Uz Mjesec knjige 6: RAZOTKRIVANJE – Nada Mihoković-Kumrić

0
78
Foto: Pixabay

Uz Mjesec knjige 6 – O spisateljicama, piscima, urednicima i kritičarima

RAZOTKRIVANJE

 

     Toga lipanjskog poslijepodneva književnica Tara Prozek upravo je poslala novi nastavak romana uredniku i ugasila računalo. Na trijemu se zavalila u stolac za ljuljanje i s pritajenim smiješkom promatrala svoja tri mušketira. Suprug Vito, sin Hugo i unuk Jerko predano su odgovarali na e-poštu i pratili osvrte kritičara na portalima i komentare obožavatelja na forumu. Sviđalo joj se što svaki na svoj način proživljava pohvale i pokude prvih poglavlja njezina romana objavljenih u popularnom, vrlo čitanom jedniku, i to ju je zabavljalo.

     U mirisavoj krošnji lipe ugodno su zujali kukci i cvrkutale ptice. No Tara je odjednom osjetila da je sve prije nego opuštena. Prije nekoliko dana točno u ponoć, kao Pepeljugu sat, prenula ju je spoznaja da je glavni lik romana, Mark Romanek, slika i prilika njezina neprežaljenog dečka Romana Maksića. Spoznaja je izronila iznenada i naglo, kao podmornica na morsku površinu kad se posada zaželi svježeg zraka. I uhvatila se za Taru kao čičak. Ona Pepeljuga, a Roman Maksić princ?! Da ne bi!? Živi ona već dugo s princom koji ju je pronašao nakon što je izgubila cipelicu. Uznemirila se, no istog je trena otpuhnula zgražajuću spoznaju u zaborav. Barem je vjerovala da joj je to uspjelo. No pred jutro evo nove misli! U Marka je u romanu slijepo zaljubljena Prozana Tarić, kao što je mlada Tara Prozek u mladosti bila u zaljubljena u Romana!

     Bila je uvjerena da prikriveno opisuje, osmišlja i domišlja život o kakvom je sanjala. Na kraju je iz računala izronio pljunuti par kojemu su svi poznanici predviđali dugo trajanje. Ali nove primisli u Tarinoj glavi rojile su se kao ose – Prozanu pere klasično žensko sljepilo, a Mark se njome mačistički poigrava! Prenerazila se.

     Sve ove godine živjela je uvjerena da je na vezu s Maksićem stavila veliku točku. Kad ono – njezino drugo ja stavilo je, zapravo, samo zarez. Sada je s muškim i ženskim likom u novom romanu ispalo to što je ispalo. Kad god sklopi oči, bori se s tim papirnatim umišljencem. Dok je s Vitom sjedila na trijemu, svim se silama nastojao ugurati u stolac pokraj njega. Kad je šetala šumarkom s Hugom ili Jerkom ruku pod ruku, nakon nekoliko koraka zgranuto bi zaključila da pod ruku zapravo drži Marka. Kad bi je Vito zagrlio, Mark se u hipu ugurao među njih i na kraju je ispadalo da je grli Mark, a ne Vito. Ako bi Marka pokušala pripisati neuobičajenoj i nerazumljivoj opsjednutosti likom, cijele noći ne bi oka sklopila. Tek kad se pomirila s činjenicom da su Vito, Hugo i Jerko zapravo Mark, utonula bi u san.

     Podsvijest se razbarušila i nadmudrila cenzuru svijesti. Nakon tolikih godina u njezino se štivo nesvjesno uvukoše nostalgija i osjećaji. Začinjeni satirom i ironijom. Zgrozila se ne vjerujući da je to ona napisala. Al՚ nema natrag – roman je već u raljama javnosti. I pred Vitinim očima.

     Zašto se zaigrala osjećajima iz karantene? Zašto je živjela u uvjerenju da je odavno i zauvijek obračunala s njima? „Hoće li se i Roman Maksić prepoznati u njezinu tekstu? Hoće li ga prepoznati Vito? Hoće li se još poznanika prepoznati u nekom liku?“ Uspaničila se.

