FANTASTIKOM DO VEDRINE DUHA

0
361
Foto: Patrick Tomasso -Unsplash

 

FANTASTIKOM DO VEDRINE DUHA

 

Piše: Ivo Mijo Andrić

 

Leontin Čapo Milenić: DJECA CRNIH OČIJU, Planjax komerc, d.o.o., Tešanj, 2021.

 

          Knjigu priča Leontina Čape Milenića, Djeca crnih očiju, s pažnjom sam pročitao od početka do kraja, zadržavajući se najduže na pričama iz njezinog središnjeg dijela. Tu se, naime, nalaze beletristička humorno-satirična štiva koja svaki čitatelj može poželjeti. Pisana su duhovito, mudro i koncizno i po svemu, osim po znanstveno-fantastičnom tematskom određenju, nemaju puno zajedničkog s ostalim pričama. Razumije se, puno je čitatelja koji vole baš te druge priče i koji uživaju u gledanju horor filmova i ubijanju ljudi bez granica. To su danas hit sadržaji na internetu i oni uglavnom privlače mladu populaciju te nešto starijih kojima je puška isto što i žlica.

            Prozna zbirka Djeca crnih očiju sastavljena je od priča kakve svakodnevno slušamo i čitamo u elektronskim i drugim medijima. Teme tih priča događaju se u kući, školi, uredu, na ulici, radiju, televiziji, internetu i svuda gdje se ljudi kreću i djeluju. Na svim tim i drugim mjestima susrećemo se sa dobrim i lošim stvarima, lijepim i ružnim ponašanjima, prihvatljivim i neprihvatljivim radnjama. Svuda se manifestira ljudska narav, etika i moral. Njihova kultura, dobrota i zloba. Čovjek je biće sazidano od puno dobrog, ali i od dosta lošeg materijala. Neko više od jednog, neko više od drugog. Sve u ovisnosti od genetike i sredine u kojoj je rođen, rastao, učio i radio.

            Mladi pisac Leontin Čapo Milenić u svom četvrtom ukoričenom proznom djelu bavi se ljudima i njihovim dobrim i lošim karakterima. Dobrim kad je sve uredu i kad ljubav cvjeta. Lošim kad stvari krenu po zlu i kada podivlja narav. Većina priča započinje uvodnim mirnim tonovima, a završavaju mržnjom i nasiljem.            U nekima od njih prolivena krv teče potocima. Moguće je to, jer sukobi i ratovi u svijetu traju neprestano. Takva je, nažalost, naša ljudska vrsta i tu spasa ni pomoći nema.

Dobro i zlo središnje su teme koje dominiraju prošlim i sadašnjim vremenom. O njima učimo u vrtićima, školama i na fakultetima. Njih susrećemo u obiteljima, na ulici, radnim mjestima, sportskim borilištima i svuda gdje se krećemo. O njima slušamo na radiju i televiziji, čitamo u knjigama i na internetu. Sve je umreženo i obojeno u dobro i zlo tako da ga je nemoguće zaobići i izbjeći čak ni da se skrijemo u najdublju jamu. I tamo će crno-bijele misli naći razlog za nemir i ući u sukob same sa sobom. Baš onako kako ulaze u sukob u Leontinovim pričama.

            U prvoj priči pod naslovom Moje carstvo ispod, koja je vezana uz ljubav i muško-ženske odnose, pisac se razračunava sa nevjerom i osionošću na jednoj i patnjom na drugoj strani. Ženska je u prvom, a muška u drugom planu, a u stvarnosti može biti i obrnuto. Kad   trpnja i patnja dostižu vrhunac, ljubav se pretvara u obostranu mržnju i tu je neminovan fizički obračun i kraj zajedništva. Nasilan, a ponekad jezovit i smrtan. Tako je bilo u prošlosti, a tako će biti i u budućnosti kad su u pitanju odnosi muškarca i žene.

            Druga priča Iron Man, vezana je uz današnje vrijeme. Glavni likovi su miran i dobar učenik na jednoj te dobra mlada i loša stara učiteljica na drugoj strani. Dok se mir i dobro uzajamno vežu i nadopunjavaju, kada dođe zlo mir postaje nemir. Na mjesto mlade učiteljice dolazi stara mentalno potrošena osoba koja vlastiti bijes kali nad nevinim učenikom. Traje taj udar zla na dobro sve dok se ne probudi druga strana učenikovog karaktera. Tada nastaje krešendo u kome deblji kraj izvlači ostarjelo zlo.

