INTERVJU: Đurđa Vukelić Rožić

0
488

 

Centar Kulture predstavlja intervju sa spisateljicom Đurđom Vukelić Rožić.

 

Da bi vas naši čitatelji upoznali, možete li za početak nešto reći o sebi. Vaš dosadašnji opus je doista ogroman i teško je sve nabrojati što ste do sada postigli. Možete li navesti neke stvari koje su najviše obilježile vaš dosadašnji rad?

Prije svega, zahvaljujem Vama i „Centru Kulture“ na prilici da progovorim o svom radu te praćenju i predstavljanju rada članova naše Udruge „Tri rijeke“, HPOI, Ivanić-Grad.

Književnica sam sa do sada objavljene 24 knjige od čega su 19 moja autorska djela poezije, proze i haikua. Ostala izdanja su antologije vezano na haiku poeziju. Također, uredila sam niz časopisa, zbirki i zbornika također vezano na haiku na hrvatskom i engleskom jeziku.

Poput mnogih književnica i književnika pisanje me je zaokupljalo već u osnovnoj školi. Ponekom pjesmom uspijevala sam popraviti ocjenu iz Hrvatskog jezika. Svaku slobodnu minutu vremena u jurnjavi između osnovne i glazbene škole i sudjelovanju u održavanju našeg domaćinstva čitala sam knjige. Također, šezdesete i sedamdesete godine dvadesetog stoljeća donosile su kvalitetne programe na domaćoj televiziji, imali smo brojne festivale i serije koji su obilježili djetinjstvo i mladost moje baby-boom generacije.

Otada, uvijek sam nešto bilježila, komponirala, istraživala, kasnije i fotografirala. Kao tinejdžerica pisala sam ljubavne pjesme čak i rukom pisan roman koji sam nedavno otkrila na tavanu obiteljske kuće. Na koledžu u Chicagu posvetila sam se esejima koji su unatoč prijelazu na engleski jezik bili vrlo dobro ocjenjivani. U hrvatskim novinama u Torontu, Kanada objavljene su moje pjesme na hrvatskom i engleskom jeziku. Po povratku u Hrvatsku objavljivala sam humoreske i kratke priče na hrvatskom standardnom jeziku u časopisima poput Vikenda, Kvizorame, Erotike … a na moje iznenađenje jedna se humoreska provukla i u prestižni Večernji list

Promatranje svijeta oko mene moja je najdraža zabava od djetinjstva, a ponekad sam se u svojim tekstovima i našalila na račun svog okruženja. Jasno, uz svakodnevicu koja se sastojala od putovanja na posao iz Ivanić-Grada u Zagreb, studij uz rad, obitelj i brigu za dom u predgrađu. Iskustva su se slijegala i danas su moj zlatni rudnik, od moslavačkog zaselka do života u višemilijunskom Chicagu. Upoznala sam i život dijelila s ljudima na različitim jezicima i govorima iz različitih kultura. Sve to progovara kroz moje aforizme, humoreske i kratke priče i svakako u haikuu i senrjuima koji su sastavni dio mog stvaralaštva od početka Domovinskog rata.

Na području haikua u to sam vrijeme mogla učiniti mnogo, znala sam engleski jezik i služila se računalom dok je kompjuterizacija u nas još bila u svojim počecima. Pomagala sam pjesnicima s plasiranjem njihovih haikua na međunarodnu scenu. Uslijedilo je organiziranje susreta haiku pjesnika u Kloštar Ivaniću, mnogobrojni domaći i međunarodni natječaji i uređivanje godišnjeg zbornika na hrvatskom i engleskom jeziku. Potom časopis IRIS (tiskovina) od 2008. i IRIS International web-časopis od 2015. g. Činilo se logičnim da svoje sudjelovanje u hrvatskom haikuu zaokružim radom na antologiji.

 

Neki od najznačajnijih vaših postignuća je uređivanje i prevođenje antologije hrvatskog haiku pjesništva 1996.-2007. „Nepokošeno nebo/AnUnmownSky“ i „Nepokošeno nebo 2“ (2008.-2018.). Riječ je o doista monumentalnim djelima haiku pjesništva na ovim prostorima. Možete nam nešto reći o navedenim antologijama. Koliko pjesnika je obuhvaćeno, na koji način ste ih pronalazili, koliko vremena vam je trebalo da biste uredili, preveli i pripremili antologije?

