INTERVJU: Denis Kožljan

Centar Kulture predstavlja intervju sa spisateljicom i svestranom umjetnicom iz Istre – Denis Kožljan.

Vi ste svestrana osoba. Bavite se pisanjem, slikanjem, fotografijom… Da vas naši čitatelji bolje upoznaju, recite nam čime se bavite i što vas najviše ispunjuje?

Ja sam Denis Kožljan, rođena 1961. u Puli, gdje i danas živim i stvaram. Udana, majka dvoje odrasle djece. Po struci sam odgajateljica predškolske djece, no nakon preranog odlaska u mirovinu, prije nekih desetak godina, počela sam pisati. No, još uvijek sam imala viška vremena, pisati bez da tekstove potkrijepljujem fotografijama, bilo mi je previše jednolično, te sam kupila digitalni aparat i krenula objektivom bilježiti, uglavnom motive prirode, a onda sam se odvažila i počela slikati. Sasvim laički, najprije tempere na papiru, a onda i akril na platnu. Dakle, ni jednog trenutka nisam dangubila i budući sam po prirodi tvrdoglava i uporna, ekzibicionist, započela sam jedan sasvim novi život koji me ispunjavao, a sastojao se od kreativnih uradaka. Shvatila sam da imam puno toga za reći bilo kroz poeziju ili prozne radove, izradu umjetničke fotografije, slikanjem pa čak i kuhanjem. Volim i kuhati, a smatram da je u današnje vrijeme i to jedna vrsta umjetnosti. I moram naglasiti da sam perfekcionist i što god da radim, radim to s puno ozbiljnosti, truda i savjesti.

Autorica ste nekoliko knjiga. Koliko ste ih do sada napisali i koju tematiku obrađujete? U knjigama najviše pažnje posvećujete pjesmama. Koje su najčešće teme u pjesmama?

Da, možda će se neki iznenaditi, kažem neki jer oni koji prate moj rad i stvaralaštvo, znaju da zaista puno radim. Autorica sam preko dvadeset pet knjiga, a moji radovi prisutni su u gotovo isto toliko zajedničkih zbornika, zbirki pjesama i duhovnog stvaralaštva. Više ne brojim , ali vjerujem da se brojka napisanih pjesama ozbiljno primakla pet tisuća. Nema dana da nešto ne napišem, u prosjeku oko dvije pjesme dnevno, što na standardu ili pak na dijalektu, čakavskom.

Moja prva izdana knjiga “Sva moja sjećanja” 2010-te godine, bila je zbirka pjesma. Pisana je retro oblikom, dakle u njoj sam sabrala sve pjesme koje sam bilježila u bližoj i daljnjoj prošlosti. Podijeljena je na tri djela tj. u njoj su pjesme pisane književnim jezikom, čakavicom ali prisutna je i duhovna poezija jer vjera je na početku ovog mog početnog perioda bila najveća inspiracija. Ipak, najčešća tema koja se prožima kroz moje stihove je ljubav: ljubav u svim svojim oblicima, prema djeci, roditeljima, baki, prijateljima, domovini, ljubimcima. No, ta ljubav nije sebična već ju kroz svaku napisanu pjesmu, želim podijeliti i oplemeniti jer ljubav je najveće bogatstvo, poveznica i moj životni motiv. Ta i takva ljubav s vremenom evoluira i zahvaljujući vlastitoj hrabrosti i odvažnosti, počinjem pisati i erotsku poeziju s onom finom notom liričnosti. Istina, u dijalektalnoj poeziji nema tog erotičnog štiha već se tu posvećujem uglavnom pejzažnim motivima, običajima i folkloru moje Istre, događajima koji su obilježili moje lijepo djetinjstvo, zatim je u velikom broju naslova dat socijalni pečat pa i kritički osvrt na pojave u društvu u kojem živimo. Jedna zbirka pjesama napisana je modernističkim stilom, a rezultirala je unutarnjim stanjem duše u to vrijeme. Također sam uz put zavoljela i haiku te je nedavno izašla moja zbirka, naslova “Tajna postojanja”.

Osim književnim jezikom pišete i na čakavskom dijalektu. U zadnje vrijeme očuvanje dijalekta sve se više potiče. Kakve su reakcije vaših radova na čakavskom narječju?