     Bez obzira na neka iznevjerena očekivanja, Viti duguje sve. I smisao života i književničku slavu. Molila je nebo i zemlju da Vito ne otkrije kako je papirnati Mark Romanek punokrvni Roman Maksić. Dodatno se obraćala nebu moleći da se Vito, ako to i otkrije, ne osjeti uvrijeđenim i odbačenim. Užasavala se trenutka kad će njezini vjerni mušketiri, a pogotovo Vito, postati svjesni posvudašnje prisutnosti Marka Romaneka. Uz aromu lipe u nosu i cvrkut kosova u ušima polako je tonula u odmarajući drijemež…

     „Bravo, moja Tarice! Puno očekuju od tvojega novoga romana jer te promoviraju u najtiražnijem tjedniku“, kao iz bezdana je čula Vitin glas. „Pripremio sam nam čaj.“

     Htjela je odgovoriti kako je pohvalno što nakladnik vjeruje u nju i nada se da će joj vjerovati i čitatelji, ali nije mogla micati usnama. Kao da su njezina tri mušketira sasvim blizu, a opet tako daleko. Tren ih je obavijala magla, a tren obasjavalo sunce. Na trenutak su joj bili nadohvat pogleda, a na trenutak kao da su se javljali iz ponora. I nepredvidivi Mark Romanek drsko joj je kvario užitak odmaranja. Nametljivo se i gotovo bezobrazno miješao u njezine odluke i misli.

     Događalo se da su joj katkad dosađivali i ženski likovi iz romana. No s njima je lako izlazila nakraj! Tjerala ih je od sebe običnim odmahivanjem rukom. Onaj tko nije znao što je muči, tumačio je taj njezin pokret posebnošću umjetničke naravi. Ionako običnim ljudima umjetnici ne izgledaju kao „svoji“ jer hodaju ulicom duboko zamišljeni i mašu rukama kao da tjeraju ose.

     Zbog ranojutrošnje kiše lipa je još uvijek omamljujuće mirisala. Njihaj amo, njihaj tamo… A Maks se s rukopisom romana kao paun šepirio nasred stola i na komadiće kidao stranice koje mu se nisu sviđale.

     Čudno se osjećala. Još je čudnije bilo sve oko nje. Zar više ne razlikuje san od jave, san od romana, roman od života, život od sna? Još jedan opuštajući njihaj amo, pa jedan tamo… Samo da otvori oči.

     Pogleda u Vitu. Užas! U istom je stolcu s njim sjedio Mark i cerio se gužvajući pojedine stranice romana. Naglo je skrenula pogled na Huga. I pokraj njega je sjedio Mark! Panično je pogledala u Jerka. Umjesto njega, na stolcu je također sjedio Mark!!! Prestala se ljuljati i preplašeno buljila u tri Marka kako joj se vragolasto smiješe i desnim je kažiprstom dozivlju k sebi. Nije ugodno piti čaj s tri muškarca koji na četvrtoga, uljeza, nisu obraćali pozornost. Žmirnula je nekoliko puta, skinula naočale i s jednom nogom na tlu ponovo pogledala prema stolu. Za stolom su opet sjedili Vito, Hugo i Jerko te marljivo pregledavali poruke i komentare na društvenim mrežama.

     Promeškoljivši se, okrenula se na drugu stranu i ponovo sklopila oči. Opet njihaj amo, njihaj tamo, a poznati glas iza nje reče:

     „Dobar dan, Tara!“

     Trgnula se i munjevito okrenula. Protrlja oči. Na trijemu je stajao Roman Maksić. U trapericama, kockastoj košulji, tenisicama. Ruke je frajerski ugurao u prednje džepove traperica, samo mu palčevi vire. Bitlsica mu je kao kaciga uokvirivala lice. Okrenula se i vidjela Vitu kako brzinom munje natraške odlazi istom stazom kojom je Roman došetao. Toga su trena Hugo i Jerko ustali i također se natraške udaljili za Vitom. Stidjela se olakšanja koje je osjetila zato što su se nakon dolaska gosta sva trojica osjetila suvišnima i pristojno se udaljili.