Najpoznatiji antologičari hrvatskoga haikua bili su Vladimir Devidé i Marijan Čekolj. Sredinom devedesetih godina XX. stoljeća pojavila se potreba za cjelovitim uvidom u haiku u Hrvatskoj, neovisno o društvima i udrugama, te sam krenula u prikupljanje podataka a vremenski se nadovezala na Devidéovu „Antologiju hrvatskoga haiku pjesništva“, Naklada P.I.P Pavičić, Zagreb 1996. Osobno sam poznavala veliki broj pjesnika te smo zahvaljujući sponzorstvu grada Ivanić-Grada i Zagrebačke županije i pomoći prijatelja Udruge „Tri rijeke“ HPOI, Ivanić-Grad uspjeli otisnuti obje knjige.

Na radu na prvoj antologiji, istraživanje je pokazalo da oko 400 pjesnikinja i pjesnika u Hrvatskoj bilježi haiku. Netko povremeno, netko čisto iz znatiželje i hobija a imali smo i niz veoma ozbiljnih i odličnih haiđina koji su osvajali kako domaće tako i međunarodne nagrade. Dolazeći iz male zemlje smatrala sam da je važno prikupiti haikue, prevesti ih na engleski jezik i prezentirati ostatku haiku-svijeta. 166 autora uključeno je u „Nepokošeno nebo“ koje smo otisnuli 2011. g. Ova knjiga nagrađena je prestižnom nagradom The Touchstone Award, na međunarodnom natječaju koji je raspisala The Haiku Foundation (SAD) za najbolju knjigu godine 2011. na području haiku poezije, na engleskom jeziku. Naša je antologija izvan granica Hrvatske prepoznata kao dobra knjiga koja predstavlja Hrvatsku kulturu i književnost.

Desetljeće kasnije, počela sam prikupljati podatke za drugo „Nepokošeno nebo“ (2008.-2018. g.). Imali smo novi val mladih autora i onih srednje životne dobi, računalno pismenih, govorili su engleski jezik i bili uspješni na domaćoj i međunarodnoj haiku-sceni. Smatrala sam da je važno uključiti ih u drugu antologiju već na početku njihova haiku-stvaralaštva i time motivirati na daljnji rad, ali i prezentirati sve nas svjetskoj javnosti. Kovanica „Hrvatska je haiku velesila“ je time ponovno potvrđena sa 3642 haikua od 198 autora a na The Touchstone Award natjecanju 2018. g. bila je među 4 finalista. Nagrađena je nagradom „Književno pero“ za knjigu godine izvan naklade Hrvatskog književnog društva, Rijeka, za 2018. g.

 

Osnivačica ste udruge „Tri rijeke“ i glavna i odgovorna urednica časopisa IRIS. Kažite nam o kakvoj je udruzi riječ i koje su joj glavne djelatnosti. Jedno od djelatnosti udruge je izdavanje časopisa IRIS. Što čitatelji u njemu mogu naći i gdje se može pročitati?

Nakon uspjeha Kloštranskih haiku susreta i zbornika koje sam uređivala i prevodila deset godina, nakon dvogodišnjeg rada na uređivanju haiku-kolumne u web-časopisu Diogen pro cultura (Sarajevo, BiH) činilo se logičnim da startam i časopis za haiku poeziju, a u to vrijeme Hrvatska nije imala ni jedno takvo izdanje. Udrugu smo osnovali 2006. godine a prvi broj IRISA objavili 2008., s predstavljanjem, između ostaloga i u Europskom domu u Jurišićevoj ulici u Zagrebu, gdje je govorio i akademik Vladimir Devidé. Godine 2015. postavili smo i prvi web-časopis IRIS International na stranice Udruge „Tri rijeke“ (https://tri-rijeke-haiku.hr/iris-en/).

U IRISU objavljujemo radove hrvatskih haiku pjesnika na hrvatskom i engleskom jeziku te narječjima RH, radove učenika osnovnih i srednjih škola, izvješća o radionicama i natjecanjima, eseje i intervjue kako naših tako i vanjskih suradnika. Našim čitateljima predstavljamo poeziju u drugim kulturama a po uzoru na kratke japanske pjesničke forme i organiziramo međunarodne i domaće natječaje.

