Uzmi ili ostavi

0
204
Foto: Meline Waxx - Pexels

 

Uzmi ili ostavi

 

Uzmi ili ostavi, kaže netko. A ja uzmem sve i odem. A da nisam uzeo ništa, onda bih sve mogao ostaviti onako kako je. Onda to Je ima i svoj odnos prema nečem drugom i svoje bivanje. Može se skrivati iza Biti, ili nečega što nije bilo, a može se i odjedanput stvoriti. Ako se može spojiti s nečim što u sebi sadrži sve, ja ću to uzeti bez problema, a ako to ne ide, onda neću uzeti ništa. Onda ću ostaviti sve i poći dalje gdje me čeka nešto što znam. A to što je poznato i što mogu opipati, bit će mi zalog nečemu o čemu pričamo, a nije bez veze. Jer ako me netko na taj način ucjenjuje, a nema sa mnom ništa, onda moram uzeti sve odjednom, i biti zadovoljan. A ne da ostavim nešto, jer to je možda ništa. Onda sam tek nasamaren, hoću reći izigran i prevaren. Ako uzmem to što mi je dano, a izgubim sve ostalo, onda je to veliki problem. Najbolje da ne uzmem ništa jer neću odgovarati za nešto što nisam učinio, iako ne znam o čemu se uopće radi. Samo sam to negdje čuo i sad mi se mota po glavi. Dakle, ovo sve je zapravo simbol nečeg zatvorenog, što ne mogu dokučiti, nečeg vrućeg što se tek treba ohladiti. Pustiti sve na miru i otići s milim bogom. Ipak ću riskirati i uzeti sve to napamet, kad mi se već nudi i napraviti takav tekst od koga će svi bježati, a možda im bude i privlačan. Tko zna. (Nikad se ne zna!) Htjeli bi sigurnost, to znam, jer nesigurnost stvara bol i nelagodu. Zato se uopće neću osvrtati na ono što mi je dano, već ću, kao i svaki put odglumiti da mi do toga nije stalo. A je li doista stalo, to ću zadržati samo za sebe. I On će onda biti zadovoljan. Ne drugi, već treći, to jest ja, koji je tako izbjegao zamku riječi i posvetio se idejama. Što je najgori način da se ne dogodi ništa. I ja zato prihvaćam sve, samo da ne bih ušao u mrežu iz koje nikada neću izaći, pa niti pomoću pisma ili govora. Uzmi ili ostavi! Ma daj! Malo sutra, reci ti to nekom drugom, kaže Treći to je jest Ja, i sada kada sam se okitio velikim slovom, mogu jednostavno nestati kao jaki subjekt i zatvoriti ovaj problematični niz od malih i velikih slova i leći na pod, i konačno, odmoriti se, zaspati i usnuti… to neprolazno sve. Ili ništa

 

               U zbilji se nikada ne događa nešto zbiljsko. Zapravo, događa se, ali to se kasnije mora opisati. Neka nesreća prometna dogodila se na način da je taj i taj…itd. Vozač ima svoju verziju, suputnik drugu, očevidac treću, a slušatelj četvrtu, koju će, bože moj, malo izmijeniti i prenijeti drugima. Tako zbilja nikada neće biti zbiljska. Sve ono što se dogodilo bit će na način da je auto zadarskih registracijskih pločica udarilo u pješaka koji je taman koraknuo na pješački prijelaz. Ali, baš u tom trenutku upalilo se zeleno, tvrdi pješak. Za vozača sve je još uvijek bilo žuto ili narančasto, a tek kasnije pomalo i mračno, oblačno. Kao da se u tom trenutku dogodila nekakva pomrčina koja mu je vezala nogu uz kočnicu, ili nedajbože gas. Suputnik, koji nije bio vezan platiti će kaznu, iako nema nikakve veze s time što se dogodilo. On je samo –su. Ali je i putnik. To znači da se micao određenom brzinom koja je obrnuto proporcionalna kretanju galaksije koja se oko sebe vrti kao luda.

             Ali vratimo se mi stvarnosti. Dakle, koja je zbilja zbiljskija, možda ova potpuno izmišljena, jer je vjerojatno netko iz Zadra naletio na nekog pješaka i dobro ga polomio. A s njim je bila i suputnica, koja se jedva čega sjeća. ali će zato platiti kaznu. Zato se u zbilji nikada ne događa nešto zbiljsko, sve je istovremeno istovremeno i neistovremeno. Sve se pretače iz jednog u drugo i ima svoje značenje koje meni ne znači ništa, kao ni tebi. Naravno da su za dobar dio populacije sve to Božji znakovi i putovi, koji su, gle čuda, ponekad i čudni. Tako me ova nezbiljska zbilja doista primiče Bogu, i ponovno ću početi vjerovati u njega. Jer takve ludosti može smisliti samo neko vrhunaravno Biće. Nitko normalan ne bi to ni shvatio, a kamoli dopustio.

              Pa, ipak, čudni su putovi Gospodnji, i tu se ništa ne da, zato na retrovizoru visi po jedna krunica i magnet Bajle Božje sličica. Ali, i da umjesto boga postavite Staljina, sve bi bilo isto, zbiljsko ili nezbiljsko. I ako kažem da je danas subota, onda me uopće nije briga da je subota ili nedjelja, nego mi je važno to što ne moram ići na tlaku. Da je to četvrtak, onda bi mi on bio subota. Uglavnom, radi se o važnim stvarima, koje su potpuno nevažne, a može i obrnuto. No, to ne znači da ti kao društveno svjesna i odgovorna osoba moraš to priznati, upravo obrnuto. Na tebi je da sve to shvatiš razumno i pomirljivo i da se prema svemu tome kulturno ophodiš.

           Nakon ovoga naviru mi brojne psovke, ali koje nisu primjerene ovom diskursu. Zato sam opet primoran lagati, a tko više voli laži od pisca i slušatelja. Samo dragi Bog, čiji su algoritmi doista čudesni. Kad bi on malo olabavio neke stvari, možda bi se i mi ostali malo opustili. Ovako se patimo s riječima, a ove se rugaju s nama. Ništa nije zbiljsko, ali sve je zapravo zbiljsko, jedno u drugom, drugo u trećem i tako na desetu.

 

Dragan Gligora

 

O autoru: Dragan Gligora rođen je 1963. u Pagu. Osnovnu i srednju školu pohađao u Kolanu, Novalji i Pagu. Diplomirao na FF u Zadru 1989. godine Hrvatski jezik i južnoslavenske književnosti. Pohađao doktorski studij na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje je 2007. obranio doktorsku disertaciju Psihoanalitička introspekcija i osobni mit u romanima Petra Šegedina. (Povjerenstvo: akademik Milivoj Solar, prof. dr. Cvjetko Milanja i prof.dr. Vinko Brešić) Deset godina radio u prosvjeti. Od 1999. radi kao novinar HRT-a. Objavio knjigu eseja Rad snova, knjigu lirske proze Jedini smisao vremena, te tridesetak znanstvenih i stručnih radova i recenzija. Sudjelovao u radu dvadesetak znanstvenih skupova i kolokvija. Područje interesa: teorija književnosti, novija hrvatska književnost, svjetska književnost, teorija mita, filozofija jezika, filozofija znanosti i psihoanalitička teorija. Živi i radi u Kninu.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here