Intervju: Dragan Gligora – Stvaranje je čin u kojem jednako sudjeluje svjesno i nesvjesno

0
203

 

Centar Kulture predstavlja intervju s piscem Draganom Gligorom. Zatražili smo od Dragana da nam odgovori na pitanja o svojim radovima, pisanju i životu. U nastavku pročitajte intervju. 

 

Za početak možete li nešto reći o sebi za vas naši čitatelji pobliže upoznaju. Vi ste pisac i autor dviju knjiga. Osim toga završili ste i filozofski fakultet…

Pišem poeziju od svoje desete godine, ali nisam puno objavljivao. Mislio sam da to što pišem nije dovoljno dobro. Sjećam se kako sam u studentskim danima skupio pet-šest bilježnica sa stotinama pjesama i sve to bacio u peć. Prije desetak godina pomislio sam da bi bih s novim tekstovima (lirska proza, kratke priče, kolumne) trebao izaći u javnost bez obzira na reakcije. Nakon što sam objavio stotinjak tekstova po raznim portalima uvidio sam da tamo gotovo sve prolazi, da bi kriteriji biti strožiji, pa sam i od toga odustao. Prihvatio sam poziv Centra kulture jer mi se ovaj portal čini nešto ozbiljnijim od ostalih ovakve vrste. Naravno, sve više me zaokupljao i znanstveni rad, pa sam pisao i znanstvene radove, članke, kritike, recenzije…

 

O čemu je konkretno riječ u dosad izdanim knjigama?

U knjizi Rad snova prikupio sam 17 znanstvenih radova koji su već bili objavljeni u raznim časopisima i zbornicima, tek toliko da ih imam na jednom mjestu, a i smatrao sam da bi taj svoj rad trebalo ukoričiti i malo ozbiljnije predstaviti. U drugoj knjizi Jedini smisao vremena objavio sam sve ono za što sam mislio da ima nekakvu književnu vrijednost – od pjesama u prozi, lirske proze i kratkih priča.

 

Pišete uglavnom iz prvom lica. Je li to pravilo kod vas ili imate iznimaka?

Uglavnom pišem u prvom licu, ali pokušavam pisati i u trećem licu, pa čak i iz neke druge perspektive, primjerice – ženske. Imam par takvih tekstova.

 

Dobrim dijelom vaš rad je temeljen na lirskoj prozi koja se odlikuju dubljim životnim uvidima, nazovimo to „duhovnom filozofijom“. Kako biste vi okarakterizirali svoj stil pisanja i što vas motivira na dublje promišljanje, a time i pisanje?

Takav način pisanja mi najviše odgovara, jer ne robujem nikakvom žanru ili formi. Dijelom je to i zbog nedostatka vremena. Imam već jako puno razasutih dijelova, ulomaka, početaka, priča, ideja, nacrta, koje treba jednoga dana konačno uobličiti. Kako mi je od svih pravaca nekako najdraži egzistencijalizam, onda često pišem pokušavajući na taj način shvatiti sebe, život i svijet u kojem živim. Međutim, svjestan te metafizičke varke, nastojim je istovremeno (ajmo tako reći) postmodernistički razbiti, dekonstruirati. Takvim načinom pisanja-poigravanja jezikom, gdje se pokušava doći do nekih uvida, ali posredstvom simboličkih oblika, kao što je jezik (jer drugačije i ne možemo), nastojim se onda poigravati i samim jezikom i procesom stvaranja. Takvo pisanje često dovodi do nemoći, pa čak i nejasnoća, ali me stalno nešto nagoni da pišem dalje. Možda je to najbolje opisao Baudrillard: “Usprkos svim naporima da bi se ogolio, izdao, prisilio na značenje, jezik se vraća svome tajnom zavođenju, mi se uvijek vraćamo vlastitim nerješivim zadovoljstvima.”

 

Kako kod vas izgleda proces stvaranja jedne pjesme u prozi? Motivira li vas nešto, promišljate li o tome što ćete napisati ili jednostavno dođe inspiracija?