 

Haiku pjesništvo čini dobar dio vašeg životnog rada. Ujedno dobitnica ste i mnogobrojnih nagrada, neke od njih su i međunarodnog karaktera. Koje nagrade su vam ostale u najljepšem sjećanju i koje su vam najdraže?

Moji haikui i senryui nagrađeni su sa šezdesetak priznanja, nagrada i pohvala, objavljeni u brojnim časopisima, otisnuti u zbornicima i antologija i ponekad nagrađeni po izboru urednika ili objavljeni kao hajge (fotografija i haiku) većim dijelom izvan granica Hrvatske; u Japanu, SAD-u, Velikoj Britaniji, Italiji, Rumunjskoj, Bugarskoj, Novom Zelandu, Poljskoj, Mađarskoj, Srbiji, Crnoj Gori, Rusiji, Portugalu, Nizozemskoj, Nigeriji, Australiji, Njemačkoj, Sloveniji …, Drago mi je da je moj haiku-zapis shvaćen i na drugim meridijanima a ja prihvaćena u globalnu haiku-zajednicu.

Prisjetila bih se ovdje svojih prvih nagrada za haiku kada sam se na natječaje prijavljivala pismima. U kuvertama su često bili radovi i do desetak naših autora čije sam radove prikupljala i prevodila na engleski jezik. Ukoliko i nisam bila nagrađena autorica, uvijek bi netko iz tih kuverti dobio priznanje što me kao prevoditeljicu jako veselilo. Putem haikua povezala sam se sa „svojim pjesničkim jatom“, kao što sam ranije kao flautistica bila članicom oba orkestra pri KUD-u „Posavac“ iz Ivanić-Grada.

Svoju prvu međunarodnu nagradu za haiku dobila sam 1999. godine na međunarodnom natječaju The 33rd A-Bomb Memorial koji je raspisao Peace Museum, Ritsumeikan University a povodom obilježavanja godišnjice napada atomskom bombom na gradove Hirošimu i Nagasaki. Još troje hrvatskih haiđina a među njima i moja kolegica Jasminka Predojević bilo je nagrađeno na tom natječaju. Jasminkin i moj haiku bili su zajedno u jednoj od onih kuverti koje sam slala u Japan. Kako sam radila kao inokorespondentica u banci u Zagrebu, službena pisma i poruke su sadržavale Zagreb kao adresu pošiljatelja. U žurbi, zabunom sam i na papiru sa svojim haikuima navela grad Zagreb kao mjesto stanovanja uz naziv svoje ulice u gradu Ivanić-Gradu. Jasno, plaketa nije pronašla svoj put do mene a kolegica zagrepčanka je uredno primila svoju nagradu. Provjerila sam kopije naših poslanih haikua i ustanovila da sam počinila grešku. Istraživanjem u poštanskom uredu u Branimirovoj ulici 4 u Zagrebu otkrila sam da velika žuta kuverta iz Japana sjedi u pretincu „vratiti pošiljatelju“. Slijedeći dan umjesto leta natrag u Japan, moja je nagrada stigla doma a radilo se o anti-ratnom haikuu inspiriranom otkrićem masovne grobnice na istoku Hrvatske:

 

TV dnevnik                                                evening news

još jedna masovna grobnica                        another mass grave

prognoza vremena                                      weather broadcast

 

U Hrvatskoj, za haiku sam prvi puta nagrađena 2000. godine na tada prestižnom natječaju „Haiku dani Dubravka Ivančana“ u Krapini, gdje je prosudbena komisija u sastavu Vladimir Devidé, Zvonko Petrović i Višnja McMaster dodijelila drugu nagradu mom haikuu na kajkavskom narječju:

Maza se komaj                                  Bređa Maza                   

čez vrata štale vleče –                        jedva prolazi kroz vrata staje –

pak buju dvojčeki!                             opet blizanci!