     „Nisi iznenađena što me vidiš!?“ ispuni trijem zvonki Romanov glas.

     „Ti si stalno u meni ili oko mene, dragi Romane!“ raširila je ruke prema njemu i ljubazno se osmjehnula. Odjednom se osjetila slobodnom i neovisnom. Padne joj na pamet kako bi joj laskalo da je ona razlog njegova iznenadnog posjeta. Ta joj misao brzo ispari iz glave jer se Maksić nikad nikome nizašto ne bi iskreno i od srca ispričao.

     Roman ju je promatrao izbezumljeno vrteći glavom. Naglo ustukne i ne uzvrativši joj osmijeh, ljutito reče:

     „Odakle ti pravo da razotkriješ moj život!? Stranicu po stranicu, secirala si moje ljubavne probleme i životne dvojbe. Sve si moje tjeskobe uskrsnula svojim rečenicama. Raskrinkala me. Stvarniji sam nego prije. Opipljiv. Prijateljice me izbjegavaju. Ne dopuštam da tek tako postanem lik u tvom romanu!“

     Gledala ga je zbunjena i osupnuta:

     „Dragi Romane, nakon toliko godina ti si fikcija, čisti umišljaj.“

     „Ma ja sam tvoj Mark Romanek, osamljen i nesretan tip koji još beznadno traži ljubav. Koje li ironije! Ispada da sam najzaljubljeniji bio u tebe“, uvjeravao ju je u to i njegov autoritarni kažiprst i neodoljivi pogled.

     „Pisanje je najmanje materijalna od svih umjetnosti. Svijet riječi stvara se u zatvorenom prostoru i nemoguće je da si baš ti, toliko stvaran, zalutao u moj roman!“

     „U zatvorenom prostoru – da, ali sa sjećanjima na stvarnost. Tara, otvori oči! Od glave do pete nalikujem na tvojega Marka Romaneka. Imam crne oči i smeđu kosu. I dalje nosim izlizane traperice, a u mladosti sam vječito hodao u kariranoj košulji, s frizurom Paul McCartney. Zar se ne sjećaš? Beatlesi su se raspali, a ja sam još uvijek furao bitlsicu.“

     „Što ti se dogodilo, moj Romane?! Oduvijek si težio besmrtnosti!“ prekine ga Tara nadajući se da će ga laskanje smiriti. „E, pa ja sam te u svojem romanu učinila besmrtnim.“

     „Više me ne zanima svijet poslije mene!“ odmahnuo je rukom. „Važniji sam sam sebi u trenutačnom postojanju.“

     „Hm, hm!“ mjerkala ga je s nevjericom. „Onda ti nisi Mark Romanek iz mojega romana.“

     „Glavom i bradom! Imena i nadimci ljubavnica također su stvarni!“ uvjeravao ju je sve odlučnije s primjesom taštine. „Tko te informirao? Ili si se informirala sama?!“

     „Ti se poistovjećuješ s Markovom vanjštinom. Važna je duša, srce. Moj Mark želi postati besmrtnim.“

     „Tupiš, spisateljice!“

     „Zagledaj se u svoju nutrinu. Tašt si i umišljen. Važno ti je što drugi misle o tebi. Zapravo nisi ono što misliš da jesi… Ne nazirem ti lice! Kao da i ne postojiš! Topiš se, nestaješ…“

     „Ali i sebi si napravila medvjeđu uslugu. Ženski lik Prozanu Tarić učinila si ovisnom o Marku Romaneku. Šokiran sam. Može se zaključiti da je Tari Prozek sve ovo vrijeme nedostajao Roman Maksić!“