Samo pisanje je važno jer ideje i misli brzo iščeznu pa ih treba sačuvati, ali istovremeno je sam proces stvaranja taj koji uvjetuje na koji način ćete iznijeti svoje misli, što sam već djelomice pokušao objasniti. Najljepši i najčudniji je osjećaj kada vam se čini da se riječi same ispisuju. Stvaranje je doista čin u kojem jednako sudjeluje svjesno i nesvjesno, mitos i logos, moć i nemoć…

 

Život je za vas neiscrpan izvor inspiracije. Kako vi gledate na život pogotovo u ovim izazovnim vremenima za čovjeka?

To je najteže od svih pitanja. Kant je dobro postavio ona ključna pitanja koja nas stalno zaokupljaju: Što mogu znati? Što trebam činiti? Čemu se smijem nadati? Što je čovjek? Ili – Što je život? Nisam još dobio odgovor na ta pitanja, ali bih opet mogao citirati Kanta: “Ljudski um ima osobitu sudbinu u jednoj vrsti svojih spoznaja, gdje ga uznemiruju pitanja koja on ne može odbiti, jer su mu zadana samom prirodom uma, no on ipak ne može na njih odgovoriti, jer nadilaze svaku moć ljudskog uma.” Mogu citirati i Camusa: “O kome i o čemu, uistinu, mogu reći: “ja znam to!”, ovo srce u meni mogu osjetiti, i ja zaključujem da ono postoji. Ovaj svijet mogu dotaći, i ja zaključujem da on postoji. Tu zastaje sve moje znanje, ostalo je konstrukcija.”

Ipak, siguran sam da je život najveća i najviša kategorija i vrijednost. Negiranje toga čini mi se vrlo opasnim. Nažalost, kako je to tvrdio Šegedin: Život od života živi. Rado bih ovdje uvrstio sve živote, ne samo ljudske.

 

Kako jedan pisac interpretira svijet i prevodi ga u liriku? Kako to kod vas izgleda? Provodite li puno vremena razmišljajući o životu ili jednostavno pišete. Naime, vaši tekstovi ne obuhvaćaju samo uobičajene životne događaje nego i prostor, vrijeme, atome, nebo… Da citiramo samo jedan dio, iz rada „Dolazak“: „Dobro sam, ali znam da će se sve odjednom završiti i da taj dan polako dolazi. Još uvijek ne znam što je prostor i vrijeme, ali me zvonici upozoravaju na nešto važno. Dižu se ponosito nad svim kućama i krajevima i zvone, mlate, odzvanjaju i brecaju, upozoravaju na vrijeme koje prolazi, a oni ostaju. Streme visinama i nameću se samom nebu. A nebo je modro čisto, tako će biti još par milijardi godina. I sve to u meni, i sve to za mene i njega koji se koristi svakom prilikom da mi zamagli pogled. Ali, ja još uvijek mislim i gledam, i znam da je sve to nekako prošlo, i da tu ima nostalgije, ali me ni ona previše ne zamara. Vozimo se i to je dobro, i gledamo sva ta prostranstva, dokle pogled dosiže.” U pisanju odlazite daleko od opisivanja uobičajenih životnih situacija. Od kuda ta inspiracija kojom dosežete praktički sve postojeće?