 

Moj pokojni djed je dugi niz godina imao vrlo mirnu kravu imenom Maza. Rado sam ju četkala i provodila vrijeme s njom na pašnjaku. Svake godine malom i siromašnom gospodarstvu donosila je par teladi te sam se prisjetila ferja na selu i vrata skromne štalice kroz koja je bređa krava jedva provlačila svoj ogroman trbuh. Netko me je tada u Krapini upitao: „Jeste li doista poznavali tu kravu?“

Za mene je haiku uvijek bio istiniti isječak iz života i trenutak kada sam ugledala i doživjela stvar ili pojavu u svakodnevici na posve novi način. Ovaj je haiku bio dio mog sjećanja, situacije koja me kao dijete zaintrigirala i zadržala se sa mnom dugi niz godina a dlake koje su bile utisnute u vratnicu staje još su dugo godina svjetlucale na suncu. U pjesmu je uključena radost siromašnih ljudi; krava će opet oteliti dva teleta koje će, bude li sreće moći prodati i pokrpati one najosnovnije potrebe. No, bio je tu i strah i briga, ne daj Bože da nešto pođe po zlu. Krave su bile hraniteljice skromnih seljačkih obitelji i smatrane su bogatstvom. Da, poznavala sam, voljela i poštivala kravu Mazu, njen je život na mene ostavio poveći trag kao i ona skromna staja i „grunt“ mog djeda.

U Krapini slijedeće godine na „Haiku danima Dubravka Ivančana“ upoznala sam našeg književnika Anta Gardaša koji je tada nagrađen za svoj haiku i naša suradnja je potrajala nekoliko godina. Bio je među našim ponajboljim haiđinima, no, skroman i samozatajan, malo se o tome pisalo i govorilo.     

 

Recite nam nešto o haiku pjesništvu. Kako i kada je haiku pjesništvo postalo dio vašeg života i što vas najviše privuklo ovoj japanskoj formi poezije? Što vam je inspiracija za pisanje stihova?

Haiku je povezivanje s prirodom, iskustven je i svjedoči trenutku kada pjesnik otkriva tek naoko nevažne i sitne stvari koje obogaćuju njegov nutarnji svijet i oplemenjuju ga kao čovjeka.

Haiku-način života podrazumijeva poštivanje prirode i prihvaćanje prolaznosti kao neupitne istine. Za haiku-pjesnikovanje može se reči i da je sazrijevanje kroz prihvaćanje životnih istina. Ma kako bahat, politički moćan i bogat u materijalnom smislu bio, čovjek je tek dio prirodnih procesa na Zemlji a koja je i sama tek mala točkica u bespućima Svemira. Pohlepno prikupljanje suvišnih i nepotrebnih materijalnih dobara čini neizmjernu štetu Planeti, uništava se životinjski i biljni svijet a za potrebe bogaćenja male grupe ljudi na globalnoj razini. Danas nažalost, to je i te kako vidljivo u pandemiji koja je opomena čovječanstvu. Žuti karton za nove faraone na Zemlji.

Haiku pjesnici stoljećima govore o skromnosti, o povezanosti sa prirodom, o poštivanju svakog živog bića. Haiku me privukao jer – nije samo poezija. Haiku je snažni pjesničko-ekološki pokret koji sudjeluje u ozdravljenju, osvješćivanju i poboljšanju načina života pojedinca i društva u cijelosti. I to tek s dvadesetak slogova koji svojom snažnom porukom mogu a ne moraju dotaknuti svog čitatelja.

 

Vi ste svestrana umjetnica i niste orijentirana samo na pisanje nego ponekad znate i uglazbiti svoje stihove. Svoje stihove samo pjevate ili koristite i instrumente?

Često i rado pjevušim svoje stihove, u njima nalazim glazbu. Moje amatersko skladanje posljedica je niza godina glazbenog obrazovannja u Hrvatskoj i u SAD-u. Još jednom sjesti za klavir i stvarati popevku ispunjava me radošću i vjerujem da tu radost mogu prenijeti drugim ljudima.

Primjera radi, kada je u Ivanić-Gradu osnovana Udruga „Prijatelji baštine – Amici hereditatis“ na čelu s gđom Vidom Pust Škrgulja, također i haiku pjesnikinjom i osnivačicom kloštranskih haiku susreta i naše haiku-udruge čija je podpredsjednica, s ciljem osnivanja prvog ivanićgradskog muzeja, napisala sam tekst i glazbu za skladbu „To je moj Ivanić-Grad“ kako bih na taj način pridonijela osnivanju i stvaranju ove institucije u svom gradu.