     Promatrala ga je netremice širom otvorenih očiju, a onda je on iznenada zagrli. Preplavi je nostalgija za vremenom koje su proveli zajedno. Pokuša je poljubiti. Dok se premišljala hoće li mu romantično uzvratiti poljubac ili kao zrela osoba uzmaknuti, on ju je sam grubo odgurnuo i, udaljavajući se stazom kojom je i došao, drsko joj se naceri u lice. Potrčala je za njim, ali jak vjetar svom silinom zakovitla stazom i ponese Romana. S lakoćom se vinuo u zrak i lebdio kao ptica mašući joj. Kao ukopana, nijemo je promatrala kako nestaje među oblacima…

     Tara se u stolcu za ljuljanje iznenada prenula, protrljala oči, žmirnula i osvrnula se oko sebe. Povjetarac u krošnji lipe se smirio. Vito, Hugo i Jerko i dalje bijahu zaokupljeni poslom. Izvukla se iz stolca za ljuljanje i sjela za stol nasuprot trojki svojih neumornih pomoćnika. Samo da Vito ne otkrije kako Roman Maksić sve ove godine rovari po njezinim mislima i živi u njezinoj podsvijesti.

     – Čitatelji te ovaj put ne štede. Mišljenja na forumima su podijeljena. – protisne tog trena Vito.

     – Ja se baš zabavljam, bako! Fora si na fejsu! – pljesnuo je rukama Jerko. – Otvorila si dušu. To danas pali.

     – Uživam i ja! Mama, glavna si na književnim portalima! – zadovoljan je bio i Hugo.

     – Hm! – dodao je Vito. – Još bih mogao tražiti tantijeme za pikanterije koje si iznijela iz našega burnog i zanimljivog života.

     Tara se zgranula. „Našega života“?! Gotovo je zanijemila osjećajući se manjom od makova zrna jer nije znala kako bi se branila.

     – Vau, bako! – razdragano će unuk Jerko.

     – Zbilja, mama?! – graknuo je sin Hugo. – Je l՚ to istina?

     – Naravno da jest! – umjesto Tare odgovorio je Vito. – Tako je to kad se oženiš spisateljicom! Život ti završi među koricama, izložen na milost i nemilost javnosti, a u nekim kriznim vremenima, tko zna, naš će „tiskani život“ možda poslužiti i za potpaljivanje vatre ili kao toaletni papir.

     Tara Prozek osupnuto je slušala Vitu. Inače duhovit i suprug pun razumijevanja, preko noći je postao ironičan i satiričan. Neugodan uhu. Ona u romanu, a on u životu. Što joj je promaknulo?

     Pozorno ga je promatrala. Sav se zajapurio od uvjeravanja. Njihov buran i zanimljiv život?! Hmmm? Njihov zajednički život bio je sve prije nego buran i zanimljiv. Bio je ono što su oboje trebali nakon neorganizirane i neodgovorne mladosti. Miran i u kolotečini. Njemu za rad iza kamere, njoj za rad na tipkovnici računala. Tko zna bi li uopće odabrali takvu uljuljkujuću rutinu da im se nije dogodio sin Hugo? I to upravo one noći kad joj je Roman Maksić u lice sasuo kako njihovo osmogodišnje zajedništvo nije ono što je očekivao i kako je najbolje da svatko krene svojim putem.

     Vito je bio Romanov poznanik, a Tarin prijatelj. Rame za plakanje.

     Prijatelj koji ju je te presudne noći na pravi način znao tješiti i koji ju je sve godine dok je bila s Romanom potajno volio i nadao se da će jednog dana upravo on biti taj kojega će Tara voljeti.

     „Roman Maksić je dvolična posesivna gnjida!“ ustvrdio je Vito te noći bez dlake na jeziku. „Uopće za suživot ne zaslužuje ženski spisateljski biser poput tebe. Tvoja je proza neusporedivo talentiranija od njegovih škrabotina, i to ga boli. Više ga nećemo spominjati.“

     I nisu ga spominjali jer se izgubio na dalekim putovanjima. Malo ovdje, malo ondje. Malo na sveučilištima južne hemisfere, malo sjeverne, kod kuće tek toliko da promovira novi roman i da ga intervjuiraju svi važniji mediji.