            Kroz treću priču s naslovom Cijena pokajanja pisac nam, iz svoga ugla gledanja, otkriva genezu i moguće razloge masovnih zločina koji su u današnje vrijeme poprimili široke razmjere. Oni su stekli građanstvo u zemlji gdje se vatreno oružje kupuje bez kontrole, i šire se na sve strane svijeta kao pošast koju je teško obuzdati. Ubiti što više ljudi bez razloga za greške koje čine drugi, postalo je modni hit suludih umova. Kazna za teške zločine u nekim su zemljama toliko male da naprosto bude natjecateljsku strast luđaka za dokazivanje na nevinim žrtvama. Ističem ovaj problem kao zasad nerješiv, dijeleći piščevu nadu da će ga ubuduće biti manje.

            Odnos učitelj – učenik autor (d)opisuje u četvrtoj priči Pogubno predavanje, čija se radnja odvija na medicinskom fakultetu. Za vrijeme predavanja student Mika dosađuje se igranjem igrice na mobitelu. Kad je to primijetio, profesor započinje dijalog koji vodi u verbalni konflikt. Na kraju konflikt prerasta u fizički sukob u kome mladić postaje okrutni nasilnik, a profesor njegova žrtva. U priči, razumije se, na kraju svega – mrtva. Zašto je pisac Leontin svoje pedagoške likove, makar u mislima, ispratio s ovoga svijeta, pitanje je na koje samo on može dati odgovor. Ima li to veze s osobnim ili sa iskustvima drugih bivših učenika, prosudite sami.

            Sve naprijed navedene priče obojene su, manje-više, u crno. Čitajući ih stekao sam dojam da pisac u njima ispisuje javne opomene. Za neke likove u vidu žutih kartona, a za druge – izravno crvenih. Igra je za njih tako zauvijek završena. Okrutno, nasilno, kao u kompjutorskim video igricama. Ili u filmovima čiji su junaci slični Iron Manu.

           U petoj priči Posljednja kritika, koja je unatoč brojnim egzekucijama likova, obojena humorom ironijskog tipa i sarkazmom, uz vidljive primjese satirične alegorije, ima puno toga što će čitatelju vratiti osmijeh na lice. Tu je autor svoj na svome i to bi mu trebao biti smjer budućeg pisanja. Humor je odvajkada bio lijek za ljudsku dušu i prava je šteta što ga u našoj i svjetskoj književnosti nema puno više. Čitajući ovu priču, uz jezu koju sam donio iz prethodno pročitanih, vedro sam se smijao piščevom lucidnošću i spretnim poigravanjem sa temom koja je sveprisutna u svjetskom medijskom prostoru. Riječ je zapravo o filmskoj kritici koja je opravdano sasjekla loš film još lošijeg režisera. Nezadovoljni pisanjem o svom „remek djelu“ tvorci filma se odlučuju na najgrozniji način osvetiti filmskim kritičarima. Uz citiranje njihovih negativnih ocjena objavljenih u medijima, postupno likvidiraju jednog po jednog kritičara, donoseći presude bez suda javnosti, tužitelja i branitelja. Izrečene presude izvršavaju se brutalnim sredstvima – metkom i sječivom, na licu mjesta i s oduševljenjem filmskih stvaralaca koji sve to snimaju skrivenom kamerom. Iako je tema priče vezana uz film, ne dvojim da bi na sličan način postupili književnici i drugi umjetnici, kada bi im kritika ponizila djela. Naravno, u misaonom, ne u praktičnom, likvidacijskom smislu.

            Šesta priča Smrt i nije tako loša, produbljuje i produljuje humoristično-satiričnu i alegorijsku crtu započetu u prethodnoj priči. U njoj autor pokazuje i dokazuje svoju nadarenost za pisanje znanstveno-fantastičnih proza koje osvježavaju i razvedravaju ljudski duh opterećen svakovrsnim ekonomskim, političkim, vojnim, zdravstvenim i drugim krizama. U tom književnom žanru on se snalazi kao riba u vodi, plivajući brzo i vješto u svim smjerovima koje sam odredi. Pritom  demonstrira lakoću pisanja koju nagrađuje lakoća čitanja.

