MeDARice

0
43

Foto: Pixabay

MeDARice

Koliko put smo prolazili ista pitanja, u našim mekim skitnjama, u našim mekim skitnjama…po ulicama, parkovima, šumarcima… lepršav topot naših koraka čarobno je stvarao okrilje od stakla, okrilje od perja, samo za nas dvoje, za nas dvoje…

Jer kud će pčele da se roje, ako ne tamo, gdje ih nektar zove, gdje mlado sunce zlaćanih boja puni žilice sitnog raslinja… medaricama zujavim, medaricama zujavim…

Ono što jednom ti srce punilo, već ga je proželo… pa kad kakva težina na ošit ti legne, poželi da ju misleći na danas i juče’ stegne… ti sjeti se šetnja naših i medarica marljivih…
Svaku kaplju slatkog sjećanja primi na svoj dlan, primi na svoj dlan… duboko udahni…

Nek’ sva se čula tvoja napiju naših prošlih želja, snova…
Za buduće dane, za dane buduće…

Medaricama na ponos…one su svjetlo opstanka… veličanstvena plemenitost u tjelešcu
tek kao nokat velikom!

 

Andreja Sedak Benčić

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here