Gord-i-ja

0
182
Foto: Pixabay

Gord-i-ja

Jesmo li zato došli… da se krvimo i ratujemo, da patimo i jedno po drugom tako mučno riječima mlatimo, blatimo jedno drugo…

Jesmo li zato došli… da tebe ja, i ti mene, davimo, oko vrata stežemo, za sebe vežemo, ne damo si da dišemo, tek ponekad kišemo, od silnog jada, od siline muke što nam se ovila odozada… stresti je sa sebe ne možemo… grebsti, grebsti, grebsti, možda se tako najlakše otarasiti, jurcati, skakati, divljati, svom jačinom o druge se sudarati, možda oni pomognu, u toj noćnoj mori… da se oslobodimo, na svoje noge stanemo, ti, i ja, ja , i ti…previše vezani, u tom čvoru nekom nevidljivom, čvoru gordijskom, što steže, veže, ranjava i peče, a nikako da ga netko od nas dvoje, konačno, u samom korijenu ne sasiječe…

Sasiječe, sasiječe… da ma’ne se od nas, da otpusti naše sapeto žilje, da nova, svježa krvca poteče, poteče… napuni bujno poljane naše bitkama stalnim izmoždene…

Kreni, kreni, i ne brini! Oštricom sjajnom, svog ulaštenog mača, hrabro gledajuć’ zasijeci- odsijeci! Nek’ opet poprimi života našeg žiće crte normalne, šaranja je bilo dosta, i umaranja od tog nemilog gosta… ratovanja dosta, ratovanja dosta… ja tebe, ti mene, od sad poštujemo, poštujemo, kao najmilijeg gosta, kakav komad slatke čokolade, nakon dugotrajnog posta, nakon dugorajnog posta…

 

Andreja Sedak Benčić

 

Buy Me A Coffee

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here