“H-umorne misli” – Ivo Mijo Andrić

1
63

ANDRIĆEVE BRZOPOTEZNE MISLI

 

„Da me nisu vukli za jezik, nikada ne bih postao aforist“, kaže  Ivo Mijo Andrić (IMA) u jednoj od deset objavljenih knjiga aforizama. Inače, Andrić je pjesnik, pripovjedač, dramatičar, esejist, pisac književnih ogleda, piše i za djecu… a objavio je gotovo nevjerojatnih pedeset i pet naslova. (Kada se ova knjiga aforizama nađe pred vama, ne bi me čudilo da se njegovo djelo približi balzakovskom opusu).

No, pogledajmo tko je autora povukao za jezik?

Recimo, kada prvi među nejednakima, kojeg dodvorice proglašavaju  Ocem Nacije, građane naziva „stokom sitnog zuba“, Andrić, povučen za jezik, elegantno odgovara: „Stoka sitnog zuba nikada se nije mogla nositi sa zvijerima.“ ( Povukli su čovjeka za jezik, a on suptilno poručuje da ga mogu povući i niže od jezika). To sa stokom je tek jedan, kobno simptomatičan detalj iz svakodnevnog repertoara koji se ovdje njeguje već trideset godina i tu se, kako stvari stoje, ništa ne da učiniti osim ne pristati sudjelovati u tom beščašću. Generalno, autora je povuklo za jezik „novo vrijeme“, vrijeme, da parafraziramo autora, u kojem se etika ne uči pa se lijepe etikete. Vrijeme grabeža i otimačine, nježno nazvano tranzicija.

Andrić svoju spisateljsku avanturu počinje kao pjesnik. Izvrstan pjesnik. Piscu ovih redaka se čini da bi trebalo navesti neke biografske podatke o autoru da bismo bolje razumjeli Andrićev skok iz lirskog tona u tvrdu aforističku prozu.

Rodom „od Tuzle“, sin rudara kojemu i samom slijedi takva garava karijera, rođen 1948., odrasta u tadašnjem „novom vremenu“ pa je umjesto dva-tri-četiri razreda obavezan završiti osam uz ponudu da nastavi školovanje sve džaba, pa srednju školu završava u Tuzli, seli i radi u Sarajevu gdje završava i fakultet i prebiva veći dio života. A onda slijedi ratna apokalipsa. Obitelj mu se uspijeva skloniti u Zagreb, a on sam ostaje u Sarajevu do pod kraj rata jer, kako kaže u jednoj davnoj pjesmi: „ Previše je Bosne u mojim očima.“

A onda prestaju padati granate, sklopljen je mir, ali rat nije završio i traje, traje…. Opsada Bosne se nastavlja drugim, prozirnim političkim marifetlucima. Andrić shvaća da je kao i stotine tisuća Bosanaca i Hercegovaca, bili oni Hrvati kao on, Srbi ili Bošnjaci, lansiran iz jednog svijeta kakav je bio, iz jedne kulture i odnosa, izmješten iz svog života. Zavičaj je izgubljen. Ostala je čežnja za obitelji i trajna selidba k njima u Zagreb sredinom 2004. godine.

I dok su se mnogi razbacivali stradalništvom, hvalisali nedobivenim batinama, Andrić je među sunarodnjacima nosio svoje breme ponosno, nije molio ni moljakao. A što bi mogao kad vidi kako se ratnim zločincima kače državna odlikovanja na grudi? Tek reći: „Psi rata kod nas su postali maženi kućni ljubimci.“  Ili: „Samo potencijalni zločinci brane stvarne zločince“.

Sveti Petar je, kad je svanulo nezgodno jutro, zanijekao Učitelja. Andrić nije od te fele. Jedan od rijetkih, doista rijetkih, koji nije zanijekao zemlju u kojoj je rođen, ljude s kojima je dijelio sudbinu, živio. Naprotiv. Ponekad će i na štetu estetike i aforističke atraktivnosti, iskazati privrženost rodnoj mu zemlji Jugoslaviji i ostati poput svog oca rudara duboko u toj zemlji: „Živim od prošlosti. Sve što imam u njoj sam stvorio“ „Nekad smo išli s Titom naprijed. Sad se vraćamo“.