Moj suprug Stjepan Rožić, osim što je međunarodno priznat haiku pjesnik i osnivač haiku susreta u Kloštar Ivaniću i Ivanić-Gradu te sadašnji predsjednik Udruge „Tri rijeke“ dugogodišnji je glazbenik-amater. Trenuci kada je pjevao moju skladbu a ja ga pratila na klaviru i popravljala poneku riječ i notu kako bih dobila kvalitetnu i posve izbrušenu pjesmu bili su naše malo-veliko bogatstvo. Muški komorni zbor „Posavac“ izveo je ovu skladbu na otvorenju našeg muzeja u aranžmanu i pod vodstvom maestra Berislava Kezele. Kasnije sam upoznala legendu klapskog pjevanja, pjesnika, kompozitora i skupljača kulturnog blaga i baštine Dalmacije Ljubu Stipišića – Delmatu koji je napravio i aranžman ove skladbe za klapu.

 

Osim haikua, pišete i drame, novele, humoreske… Jedan od vaših najznačajnijih likova koje ste stvorili je Ifkica. Upoznajte nas malo s njezinim likom. Tko je ona, kakva je osoba i kakvi su njezini pogledi na svijet?

Priče o baki Ifkici nagrađivane su i javno izvođene primjerice na Keršenijadi ove godine u Ludbregu, na Susretu riječi u Bedekovčini, u Muzeju Turopolja u gdje su na natječajima Ogranku Matice hrvatske, Velika Gorica nagrađene velikom i malom poculicom; na recitalima Pod murvu na krče u organizaciji KUD-a „Dragutin Domjanić“ u Adamovcu, na Recitalu povodom 150. obljetnice Hrvatskog književnog društva Sv. Jeronima u Zagrebu i na ovogodišnjem Književnom Kranjčiću u Križevcima.

Ifkica je žena moslavačkog sela, strpljiva i empatična, pokušava popraviti svijet pun predrasuda, procjenjivanja i osuđivanja, prepoznaje ljudske mane i prihvaća ljude takve kakvi su. To ju ne sprječava da se ljuti i daje svoje zaključke i komentare koje dijeli s čitateljem te se našali na svoj i račun i poneke susjede ili svog supruga. Priče su bezvremene a ona dobronamjerna, mudra žena. Ulaže mnogo truda u razumijevanje razlika između muškaraca i žena i drugih generacija. Ustrajno se bori s novim tehnologijama i virtualnim svijetom, oštro kritizirajući zasljepljujuće medijske poruke koje izobličiju pogled na svijet. U svojim kasnim godinama osvješćuje probleme tradicionalnog načina života na selu gdje je kao mlada žena bila nezaštićena i iskorištavana od starijih članova domaćinstva i tradicionalnog načina života općenito.

Čitanjem knjiga koje njena djeca donose kako bi ih „spremili na tavan“, Googlanjem raznoraznih tekstova, ona se na svoj način žestoko bori protiv nametnute ideologije da su žene inferiorne muškarcima. Ona otkriva žensku skrivenu povijest kroz priče o ženama u svojoj obitelji kao i svojih suvremenica. Hrabro i na svoj način suprostavja se stereotipnim razmišljanjima postavljenim od učenih muškaraca kroz povijest zapadnog društva hoteći tako osvijestiti žene sadašnjosti i budućnosti. Žestoko kritizira materijalističko i potrošačko društvo današnjice.

Ifkica poziva svakog „vučenjaka“ da obuje njene visoke gumene čizme, ručno izvlači hektolitre pitke vode iz bunara za potrebe svih živih bića i vrta na imanju, da svakodnevno odradi njen posao oko domaćih životinja, polja, kuće, djece, starih roditelja i obveza prema selu i društvu u gotovo dvadesetosatnoj svakodnevnoj bitci s vremenom, strpljenjem i svojom fizičkom snagom te da nauči zanate, vještine i znanja kojima ona raspolaže. Uvjerena je da bi u tom slučaju većina teorija i igranja riječima poput identiteta, socijalizacije i reprodukcije izgledala posve drugačije.

