Hvalabogu na riječima

0
70

Foto: Pixabay

Hvalabogu na riječima

 

             Hvalabogu na riječima. S njima možeš gotovo sve. Popeti se na krov i otuda promatrati užurbano mnoštvo ljudi. Gledati vedro nebo iz kojeg pada kiša, pozdravljati sunce kao starog prijatelja, iako znaš da je tamo gore sami gorući pakao, i da svemirske praznine nisu nimalo ugodno boravište. Daleko je to od kauča i dnevnog boravka, ili ispijanja kave sa starim društvom na terasi poznatog kafića. Riječi su tako lagane da s njima trčiš sve one lude maratone od sto kilometara i plivaš sa morskim psima. Spavaš sa mladim zgodnim ljepoticama i na kraju dana se gorko razočaraš. Jer ništa od toga nije istina. Ali ipak ti ostanu riječi, ili kakve lijepe slike, misli koje možeš pretočiti u stihove i napisati pjesmu. Koju nitko neće pročitati, osim možda osam, od tvojih tristo fejsbuk frendova. Ali zato imaš onaj veliki televizor kao još jednu lijepu obmanu. Nakon filmova i utamica, noću, prije sna prevrćeš po životu i stvaraš od njega krasan roman s hepiendom. U ratu si jurišao bez straha, sudjelovao u svim važnim akcijama, ti si junak desetljeća. Budiš se u pet i pripaljuješ cigaretu, stavljaš kavu. I opet te vode riječi. Imaš lijep pogled na cijeli kvart i gledaš kako se budi još jedan tmuran dan, ali u njemu ima neke tužne ljepote. Pale se prva svjetla, to znači da se život pojavljuje iz svakog kuta vremena, iza svakog pogleda, i znaš po cvrkutu da su ptice preživjele još jednu od tisuću noći i da sve može početi iznova. Danas je petak, još jedna lijepa spoznaja. Petak je posvećen dan, jer iza njega slijedi subota. Vidiš kako i sada u zrelim godinama otkrivaš neke nove stvari. Ono što se događa sada možda i nije tako važno nego ono što će doći, ili što je bilo, a ti sasvim mirno i ugodno piješ prvu kavu. Miriše cijeli stan, a ti putuješ, naravno s riječima, u mislima, nekim praznim, ali sasvim ugodnim vagonom na kraj svijeta. Tamo te čeka tko zna kakav doživljaj, i neka lijepa žena, možda ista ova, samo nešto mlađa i ljepša. Svijet se zaokružio, prekrili su ga oblaci, evo i prve lagane kiše. Divota, jer već si negdje u Italiji, u malom pitoreskonom jestu na obali. Tamo te dočekuju dva konobara za stolom koji samo tebe čeka. Bonaca je ko ulje i petak je. A to znači da je sutra subota i da je vrijeme za još jedno druženje sa samim sobom.

Dragan Gligora

 

O autoru: Dragan Gligora rođen je 1963. u Pagu. Osnovnu i srednju školu pohađao u Kolanu, Novalji i Pagu. Diplomirao na FF u Zadru 1989. godine Hrvatski jezik i južnoslavenske književnosti. Pohađao doktorski studij na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje je 2007. obranio doktorsku disertaciju Psihoanalitička introspekcija i osobni mit u romanima Petra Šegedina. (Povjerenstvo: akademik Milivoj Solar, prof. dr. Cvjetko Milanja i prof.dr. Vinko Brešić) Deset godina radio u prosvjeti. Od 1999. radi kao novinar HRT-a. Objavio knjigu eseja Rad snova, knjigu lirske proze Jedini smisao vremena, te tridesetak znanstvenih i stručnih radova i recenzija. Sudjelovao u radu dvadesetak znanstvenih skupova i kolokvija. Područje interesa: teorija književnosti, novija hrvatska književnost, svjetska književnost, teorija mita, filozofija jezika, filozofija znanosti i psihoanalitička teorija. Živi i radi u Kninu.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here