Dok su povorke, divizije partijskih apartčika, novinara, sveučilišnih profesora, marksista, partijskih sekretara, ukratko, poštene neinteligencije, doslovno preko noći (mračni tipovi) od apologeta samoupravnog socijalizma postajali gorljivi sljedbenici nacionalističkih vođa, pa su od rukovodilaca prvog reda odjednom postali dužnosnici prvog reda, a put ih je vodio kroz crkvu u prvom redu, Andrić je ostao što jest, ne dopuštajući da mu nacionalistička vrana popije razum. Stoga ne čudi da je on na margini i hrvatske i bosansko-hercegovačke književnosti. (U nacionalistički koncipiranoj kulturi/ama nije poželjno biti svoj, a obavezno je da si naš). S te margine on promatra ovo naše „ovdje i sada“ i detektira ono što većina ne vidi (od zastava) ili se pravi da ne vidi, pa kaže: „U selu smo izgradili olimpijski bazen, a vlast je obećala da ćemo za koju godinu dobiti vodu.“ „Živimo na rate, a umiremo od kamate.“ „Prošlost je za nama, budućnost pred nama, a sadašnjost prolazi mimo nas.“ „Zemlja nam je plodna, a vlast nam je jalova.“ „Papa Franjo bolesnicima pere noge. Naši političari od bolesnika peru ruke.“ „Naš državni aparat malo radi, a puno se kvari“…

Pored političkog aforizma koji inače dominira u satiri, i koji na kraju krajeva nerijetko rezultira autorovom rezignacijom: „Ne brine me što ništa nemam. Više me brine što mi nije ni do čega“, „Osvijestio se tek kad su ga dobro ispljuskali“, Andrić tematizira  i zajedničku nam sudbu: „Život ima pravila i izuzetke. Smrt nema izuzetke“, „Posipajte ste pepelom dok ste živi. Kad vas kremiraju tad je već kasno“, „Na onaj svijet većina odlazi zbog zdravstvenih razloga“, „ Kad se rađamo, zaplačemo.  Kad umremo, oplakuju nas. Tako nam uz plač prođe cijeli život“, šali se sa svojom sitnoćom , „Uveo sam sankcije Amerikancima. Više o njima neću pisati aforizme“, dodiruje aktualne, dnevne, ali i naše stoljetne  probleme, „Djeca se javljaju iz inozemstva kad god ih nazovem“ , „Kod nas se djeca osamostaljuju kad izgube roditelje“, „Otkako se ukazala Gospa, Hercegovci su postali Ere s onoga svijeta“, jad i bijedu medija „Kod nas teku mediji i mlijeko“,  jad školstva, „U školi djecu učimo vjeronauk da bi se kad odrastu mogli moliti za naše grijehe“ , osvrće se na religiju: „Religija ne oslobađa. Ona okupira svijet“, „Batina je izašla iz raja. Iz pakla je izašao batinaš“, pandemiju koja je dobrano zaljuljala svijet, „Cijepljenje je obavezno ako idete iz zemlje. Ako želite u zemlju, ne morate se cijepiti“. I na kraju kao dio obaveznog programa kod svih satiričara, muško-ženske odnose, „Bila je slab subjekt, ali je imala jake atribute“, „Držao je ženu kao malo vode na dlanu. Sve dok nije isparila“, „Nisam se predao sve dok me nije osvojila.“ 

U ovoj knjizi su aforizmi izabrani na prvo čitanje. Jesam li izabrao najbolje, ne znam, pa bih zainteresiranim čitateljima preporučio da potraže i pročitaju sve te knjige i sami prosude.

Andrić je poput usamljenog jahača iz vesterna, miran, nenametljiv, ali, kad ga se banda dohvati, spreman je potegnuti satirični pištolj i pobijediti na kraju filma.

 

                                                                                   Jandre Drmić

 

Knjiga je objavljena na stranici digitalne-knjige.com gdje se može i preuzeti.

 

1 KOMENTAR

  1. Da, Ivo, neumorno piše, svaka čast i objavljuje na portalu “uvaženog” Nenada Grpca koji si daje za pravo da poskine sve moje knjige sa njegovog portala, a ima ih 12 čini mi se. Znate li zašto? Zato jer kad sam shvatila koji je to muljator i opomenula ga i koji si je dao za pravo da bude urednik i da radi kako mu jeftinije dođe, doslovce je poludio pa objavio na portalu kako je meni uredio knjigu , a ja je nisam platila. Gnjusne laži ali neka, ima Boga!

    Denis će i dalje pisati i objavljivati dok bude disala jer pisana riječ je da se čita pa i bez plaćanja. Važno da riječ dođe do čitatelja , a u današnja teška vremena za kulturu uopće to je jako bitno.. naravno ne i za dotičnog koji ne bira sredstva za poneke autore degradirati.

    Uredniku Centra kulture koji je u dosadašnjoj suradnji sa mnom, kao i gosp. Zoran Hercigonja, transparentan i educiran za ono što radi, sve čestitke i puno uspjeha u daljnjem radu…i Vama Ivo…znate da smo se susreli u Puli i da jako dobro pratim Vaše stvaralaštvo.

    Svima srdačan pozdrav i uspjeh u radu, a onaj zbog kojeg je ovaj komentar napisan, neka si zamisli što i kako radi…neću ništa više reći. Denis Kožljan, dipl. educ.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here