Upute za vječnost (iliti pismo Majci)

0
144

 

Upute za vječnost (iliti pismo Majci)

Jednog ćeš se jutra probuditi živa. Ne onako živa, sa zrakom u plućima i srcem koje kuca, već baš onako… okrnjeno cjelovita.

Nemoj se bojati. Sve je to u redu.

Ostavit ćeš za sobom ono što je ostalo od tebe, bjelinu izglodanog korijenja koje je odavno odbacilo svoje rodno stablo i oronulo lišće, i zaputiti se uskim zemljanim tunelima u trbusima svoje gmizave bijele braće.

Svaki će ići na svoju stranu, rovariti u potrazi za drugim dijelovima tvoje raspršenosti, ali bit će povezani, gladni. Jer hrana znači život, a život ima mnoga lica.

Kao oštre kandže koje će razgrnuti utabanu zemlju, prekrivenu oplakanim uspomenama i svijećama koje osvjetljavaju put u krivom smjeru; ili kao kljun koji će te ponijeti u visine, dotad, nedokučivog vrha krošnje topole što se razlistala nad posljednjim počivalištima ljuštura onoga što narod naziva – ljudima.

Lagao bih ti kad bih rekao da prelazak iz jednog trbuha u drugi neće boljeti. No to je dobar bol, ugodan. Onaj koji će ti iznova govoriti da si živa. I dok ćeš proživljavati posljednje trzaje trenutne svijesti, već ćeš biti netko drugi; a opet ti. Samo ćeš se zapravo prisjećati, dok budeš letjela prostranstvima nebosklona i gledala kako cijela fama oko ljuštura postaje sve manja… i manja… i manja… Nevažna.

I tada ćeš se ugledati u zelenim očima koje šćućureno čekaju na vrhu krova staroga štaglja, hineći nezainteresiranost. Pa ćeš im priči, unatoč predenju, jer više te neće biti strah. Iako znaš da će boljeti. No znaš i da ćeš biti živa, samo bez okova. Bez spona – spojena. U krugu života koji nikada ne spava, već sanja otvorenih očiju. Daleko od razlistale topole, daleko od slane zemlje i tako daleko od svijeća koje osvjetljavaju put u krivom smjeru.

 

Vedran Mavrović

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here