 

Ifka je simbol nostalgije i ljudskih vrijednosti koje se tope pod utjecajem modernog, tehnološki razvijenog svijeta. Prema vama, kakva je reakcija čitatelja na lik Ifkice? Ima li nade da ljudska toplina i jednostavnost srca koju predstavlja lik Ifkice opstane u svijetu budućnosti?

Iskreno vjerujem da će ljudi poput Ifkice razmicati maglovite zavjese intrige i zlonamjernosti te sijati sjeme dobra, čovječnosti i optimizma među ljudima. Svjedoci smo nepravednih društvenih odnosa gdje grupica ljudi bez savjesti, empatije i odgovornosti nanosi ogromnu štetu cjelokupnom čovječanstvu i životu na Zemlji. Čovjek nije gospodar prirode već njen dio. On nije prisutan na planetu da bi ga svojim tehnološkim moćima pokorio i uništio. Svakako, u pravednom društvu na globalnoj razini – Sunca, vode i hrane ima dovoljno za sve!

Prolaznost je nedjeljiva od života samog. Da bi to čovjek prihvatio i naučio živjeti život dobrih trenutaka koji ga usrećuju on mora prije svega biti zrela osoba koja doprinosi općem boljitku. Svaki čovjek mora sebe vidjeti kao list a ne stablo. Moramo naučiti voljeti život i sva živa bića a ne samo sebe. Moramo naučiti gledati na svijet daleko u njegovu (svoju) prošlost, prihvatiti znanja i činjenice koja nam otkriva suvremena znanost da bismo svom Planetu mogli osigurati budućnost.

Boreći se sa vjetrenjačama, ova žena izumirućeg sela na svoj način nastoji pokrpati pukotine koje smo stvorili u svijetu. Mada od svoje šeste godine doprinosi, stvara, radi i dijeli s drugima sve što zna i ima, ostaje siromašna po pitanju materijalnih dobara, često ponižena i omalovažavana. To se najbolje vidi u priči „Put oko sveta“ koja je objavljena u časopisu UH!AHA a i posljednja je od 47 priča u zbirci koja će uskoro ugledati svjetlo dana zahvaljujući sponzorstvu grada Ivanić-Grada i Zagrebačke županije.

Zapravo, Ifkica nastoji podastrijeti i osvjestiti velika pitanja na jednostavan, njoj razumljiv način. Ljudi koji su čitali prvu zbirku priča komentirali su: „To je život. To smo mi. Takvi smo.“ To su priče koje griju i nadam se, čine nas boljim ljudima.

 

O čemu pišete u dramama? Što vam je inspiracija za radnju u drami i imate li omiljeni lik koji se često pojavljuje poput Ifkice?

Kroz i najteže trenutke u mom životu i životu mojih likova, pojavljuje se određena doza humora i optimizma. Primjerice, šest godina sam njegovala svoju dementnu i nepokretnu majku kod kuće i nastojala svu težinu takvog odnosa prezentirati u drami „Ples oko štange.“ I kada je bilo veoma teško, pronalazila sam duhovite segmente u turobnoj svakodnevici. Nastojala sam tragiku razoružati ali i podcrtati duhovitošću koja pomaže preživjeti teške trenutke. Našaliti se na svoj račun, na račun neugodne i bolne situacije. U svom životu svi smo mi ponekad Ifkica.

 

Pisanjem na kajkavskom narječju nastojite očuvati svijet tradicije i vrijednosti naših baka i djedova. Unatoč ubrzanom razvoju postoje trendovi očuvanja starine i povratka vrijednostima naših starih. Prema vašim zapažanjima, kakav je odnos prema kajkavskom narječju u sredini kojoj se nalazite, ali i generalno?

U obitelji, s prijateljima, susjedima, kolegicama i znancima oduvijek govorim kajkavicom. Između ostaloga, to je jedan od načina da pokažemo pripadnost, opuštenost i povjerenje u poznatom okruženju.

