajno odlazi na poligon i vježba crtu, rikverc i parkiranje. Kradom sam je pratila biciklom.

    Do tatina povratka sa službenog putovanja već je prilično prijateljevala s volanom, kočnicama i žmigavcima. Vjerovala sam da će se i tata veseliti maminom napretku.

 

    Važno smo se odvezle u zračnu luku dočekati ga. No čim je tata sjeo u automobil, opet se ponašao instruktorski:

    – Ma, pazi, prva!… Sada druga!… Joooj, spora si ko puž?! Trebala si već ubaciti u treću!… Eeej, što čekaš s četvrtom?!

    Promatrala sam majku. Progutala je nekoliko knedli i iznenada, munjevito skrenula uz rub kolnika. Zaustavila je automobil i, okrećući se tati, kao zabrinuto rekla:

    – Mmm! Mislim da nešto nije u redu s lijevom stražnjom gumom.

    – Zbiiilja? – vrtio je tata glavom šireći oči. Izašao je iz automobila, no prije nego je stigao do lijeve stražnje gume, majka je dodala gas, uključila se u promet ostavljajući tatu zaprepaštena lica nasred kolnika!

    U čudu sam zinula. U prvi tren zapanjeno sam hvatala zrak. No bio je to potez prave pravcate vozačice, sigurne u sebe i svoje vozačke sposobnosti! Razvukla sam usne od uha do uha i zadovoljno kroz stražnje vjetrobransko staklo mahnula zbunjenom tati.

    – Vau! Tooo, mama! – oduševljeno sam kliknula, ali sam se istog trena ugrizla za jezik. Divila sam se majčinoj odvažnosti, no bilo mi je žao i tate.

    Vidljivo uzbuđena, ubrzano sam disala. Misli su mi se izmjenjivale brzinom crtića. Trudila sam se ostati smirena. Vozile smo se u šutnji no nakon nekoliko trenutaka ipak sam suosjećajno kazala:

    – Ajme, mama! Nećemo ga valjda ostaviti na cesti?!

    Na sljedećem raskrižju mama se naglo polukružno okrenula i vratila se. Izdaleka se vidjelo kako tata diže palac. Kad je prepoznao automobil, spustio ga je i okrenuo kolniku leđa.

    Majka je usporila. Otac je nastavio hodati ispred automobila. Najprije smo se vozile za njim, a onda usporedno s njim… Nakon desetak metara mama se naglo zaustavila, otvorila suvozačeva vrata i rekla:

    – Upadaj! I da znaš…

    Nije dokraja izrekla što bi tata morao znati. Ali on je valjda znao! Bez riječi sjeo je na suvozačevo mjesto. Kao da se ništa nije dogodilo, raspričao se o zgodama sa službenog putovanja.

    Od toga dana, dok je mama vozila, sve se rjeđe ponašao kao instruktor. Ubrzo je mama i u stvarnosti svladala svoj drugi važni trenutak u životu. Samostalno se vozila na četiri vlastita kotača.

 

 

Buy Me A Coffee

 

O autorici: Nada Mihoković-Kumrić rođena je 23. 6. 1951. u Novigradu Podravskom.

Nakon završene gimnazije u Koprivnici diplomirala je na Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu, a magistrirala na Medicinskom fakultetu u Zagrebu.

Kao učenica osnovne škole i gimnazije surađivala je na radiju u emisiji Stigla je pošta i u dječjim listovima (Male novineKekec i Plavi vjesnik). Prozu za djecu, mladež i odrasle objavljuje od 1984. na radiju (Priča za laku noćPriča za male i velike), u dječjim listovima (RadostModra lastaSmibPrvi izborCvitakVesela sveskaŠalji dalje), tjednicima (Vikend Arena), u časopisima (Književnost i dijeteNagnuća) i drugim publikacijama (Zaprešićki godišnjakLjetopis grada Velike GoriceTuropoljska čitankaMaturanti staroga kova VINaš domKc-FokusSuper Magnum). Zastupljena je u nekoliko zajedničkih knjiga, čitanki i zbornika. Članica je Društva hrvatskih književnika i Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade.

Nagrađena je drugom nagradom za dječju priču na natječaju Vesele sveske 1988. godine, trećom nagradom za igrokaz na natječaju Modre laste, također 1988., prvom nagradom za kratku priču na Književnom natječaju radnika 1986. i 1987. godine, trećom nagradom za kratku priču – satiru na Danima Slavka Kolara 2018. Prva knjiga Lastin rep dobila je nagradu „Mato Lovrak” za najbolji dječji romanu 1995. (do sada 5 izdanja). Godine 1996. objavila je zbirku pripovjedaka za mladež Mjesto pod suncem, 1997. roman za mladež Mrazovac (do sada 2 izdanja), 1998. roman za djecu Tko vjeruje u rode još (do sada 5 izdanja), 2001. roman za odrasle Prilagođeni, 2002. roman za odrasle (i) mlade Vjetar kroz kosu, 2006. zbirku priča za djecu Vrijeme je, 2008. roman za mladež Rep, ali ne lastin (nastavak romana Lastin rep), 2009. zbirku priča za mladež Uvijek nada, 2011. zbirku priča za djecu Kroz staklene oči, a 2015. zbirku priča za male (i) velike Imaš izbor, 2017. roman za mladež I onda se ponovo zaljubila, nagrađen nagradom „Neretvanska maslina“ 2018. Iste godine objavljuje i zbirku osvrta i ogleda Čitateljsko oko, a 2019. zbirku osvrta i zapisa o pisanju Spisateljsko oko i slikovnicu Što mrak i strah imaju s brojkama i slovima. Godine 2020. izlazi Igra zalazećeg sunca, zbirka priča za odrasle, 2021. Lađa od srca, zbirka priča za djecu, 2022. Priče za velike i male mudroljupce, a 2023. zbirka za mladež, Znali su što žele.

Roman Prilagođeni preveden je na engleski jezik pod naslovom Adjusted, a prema tom romanu Jacques Houdek skladao je istoimenu pjesmu, također na engleskom.

Od godine 2005. romani Lastin rep i Tko vjeruje u rode još, izlaze izmijenjeni i redizajnirani, kao i roman Mrazovac 2006. godine.

Romani Prilagođeni i Vjetar kroz kosu objavljeni su u digitalnom izdanju 2016.

Živi u Velikoj Gorici.

Kontakt: mihokovic.nada@gmail.com

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here