U posljednje vrijeme sve više me zanima kvantna fizika, ali nemam dovoljno znanja do bih se time ozbiljnije bavio. Posebno me fascinira kada suvremene fizikalne teme dodiruju ili se čak isprepleću s filozofskim pitanjima ili pitanjima samog jezika. Pročitao sam Heisenbergovu knjigu Fizika i filozofija. U njoj on govori kako postoje poteškoće kada pokušavamo neke fizikalne pojave objasniti jezikom, kojim se sada služimo. („We wish to speak in some way about the structure of the atoms and not only about the `facts’ – the latter being, for instance, the black spots on a photographic plate or the water droplets in a cloud chamber. But we cannot speak about the atoms in ordinary language.“). To nas onda vodi k filozofiji jezika koja je puno zamršenija nego što sam mislio, sada kada pokušavam dublje ući u to područje. Osim fizike (kvantna fizika, načelo neodređenosti, teorija struna, tamna materija, dark energy, multiuniverse, M-theory, subatonske čestice…) filozofije, filozofije jezika, zanimaju me i psihoanaliza (Freud i Lacan) te često zamršene poststrukturalističke teorije – Derrida, Foucault, Lyotard, Kristeva, Barthes, Baudrillard, Deleuze, pa i Habermas, Žižek… da sad sve ne nabrajam. Sve to zahtijeva jako puno truda i vremena, da bi se uopće dobila nekakva slika o kretanju tzv. zapadnjačke misli i znanja danas. Ako tome pridodamo književnost, film i ostale umjetnosti i znanosti, trebala bi mi barem tri života za sve to „probaviti“. Stotine knjiga još čekaju otvorene na svojim prvim stranicama, a literatura se gomila toliko da više ne možemo govoriti o tisućama knjiga nego o terabajtima materijala. Apsurd je u tome da nakon svega toga ne možete objasniti ni najobičnije pojave koje vas okružuju. Da ne govorimo o traženju „smisla“, jer je o tom metafizičkom problemu gotovo zabranjeno govoriti i pisati. Kako sada sve to pretočiti u jezik, u književnost, to su se valjda pitali svi pisci. Neki su u tome i uspjeli.

 

Kakve su reakcije na vaše knjige i na lirsku prozu? Imate li povratne informacije?

Moje knjige nisu naišle na neke značajnije reakcije. Par predstavljanja, intervjua, osvrta, poneka usmena kritika, i to je uglavnom to. Tu i tamo čujem čak i neku pohvalu, ali nisam ni očekivao bogznašto. Glavno je da su u opticaju, a ono najvažnije tek slijedi. Bar se nadam.

 

Imate li u planu izdati i treću knjigu?

Knjigu o Petru Šegedinu, temeljenu na dizertaciji, dovršavam već desetak godina. To bi trebalo što prije okončati, a to ponavljam već godinama. Imam tekst, ali stalno nešto oduzimam, dodajem, preoblikujem, i tome nema kraja. Već sam spomenuo da imam toliko fragmenata razbacanih po raznim folderima da više i ne znam što sam sve napisao. A trebalo bi sve to konačno uobličiti u neku zbirku priča ili možda i roman. Naravno, ima i desetak nedovršenih znanstvenih radova, bezbroj nacrta, zapisa, ideja… No, ja na žalost ne mogu pisati ako za to nema barem neke minimalne uvjete – malo mira, samoće i vremena.

 

Kakvo je vaše mišljenje odnosa čovjeka i svijeta? Odnosno kako se čovjek može nositi s ovim svijetom? Može li mu dublja spoznaja pomoći da nađe svoje mjesto i svrhu u svijetu punom nepoznanica, strepnji i neizvjesnosti?

Jedino na taj način i možemo ići – putem otkrivanja, raz-otkrivanja, spoznavanja, istraživanja. Ali, čini se da onda kada riješimo neko pitanje, ono istovremeno otvara desetak novih, tako da nam se čini da tom spoznavanju nema kraja. No, zanimljiv je jedan Wittgensteinov iskaz koji se dotiče ovog problema: „Ako dobijemo odgovore na sva moguća znanstvena pitanja, naši životni problemi još uopće nisu dodirnuti.“ Hegel je stvorio jedan savršen filozofski sustav, ali Kierkegaard, prvi egzistencijalist, smatrao je kako te apstraktne ideje ili apsolutni duh ne znače puno za život jedne osamljene individue kao što je čovjek. Ponekad se čini kako sama znanost, paradoksalno, stvara neku svoju mitologiju, isključujući filozofiju i umjetnost. Danas fizičari pokušavaju od filozofa preuzeti tumačenje svijeta. No, uz njih imamo cijelu hrpu „tumača života i svijeta“. Toj su se sviti priključili i zabavljači, sportaši, voditelji, političari, poduzetnici, mediji, općinski načelnici, pročelnici, modne dizajnerice, saborski zastupnici, sve do tzv. običnih malih ljudi koji sada svi imaju neku svoju malu, ali tvrdu filozofiju.

 

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here