          Glavni junak ove antologijske priče Philip H. svoj promašeni kockarski život skončava suicidom iz trećeg pokušaja te završava tamo gdje je Dante izgradio poetski zagrobni svijet „Božanstvene komedije“. Nadovezujući se na Dantea, Leontin Čapo Milenić opisuje taj svijet iz perspektive današnjice i dopunjava ga općepoznatim ljudima i događajima iz prošlog i ovog stoljeća. Tako na svoj humorno-satiričan, alegoričan i groteskan način aktualizira odavno već prevaziđeno crkveno učenje o drugom svijetu i zagrobnom životu s Paklom, Čistilištem i Rajem kao krajnjim odredištima ljudskoga života. Beznačajni lik neskromnog mladića, koji svoje mjesto vidi i traži u raju, uporno nastoji ostvariti na drugom svijetu sve ono što je na ovome, vlastitom krivnjom, propustio. U tom nastojanju uspijeva pronaći saveznike koji mu omogućavaju da na pola puta između Pakla i Raja realizira unaprijed zacrtani cilj. Razumije se, da bi to postigao, on uz pomoć piščeve mašte nadmoćno eliminira sve one koji pokušavaju osujetiti njegove, u osnovi kvarne, posmrtne namjere. Na kraju svega i pisac može biti zadovoljan svojom kreativnim učinkom, jer je napisao sjajan predložak za tekst zemaljske komedije koja bi itekako dobrodošla našoj kazališnoj sceni.

              U parodijskoj priči Zoorona nikad ne spava, autor, po modelu Orwellove Životinjske farme, opisuje vrijeme u kome se javila bjelosvjetska biološka pošast u obliku virusa korone. Radnja i likovi smješteni su tamo gdje je nenošenje maske bilo kažnjivo djelo i odakle je krenuo biznis sa cjepivima. Koristeći personifikaciju kao jezično-stilski način prenošenja ljudskih osobina pojedinim životinjama, autor nam priređuje svojevrsni bal pod maskama u kome je glavni protagonist veterinar Donald preobražen u lik dobroćudne svinje. Taj naoko uplašeni znalac životinjskog svijeta biva zatečen bez maske i optužen za kršenje zakona. Druge pak životinje za isti delikt bivaju protežirane od strane korumpiranog policijskog službenika. Reklo bi se po onoj staroj ‘na Zapadu ništa novo’. I tome pridodalo: ‘na Istoku sve nanovo’. Korona na Zapadu sve se manje spominje, dok ona Istočna svijet i dalje opominje. Tako je to s ratom, oružanim ili biološkim, uvijek bilo. Tamo gdje rat započne, tamo se i završi. Sporazumom, naravno. A i kako bi se drukčije ratovi završavali, kad ih ljudi vode na svoju sramotu. I nesreću, slabijih, dakako.

           Zadnja priča, po kojoj je naslovljena cijela knjiga vraća nas na prvi dio u kome je humor ostavljen po strani. Valjda zbog ozbiljnosti tema koje opterećuju današnji svijet. Važno je reći da u njoj radnja teče obrnutim smjerom u odnosu na tri prve priče. U njima je, naime, sve počinjalo sa dobrom, a završavalo zlom, nasiljem i prolivenom krvlju. Priča Djeca crnih očiju patološku mržnju prema djeci pretvara u ljubav i razumijevanje blisko ljudskom rodu. Tako je cijela storija dobila prirodan završetak. Kako priliči vremenu i ljudima koji su u njemu živjeli. Ili žive, odnosno, živjet će.

          Pisac Leontin Čapo Milenić, uz ovu knjigu, napisao je i objavio još tri romana. Prvi pod naslovom Kordina šaka (2011.); drugi – Izlet smrti (2019.) i treći – Kraljevstvo nade (2020.). Za autora rođenog 1989. godine, koji je završio studij književnosti i povijesti to je vrijedan opus koji će se širiti i obogaćivati novim naslovima. Nadam se onima što će biti obogaćeni humorom i satirom, kao i svakovrsnim stilskim figurama koje prevladavaju u srednjem dijelu ove vrijedne knjige.

 

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here