Smrti
Tajna vilo, što nam sklapaš oči,
Kad bi htjele da još malo glede,
Gdje u sreći il u kalu bijede
Šareni se ovaj život toči.
Ah, al valja da ti hire plati
Svega bitka zadnje zrnce svako,
Ne znajući, nit će igda znati,
Da l’ je bolje ili gore tako.
Tajna vilo mramornijeh usti,
U kojih se zalud milost prosi,
Čije krilo vaseljenu nosi,
Košto dimom vjetar vije pusti,
Ti koracaš sigurno i tvrdo
U vjekove od vjekova amo;
Mi smo crvić što mu slamka brdo,
A penje se za dlačicu samo!
Tajna vilo! vječno ti je slovo,
Iako je našoj volji kruto
Što ti rušiš nemilo i ljuto
Sve što niče da oplodiš novo,
Što sve gine silom tvoga znaka,
I ta igra što je zakon čvrsti;
Al je građa vječna i jednaka,
Samo oblik – tu su tvoji prsti!
Tajna vilo! sve u ljudskom duhu
Čas je brzi, a tebi u ruci –
Smrt i život tek su ljudski zvuci
Bez značenja Prirodi u uhu!
I ja znadem da sam bio veće
Pre neg škrinu zipka mog života,
I ja znadem da me nestat neće,
Kad me tvoja vječna sila smota!
Sitna muha što se suncem kupa,
Mene tješi lako titrajući;
Ja osjećam, ptiče milujući,
Da smo isti i jednaci skupa. –
Tajna vilo, strah me nije mrijeti,
Svog se humka plašno spominjati; –
Onaj zakon, što mi živu svijeti,
Jednako će mrtva milovati.
Svemirom mi mirna miso hrli,
Tamo joj je bez granice meta,
Tu dječinski zakone goneta,
S prirodom se željna tajne grli.
Tamo joj se slabo oko budi,
Zemske rane tamo joj se liječe;
Ta ondje su vječne majke grudi,
Okle mlijeko svim jednako teče!
Tajna vilo, sruši i obori
Sve, što jeste, u prašinu jednu;
Provaliju svjetsku, nedoglednu,
U kaosnu onu maglu stvori.
Al uzalud: razorna ti ruka
Rasadnik je novih tvorevina;
Promjena si, promjena si puka
Nakon jednog nesvršena čina!
Mrviš brda kao snježne grude,
Sušiš one bezdan-oceane;
Led će biti, gdje su cvale grane;
Sve drukčije, da još drukče bude.
Kroz vjekove do vječnoga vijeka
Miješati ćeš ovako i ‘nako;
Ja ne pitam što nas ondje čeka,
Niti pitam čemu je otako?
Ah, ta ti si s nama uporedno,
Atomi nam tvojeg vala pjena,
Korak svijeta samo tvoja sjena,
Čas nam svaki umiranje jedno!
Izišli smo, zapadamo s tobom
Na obzorju onih što nas ljube;
A kako je za mrkijem grobom,
Uzalud se u to misli gube.
Kako nam je pred kolijevku bilo?
Kako će nam pošlje groba biti? –
Ljudska tlapnja zalud tamo hiti,
Gdje je vrijeme pečat udarilo
Nijemoj leši na uvela usta,
Moždanima na života snagu –
Tu je Ereb, pustolina pusta,
I kud pošo, srneš po netragu.
Tajna vilo, sfingo mramorova,
Nesvijesna, vjekovita silo,
I jedini suče od vjekova,
Pred kojim je sve jednako bilo,
Ne dam maha uzdahu ni suzi,
Kad mi pjesma do tebe se šeće –
– – Zipko, grobe, zagrljeni druzi,
Ljudska suza rastavit vas neće!
Silvije Strahimir Kranjčević, Vienac, 1891.
Izvor: knjizevnost.hr