     Nikad više nije nazvao Taru Prozek. Ni ona njega, ali ga nije zaboravila. Lako je diskretno dolazila do vijesti o njemu. Nije držala njegove knjige na uzglavlju ni u kućnoj knjižnici, ali ih je čitala. No nigdje između redaka nije pronalazila sebe. Zar se nadala da hoće?!

      Odjednom joj je podsvijest zakuhala sjajnu književnu čorbu. Upravo je za svoj ženski lik parafrazirala svoje ime i prezime da bi zamela trag koji bi upućivao na stvarnoga Romana Maksića. Naizgled Pitijino Idis, redibis… Ali, vrlo prozirno! Zapravo, čista osveta koja je nakon toliko godina kreativno eksplodirala kroz riječi.

     Zašto je Vito umislio da je život Prozane Tarić i Marka Romaneka njihov život? Gdje je pogriješila da je kroz Prozanine i Markove najstrasnije trenutke jednako strasno proživljavao i njihov odnos? Sin Hugo bio je uvjeren da je u liku živahnoga i odvažnoga Marka Romaneka opisala upravo njegova tinejdžerska traženja i pobune koje je razumio tek u zrelim godinama, kao otac tinejdžera. Unuk Jerko gutao je roman s nadom da i njega čekaju uzbudljivi i nepredvidivi mladenački dani.

     Otpila je gutljaj čaja i netremice promatrala svoja tri mušketira. Tek tada je jasno primijetila kao da je svaki od njih u posljednje vrijeme ponešto posudio od Marka. Jerko se nakon irokezice počeo furati na bitlsicu, Hugo katkad oblači kariranu košulju, Vito sve češće uskače u traperice i tenisice i ne skida s lica Markov vječni osmijeh. Tara je, pak, u duhovnom smislu od svakoga od njih ponešto posudila Marku: Hugov optimizam, Jerkovu nestrpljivost, Vitinu nadu, sjaj i toplinu zaljubljenih očiju.

     Tog trena Hugo reče:

     – Mama, stigao je čudan mail! Jedan odvjetnik tvrdi da zastupa izvjesnoga Romana Maksića koji te optužuje da si njegov život ukrala za svoj novi roman. Zakazuje ti sastanak.

     Vito je naćulio uši i, munjevito se okrenuvši, iznenađeno skupio obrve te upitao:

     – Koga?!

     Istodobno je zazvonio telefon. Jerko se javi.

     – Bako, treba te Roman Maksić – reče bezazleno, ali ubrzo zakoluta očima i, pokrivši dlanom slušalicu, pruži joj je i šaptom upita: – Je l՚ to taj?

     Dok je prinosila slušalicu uhu, pokušala je otkriti što misli Vito koji ju je gledao koliko iznenađeno, toliko i osupnuto. Uzvrtio se amo-tamo pokraj nje.

     – Roman Maksić?! – zagrmio je. – Daj ga meni! – I prije nego se snašla, istrgnuo joj je slušalicu iz ruke.

     Tara je znala da razgovor koji između Vita i Maksa slijedi neće biti nimalo bezazlen, još manje uhu ugodan.

     – Protegnut ću malo noge. Lijepo je šetati u proljetno predvečerje – reče okrenuvši se Hugu i Jerku koji su zbunjeno motrili čas nju, čas Vita, a zatim su bez riječi s njom sišli s trijema. Premda je na sebi osjećala paljbu upitnih pogleda sina i unuka, šutjela je oborivši pogled na put prema šumarku. 

     Čudno je sve oko nje! Više ne razlikuje san od romana, roman od života, život od sna. Zar je i muškarce također počela poistovjećivati jednoga s drugim, stvarati jednoga od drugoga, pronalaziti jednoga u drugome?

     Nije bila ni sigurna urla li doista Vito u slušalicu:

     – Kakva odšteta?! Ni nagodba ne dolazi u obzir! Tara je opisala moj život! Moj i njezin! N-a-š život! Imamo ga pravo unovčiti.