Pa ja zapravo od početka pišem ravnopravno kako na književnom tako i na dijalektu. Prije svega rođena sam Istrijanka, obožavam čakavski izričaj bilo da se radi o poeziji, prozi, kanti na tanko i debelo ili folkloru. Sudjelovala sam mnogo puta na susretima čakavske beside kao npr “Verši na šterni u Vižinadi”, “Beside u jatu” u Barbanu ali i 2012. moja monodrama koja je na Susretu hrvatskoga duhovnoga stvaralaštva Stjepan Kranjčić u Križevcima, nagrađena 2. mjestom u velikoj konkurenciji, “Znan ča me udržalo”, također je pisana čakavskim narječjem. Ne libim se pisati na mom dijalektu, pogotovo kad se danas u vrijeme globalizacije i interneta, na neki način brišu one domaće, tradicijske vrijednosti, a što nikako nije dobro. Ljubitelji mog stvaralaštva tj pisanja, dobro, da ne kažem odlično, reagiraju na taj način izražavanja i zainteresirani su za moje zbirke pisane čakavicom. Često im šaljem na traženje iste jer knjige su da se čitaju, da obogaćuju svijet, a ne da skupljaju prašinu na ormarima. Nabrojiti ću neke samostalne zbirke na dijalektu moje Istre (prisutna je čakavica južne , zapadne i središnje Istre jer moji roditelji i preci su iz tih krajeva: Pule, Rovinja, Savičente): Kolajna od verši, Kus življenja, a tu je i jedan prekrasan uradak u obliku istarskog kalendara, naslova “Istrijan u vitru vrimena.” U njemu po mjesecima opisujem poljoprivredne radove, imendane, vlastite recepte hrane i slastica te Intervjue s poznatim javnim osobama iz književne ali i glazbene scene.

Osim pisanja bavite se i slikanjem. Kojom tehnikom slikate i koji su vam najčešći motivi?

Da, kako već rekoh, ljubav prema ljepoti umjetnosti zapravo me drži u nekoj stalnoj sinergiji i reproducira neku novu inspiraciju, a koju onda prenosim dalje na sva moja djela. Ja naime nisam pohađala edukaciju za slikanje već od onih školskih dana, pokazivala sam interes i za tu vrstu umjetnosti. Dakle smatram se laikom iako kažem “ako se hoće, sve se može” pa sam se i ja tako odvažila krenuti slikati. U početku su to bili uglavnom akvareli na papiru, a onda vrlo brzo prešla sam na akril na platnu. Motivi mojih slika su uglavnom priroda, dakle pejzaži, godišnja doba, cvijeće… Rekla bih zemlja, zrak vatra i voda pa onako i kroz te motive i tople boje i nijanse, indiskretno je dana poruka ljubavi. Tako sam imala i nekoliko izložbi u Klubu umirovljenika Pula koji su naišle na veliki odaziv i interes. Svaka moja slika je stvorena nanošenjem veće količine boje na platno i smatram da je to zapravo odraz mog stanja duše dok slikam isto kao i kod pisanja ili fotkanja. Samo je par slika u apstrakciji ali jednostavno, mislim da nije to u žiži mog shvaćanja slikarstva kao takvog. U duši sam ipak realista. Boje koje dominiraju gotovo na svakom slikarskom eksponatu su crvena, žuta, zelena, narančasta i svjetlo plava obavezno pomiješana s bijelom. To je sloboda mog izbora i tako se najbolje snalazim. Po narudžbi izbjegavam slikati i pisati jer mislim da se gubi draž.

Jedna od vaših zanimacija jest i organiziranje promocija, književnih večeri i susreta. Koliko ste do sada organizirali promocija i imate li nove planove za neku skorašnje događanje?

Je, istina s mojim odlaskom u mirovinu kad sam se kao još uvijek mlada žena našla u mirovini zahvaljujući nekim ružnim događanjima na poslu kojih se više ne želim sjećati, učlanila sam se u Čitaonicu Kluba umirovljenika Pula i tu sam, iako na početku mog rada tj između 2010-te i 2017-te, imala više glazbeno poetskih večeri na kojima sam izlagala neke svoje foto radove, slikarske radove, čitala poeziju zajedno s mojim gostima, također pjesnicima, KUDOM Rakalj, istarskim kantadurima i glazbenicima Alenom Vitasovićem i Gabrijelom Brakovićem. Bilo je tu još zvučnih imena poput Daniela Radočaja, pulskog majstora undergraound poezije, Dražen Kiralj. Marko Gavranović, Katica Petreković, Ida Marković, Đermano Vitasović. Također sam zajedno s bajkerima bila u organizaciji humanitarnog koncerta, a čiji je sav prihod od ulaznica išao za Centar za rehabilitaciju u kojem sam i nekad radila sa štićenicima. Zapravo mene kroz život drži parola “Dobro je činiti dobro” i mislim da se čovjeku kad-tad , dobro vrati. No, moram reći da sam par zadnjih godina imala nekih zdravstvenih tegoba, a i situacija u društvu općenito nije nešto posebno dobra, pa su tu i financijske poteškoće tako da i nisam učestvovala, no, kažem kad prođe korona, obavezno ćemo to nadoknaditi, obilježiti deset godina mog stvaralaštva s nekim novim projektima i idejama za opće dobro.