Pojedini kvartovi u Ivanić-Gradu imali su svoje govore a što su nekada bila sela koja je progutao grad. U stalnoj potrazi za boljim životom, Moslavinu i njenu plodnu ravničarsku zemlju te vinorodne obronke Moslavačke gore niz generacija naseljavali su zagorci, podravci i prigorci, donoseći svoje kajkavske govore na ovo područje. Susjedstvo posavske kajkavice kao i stanovnici koji su doselili iz posavskih sela obogatili su naš grad na mnogo načina pa tako i jezično. Potomci doseljenih Čeha i Nijemaca nemjerljivo obogaćuju naš život. Jezik je živ i evoluira uključujući nove izraze iz drugih govora i narječja.
Istina je da se u Hrvatskoj mnogo radilo i radi na priznanju Kajkavskoga jezika koji je Međunarodna organizacija za standardizaciju uvrstila među svjetske jezike ali kao „povijesni jezik.“ Ne dvojim da će naša kajkavica i službeno zauzeti ono mjesto u svijetu koje joj pripada jer je to itekako živ jezik na sjeverozapadu Hrvatske ali i u našoj metropoli da ne spominjem našu suvremenu književnost. Iskreno se nadam da će i Ifkičine priče doprinijeti njegovu priznanju.

 

Dio svojeg života provela ste u Chicagu. Kakav je odnos prema kulturi u SAD – u uspoređujući odnos prema kulturi u Hrvatskoj? Koja sjećanja vas vežu za život u SAD – u?

Odmah po dolasku u SAD, u noći Nixonove druge pobjede na izborima a sa svojih 16 godina, počela sam raditi i promijenila niz radnih mjesta pomno učeći i prateći svijet oko sebe. Radila sam u raznim tvornicama, trgovinama, kafićima, raznoraznim servisima upoznavajući američko društvo i paralelno odradila treći i četvrti razred srednje škole, odlazila na satove klavira i flaute i engleskog jezika, a maturirala sam uglavnom na znanju koje sam donijela iz Hrvatske, sada na engleskom jeziku. Tu se itekako isplatilo naše odlično obrazovanje. Briljirala sam primjerice na svjetskoj povijesti, zemljopisu, na metričkom sistemu posve neshatljivom većini mojih američkih kolegica i kolega.

Nakon nekog vremena dobila sam posao prodavačice u velikoj robnoj kući u Loopu, (Centar grada, State i Van Buren Street) a kroz samo dvije godine postala sam i najmlađa menađerica odjela za žensku konfekciju, površinski pola kata robne kuće veličine jednog gradskog bloka. Samo u tom „mom“ odjelu radilo je sedam prodavačica. Nakon nekog vremena, pozvana sam na najviši kat robne kuće, sedmi, gdje je stolovala uprava ukupno 72 robne kuće razasute po Srednjoj Americi i glavni menađer. Rekao mi je da pomno prati moj rad, savjetovao mi je da upišem college i uskoro će me postaviti za pomoćnog kupca ženske konfekcije za sve robne kuće. Sa završenim četverogodišnjim studijem čeka me mjesto kupca. Ušla sam u profit-sharing program tvrtke, imala 40% popusta na sve proizvode osim namještaja i hrane te znatnu povišicu plaće. Jasno, govorim o SAD-u sedamdesetih godina kada sam mlada i zdrava doživjela početak svog „američkog sna“. Visoki standard i slobodno vrijeme dopuštali su mi posjećivanje nevjerojatnih muzeja, parkova, akvarijuma, zabavnih parkova, izlete u bližu okolicu velegrada na jezeru Michigan. Primjerice bila sam na Tutankamovoj izložbi, da ne spominjem sve što je tadašnje američko društvo nudilo, ne zaboravimo, pripadnici radničke klase i tek pristigloj doseljenici. Pohađanje državnog collegea nije bilo skupo i nudilo je dobar temelj za daljnje obrazovanje a studij na državnom sveučilištu mogla sam financirati svojim radom u robnoj kući i stipendijom koja se nudila svakom studentu s prosjekom ocjena od 4,6 ili više.