     Držeći pod ruku unuka i sina, Tara se pitala je li Roman Maksić doista angažirao odvjetnika, je li njegov e-mail doista stigao, je li Roman Maksić doista nazvao. Ili je sve samo san. Tarin ili Prozanin? Ili je opet sve samo roman Tare Prozek koji je počeo izlaziti u nastavcima? Propitivat će se o tome u sljedećem romanu.

     Kao u magli čula je kako Vito na trijemu na trenutke riče u telefonsku slušalicu kao lav, na trenutke laje kao pas čuvarkuća, a na trenutke ćurliče kao puran braneći njihov život i njezinu autorsku čast… Odustala je mjeriti količinu Vitine i svoje zablude o romanu. I osjećala se zadovoljnom.

 

Nada Mihoković-Kumrić

 

O autorici: Nada Mihoković-Kumrić rođena je 23. 6. 1951. u Novigradu Podravskom.

Nakon završene gimnazije u Koprivnici diplomirala je na Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu, a magistrirala na Medicinskom fakultetu u Zagrebu.

Kao učenica osnovne škole i gimnazije surađivala je na radiju u emisiji Stigla je pošta i u dječjim listovima (Male novineKekec i Plavi vjesnik). Prozu za djecu, mladež i odrasle objavljuje od 1984. na radiju (Priča za laku noćPriča za male i velike), u dječjim listovima (RadostModra lastaSmibPrvi izborCvitakVesela sveskaŠalji dalje), tjednicima (Vikend Arena), u časopisima (Književnost i dijeteNagnuća) i drugim publikacijama (Zaprešićki godišnjakLjetopis grada Velike GoriceTuropoljska čitankaMaturanti staroga kova VINaš domKc-FokusSuper Magnum). Zastupljena je u nekoliko zajedničkih knjiga, čitanki i zbornika. Članica je Društva hrvatskih književnika i Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade.

Nagrađena je drugom nagradom za dječju priču na natječaju Vesele sveske 1988. godine, trećom nagradom za igrokaz na natječaju Modre laste, također 1988., prvom nagradom za kratku priču na Književnom natječaju radnika 1986. i 1987. godine, trećom nagradom za kratku priču – satiru na Danima Slavka Kolara 2018. Prva knjiga Lastin rep dobila je nagradu „Mato Lovrak” za najbolji dječji romanu 1995. (do sada 5 izdanja). Godine 1996. objavila je zbirku pripovjedaka za mladež Mjesto pod suncem, 1997. roman za mladež Mrazovac (do sada 2 izdanja), 1998. roman za djecu Tko vjeruje u rode još (do sada 5 izdanja), 2001. roman za odrasle Prilagođeni, 2002. roman za odrasle (i) mlade Vjetar kroz kosu, 2006. zbirku priča za djecu Vrijeme je, 2008. roman za mladež Rep, ali ne lastin (nastavak romana Lastin rep), 2009. zbirku priča za mladež Uvijek nada, 2011. zbirku priča za djecu Kroz staklene oči, a 2015. zbirku priča za male (i) velike Imaš izbor, 2017. roman za mladež I onda se ponovo zaljubila, nagrađen nagradom „Neretvanska maslina“ 2018. Iste godine objavljuje i zbirku osvrta i ogleda Čitateljsko oko, a 2019. zbirku osvrta i zapisa o pisanju Spisateljsko oko i slikovnicu Što mrak i strah imaju s brojkama i slovima. Godine 2020. izlazi Igra zalazećeg sunca, zbirka priča za odrasle, a 2021. Lađa od srca, zbirka priča za djecu. 

Roman Prilagođeni preveden je na engleski jezik pod naslovom Adjusted, a prema tom romanu Jacques Houdek skladao je istoimenu pjesmu, također na engleskom.

Od godine 2005. romani Lastin rep i Tko vjeruje u rode još, izlaze izmijenjeni i redizajnirani, kao i roman Mrazovac 2006. godine.

Romani Prilagođeni i Vjetar kroz kosu objavljeni su u digitalnom izdanju 2016.

Živi u Velikoj Gorici.

Kontakt: mihokovic.nada@gmail.com

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here