Osim pjesama pišete i eseje, osvrte na knjige, kratke crtice… Očito je da ste ljubiteljica književnosti i knjiga. Koji vas žanr odnosno teme u književnosti najviše privlače? I možete li odvojiti dvije tri knjige koje su vam najbolje knjige koje ste pročitali kao preporuku našim čitateljima?

Istina, pišem poeziju i prozu i jednako su zastupljene u mom radu, barem mi se tako čini. Krenula sam od jednostavnijih oblika, a onda prešla na kratke priče, eseje, drame, monodrame, kolumne su bile zastupljene u Regional expressu i Glasu Istre. Trebam istaknuti svakako izdanje knjige recenzija “Moj pogled na njihov svijet”, zatim kombinaciju poezije i slikarskih uradaka “Riječi u sliku prenesene”, pa ono najfriškije su “Priče ispod Colosseuma” te ljubavno erotski roman “Iza osmjeha, prokleto sama”, a ne smijem zaboraviti i autobiografiju “Amplituda srca”.

Koje me knjige odnosno žanr interesira? Teško je to reći jer i u slušanju glazbe, vodim se za onim dobro je sve što mi dotakne dušu, pa bio to rock, punk, pop, opera. Iskreno volim čitati bestselere, pa sam u nekoliko navrata napisala i recenzije na iste. Radije ću reći da ne volim rusku književnost (preteška mi je), a i u modernoj se baš ne snalazim ili je možda taj jedan morbidni simbolistički naglasak štetan za obnavljanje moje nutrine. No, Edgar Alan Poe je tu svakako nenadmašiv. I ono što posebno moram izdvojiti je Marinkovićev Kiklop, roman kojeg sam u srednjoj školi tri puta pročitala da bih ga mogla shvatiti, a zapravo mislim da je to njegovo djelo najuspješnije zbog bogate forme, cijele galerije likova i junaka koji odlično čitatelju dočaravaju poruku same knjige odnosno glavni motiv, a to je razlomljena, esejistička stvarnost jedne boemske zagrebačke sredine neposredno pred drugi svjetski rat. Glavni junak Melkior Tresić, intelektualac koji svjedoči raspadanju i truleži, strahu društva od ratnih događanja koji samim time prelazi u opći kaos. Roman je više puta s pravom nagrađen od kritike, a po njemu je snimljen i film kojeg sam imala prilike gledati u moj Areni.

Jedan od vaših knjiga je i prozno djelo „Crtice iz djetinjstva“. Sjećanja iz djetinjstva jedna su od najljepših u životu. Kakva su vaša sjećanja iz djetinjstva i kako to da ste ih odlučila podijeliti s ostalima?

Jeste. “Crtice iz djetinjstva” su moje prvo prozno djelo, kratke pričice, njih oko osamdesetak u kojima sam realistički s primjesom lirskog, opisala moje djetinjstvo kod bake na selu, blizu Rovinja, a to je trajalo do mog preseljenja u Pulu i početak školovanja. Ponosna sam na dane moje rane mladosti jer sam odrastala igrajući se u slobodi, mašti, družila se s mojim prijateljima, rođacima. Igrala se s kućnim ljubimcima, tjerala blago na pašu i pomagala baki koja je bila udovica budući je moj djed 1943, strijeljan i bačen u jamu. Ponosna sam jer sam to iskustvo odrastanja i slike djetinjstva prenijela i na moju djecu koja nažalost nisu imala prilike doživjeti sve to što i ja jer grad i selo, to je kao dan i noć. Zato tu ljepotu i radost, odlučila sam gotovo na jedan humorističan i tečan način uklopiti u knjižno izdanje.

Koji su vam planovi za blisku budućnost? Možemo li uskoro očekivati novu knjigu, zbirku pjesama ili nove slike?

Hahaha, nemam ja baš prevelikih planova. Želim samo da me zdravlje i um posluže i ne bi smjelo biti problema. Svakodnevno radim, pišem, slikam i aktivna sam na mojim fb stranicama, grupama i profilu. Aktivna sam na više književnih portala i časopisa on line. I da, momentalno, pišem moj drugi roman naslova “Lice i naličje”, inspiriran upravo krizom u društvu i padom etičkih vrijednosti, nanošenjem nepravde koja me jedino izbacuje iz takta. Poezija i slikanje ne zaostaju. Upravo radim na jednom primorskom pejzažu minimalističkog dekora i to me jako veseli, A ovih dana izašli su i rezultati natječaja u Križevcima, gdje je moja pjesma “Ču ili neču” prepoznata od strane stručnog žirija te će biti uvrštena u zbornik za ovu godinu, a s pravom očekujem i nešto više. Pa dao Bog!