Nažalost, po povratku u Hrvatsku, moja iskustva na radnom mjestu bila su poveća iznenađenja, a mogu to ilustrirati uzvikom jedne kolegice: „Otkako je moja kuma otišla u penziju ja u ovoj firmi nisam postigla ništa!“ Ili, sistem napredovanja po godinama staža/života te priznavanje visoke stručne spreme izabranim matronama kako bi im se uvečao koeficijent za izračun mirovine. Bila sam u prilici usporediti dva različita društvena poretka na dva kontinenta koji su se odvijali istovremeno. No, tada sam još bila jako mlada …

Kao tek pristigli (ekonomski) imigranti bez znanja engleskog jezika i bez ušteđevine, moji su roditelji u Chicagu imali daleko lakši, ljepši i u materijalnom smislu bogatiji život. U prvih nekoliko mjeseci našeg boravka mogli smo nabaviti što smo željeli a riječ je bila o osnovnim potrebama; nova odjeća i obuća jer doselili smo tek sa po jednim kuferom svaki, kvalitetna hrana, namještaj, televizor  a uskoro smo kupili i automobil, vrlo dobro se sjećam novi Pontiac Ventura II, boje trule višnje. Tetak koji je bio američki građanin bio je jamac za kredit, a mi još tada nismo imali ni zelenu kartu. Kao radnička obitelj u Hrvatskoj u to vrijeme nismo mogli kupiti – drugi bicikl! Bile su to ogromne razlike.

Moj otac bio je zaposlen u auto-industriji a kasnije u manjoj firmi koja je proizvodila pokretne linije za pakiranje raznih proizvoda po narudžbi. Inače VKV majstor, odrađivao je inžinjerski posao i bio iznimno dobro plaćen za svoj rad. Spretne ruke, znanje i majstorstvo je bilo priznato i nagrađivano. Bio je to temelj uspješne tadašnje ekonomije. Po povratku u domovinu, nekako mi se činilo da smo „papirnato/činovničko/intelektualno“ društvo, djecu šaljemo „u školice da se ne moraju mučiti“ a poslovi u proizvodnji i radnici su omalovažavani i potplaćeni. Kao što bi Ifkica rekla: „Svi bi šteli gospoda biti!“ Po povratku u našoj ulici još nisu bile postavljene telefonske žice a riječ je o kasnim sedamdesetima dvadesetog stoljeća.

 

Neumoran ste pisac tako da sigurno možemo uskoro nešto novo očekivati od vas. Koji su vaši iduči planovi?

Kao glavna i odgovorna urednica časopisa IRIS jako se ponosim članovima uredništva, zajedno kreiramo časopis koji je među najboljima u Europi. Iskreno se nadam da ćemo kao ekipa doprinositi haikuu u Hrvatskoj i prezentirati Hrvatsku u svijetu na način kako to naši haiku pjesnici, veliki i mali i zaslužuju te se i nadalje uspješno povezivati s pjesnicima-haiku na svim kontinentima.

Kao antologičarka, s pokrivenih dvadeset godina hrvatskoga haikua, iskreno se nadam da će slijedeću našu antologiju urediti netko od pjesnika ili pjesnikinja našeg odličnog novog vala haikuista. Također, mnogo sam radila na eseju „Povijest haikua u Hrvatskoj“ na hrvatskom i engleskom jeziku te sam suradnica HAIKUPEDIJE iz Hrvatske, projektu koji uključuje 60 zemalja. Uskoro će trebati ažurirati i te eseje i priloge.

(https://haikupedia.org/article-tags/durda-vukelic-rozic/; https://haikupedia.org/article-haikupedia/haiku-in-croatia/)

Što se tiče mojih priča na kajkavici o Ifkici koje me okupiraju i zabavljaju nekoliko godina, nakon nprve zbirke „I onda, kak sad to?“ (2017.g.), u pripremi za tisak je druga zbirka „Ifkica, lepa moja tratinčica“. Ovo vrijeme izolacije dotjerujem i uređujem i priče koja će nadam se zaživjeti u zbirci kroz dvije-tri godine.

Nebrojeno mnogo fajlova u mom računalu čeka iščitavanje i dotjerivanje. Daj Bože zdravlja i sretnijih i sigurnih godina u Miru i prosperitetu svima nama.

http://www.thehaikufoundation.org/haiku-registry/?Search1=V

https://senryu.life/poets-index.html

https://akitahaiku.com/

https://livinghaikuanthology.com/

http://www.worldhaiku.net/poetry/si/d.v.rozic/d.v.rozic.htm 

 

 

 

 

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here