Idemo na more

0
39

 

Idemo na more

 

– Osvojio sam zelenu kartu. Tanja, osvojio sam je! Možeš li vjerovati? Idemo u Ameriku! Ne mogu vjerovati da sam uspio! Imamo je i na konju smo! – Luka je skakao od sreće dok je ulazila u stan.

– Stvarno? Baš mi je drago! – nabacila je kiseli osmijeh, a on nije dobio povratnu informaciju koju je očekivao.

– Fakat? Nisi zadovoljna? Pa nemoj me… Znaš šta, mislio sam da ćeš biti oduševljena! – klimao je glavom u nevjerici.

– Ej, ma sve si krivo shvatio. Sretna sam! Znam sve procedure, rokove i obaveze dalje. Idemo skupa i u svemu smo nas dvoje. – Tanja mu je prišla i nježno ga zagrlila. U grlu joj je stajala knedla, a misli su letjele; „Kako ću ja to?“.

– Ne znam, nisi mi se baš činila najsretnijom kada sam ti rekao. – u nevjerici je podignuo obrve.

– Ovdje mi je obitelj. Kako ću ih ostaviti? – sjela je na trosjed i pogledala ga.

– Ma nemoj, a ja ti nisam obitelj? Samo što se nismo vjenčali, Tanja. Jesi li svjesna što govoriš? Podržavala si moje ideje i do sada nisi progovorila ni „A“ protiv. U procesu zatvaranja obrta sam zbog naših dogovora. – tri crte na čelu su mu se naborale od ljutnje.

– A znam, ali kako da sam tada rekla „ne“? Bio si toliko zanesen, a ja sam fakat bila uvjerena da ništa od toga. Volim svoj posao, mislim da bi mi se srce slomilo. – snuždila se.

– Stvarno? Zavidna razina sebičnosti! Prvo me toliko vremena guraš u nešto, a na kraju mi pokazuješ srednjaka. Hoćeš reći, ako odem… Veza nam je na rubu propasti? – sjeo je i stavio ruke na lice.

– Nemoj tako. Gle… – prekinuo je njen pokušaj spašavanja situacije.

– Ne mogu održavati vezu na daljinu. Znaš kakav sam. Kakav je to život? Odluka je veoma laka: ili mi ili prekid. Vidiš da mi trenutno ne ide ovdje i da sam stalno na početku. Ovo je prilika života! Sve sam podredio tebi, a ti jednom ne možeš učiniti nešto za naš boljitak. Nikad te nisam ništa tražio. Htjela si živjeti u Zadru, ok, išao sam. Selidba u Zagreb, opet sam pristao. Sve tvoje želje o putovanjima su ispunjene. Budi precizna, molim te, ajde. Reci što je na stvari! – nabrajao je.

– Želiš znati što je? Ne mogu više. Nemam više volje za nas! Umorila sam se, žao mi je. – gledala je u pod.

– Žao ti je? Jesi ti normalna? Dao sam ti devet godina života! Dogovarali smo brak. Praktički si živjela pola veze u kući mojih roditelja. Kod tete si stanovala u Sesvetama dvije godine besplatno za vrijeme diplomskog jer je znala da doma imaš tešku situaciju. Moja mater ti sprema svaki dan jelo prije posla kako ne bi imala problema s gastritisom. Vodio sam te u Veneciju prošle godine samo da napišeš kvalitetan završni. Voziš naše automobile! Padam nisko jer ovo nabrajam, ali zar tebe nije nimalo sram? Ne mogu ti opisati koliko sam bijesan! Ne poznajem te i tu stajem. Što još trebam znati? – u očima su mu bile suze.

– Luka, žao mi je. Spojila nas je prometna nesreća. Ja znam kako ovo sve zvuči, ali bila sam premlada. – prekinuo je njena opravdanja.

– Premlada prije godinu ili dvije da prekineš ovu farsu? Bilo je dobro dok je budala plaćala, a sada si nam tako jadno okrenula leđa. – stao je ispred zida, naslonio čelo i zatvorio oči.

– Gle, nisam znala kako da ti kažem… – pokušala ga je dodirnuti.

– Ma pusti me! Šta nisi znala? A danas si znala? – odmicao se od nje.

– Šta da ti kažem? Imam drugog, čujemo se nekoliko tjedana. – izbacila je iz sebe kao iz topa. Napokon je puknula po svim šavovima.

– Čekaj, ti mene zajebavaš? Šališ se? – dignuo je ruke da joj pokaže da se udalji i šokirano stao zaleđen. Ostajao je bez zraka i pokušavao je sjesti.

– Oprosti mi, molim te! Žao mi je što ti nisam rekla! Znam da sam trebala. – kleknula je ispred njega i gledala ga u oči.

Dignuo je glavu i mrtvo hladno izgovorio.

– Jedino što želim je da uzmeš stvari momentalno, ostaviš ovdje sve ključeve i odjebeš iz mog života. Sad je meni jasno zašto tebe i tvoju obitelj zovu krpeljima. Ova budala te više neće slušati ni trena. Doviđenja! Nema dalje! Tutto finito, hasta la vista baby ili kako god želiš! Ne trebaš mi nikada reći zašto i nemoj slučajno pokušavati jer znam što sam radio krivo. Volio sam te i sve bespogovorno uradio za tebe, za nas i živio sam u dimenziji za koju sam mislio da je zajednička. Nikada nisam sumnjao u tebe. Nadam se da udarac nakon tvog buđenja neće biti jako bolan. Da, slomljen sam, ali ovo… Ne želim ti pokloniti epitete jer… Ma nema priče više. Makni mi se s očiju. Bolje sada, nego da si čekala još koju godinu. – crvenio se od bijesa. Ustao je i otišao u svoju radnu sobu.

Sjela je na pod i gledala neko vrijeme u kopije fovističkih slika na zidu koje je odabrala. Mrzila ih je i nema pojma zašto ih je kupila jer su joj odvratne. Kao povjesničarka umjetnosti, voljela je sve osim fovizma. Prošlo je nekoliko sati od njenog odlaska. On je zaspao nad radnim stolom. Zazvonio je mobitel i probudio ga. Papiri su mu se zalijepili za lice zbog suza.

– Luka, gdje si? Hoćeš li doći dolje? Vidjela sam Tanju da je otišla s prtljagom. Ide na put? – začuđeno je upitala njegova majka.

– Briga me gdje ide. Mama, dobio sam na lutriji. Višestruki dobitak u jednom danu. Zelenu kartu za Ameriku i slobodu. Hoćeš da idemo danas na more? Treba mi.- upitao je uz razvlačenje svake riječi zbog pogleda u daljinu i razmišljanja o budućnosti.

– Čuj, ovaj, dobro sine. Nije mi ništa jasno. – zbunjeno je zastala.

– Idem spremiti nešto robe u torbu pa siđem. Uzmi svoje i idemo. Sve ću ti ispričati. Ti voziš! – odlučno je izgovarao, posezao za vlažnim maramicama da obriše lice i krenuo dalje.

 

Marta Bačić (IzgubljenaUGalaksiji😊)

 

O autorici: Marta Bačić rođena je u Bjelovaru u rujnu 1996. godine. Nakon završene Jezične gimnazije, postala je magistra povijesti u srpnju 2020. godine. Životna čarolija je odnijela njen potok u Njemačku u kojoj sada živi. Njene radove je moguće pročitati na stranici http://izgubljenaugalaksiji.blogspot.com/.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here