ŠTEFICA VANJEK: “STIHOM DARUJEM”

0
493

Štefica Vanjek: „Stihom darujem“

 

MOJE SI UTOČIŠTE

Moje si jarko svjetlo
što pokazuje ljubavi put
kroz tunele svakodnevice
i uklanja sjene nesigurnosti.
Moja si skladna životna etida
čije vedre i poletne note ispisuju
naša skladno ugođena srca
uvijek istom jačinom otkucaja.
Mojoj si duši svagdašnja hrana
nježnošću i brigom začinjena
što opstanku poklanja okuse
i kada život gorčinu nudi.
Moje si sigurno utočište
što sadašnjost toplinom grije,
budućnosti pokazuje miran put
sretnog i sigurnog hoda.

 

Nedavno sam pročitala intevju sa Joan Rowling, autoricom romana o Harry Potteru. Na pitanje novinara, kako joj je uspjelo toliko poduljih romana napisati u relativno kratkom vremenskom periodu, odgovorila je: „Bila sam beskućnica, nisam radila, nisam obavljala kućanske poslove. Imala sa dovoljno vremena za pisanje!“ Uvjerena sam da bi se mnogi naš domaći boem, književnik i pjesnik, od onih koje često od milja zovemo huligani rado složio s gospođom Rowling.

No, pjesnikinja Štefica Vanjek, nije od tih.

 

Štefica Vanjek je kao dijete napustila rodni bilogorski kraj, u koji su njeni roditelji doselili iz Hrvatskog zagorja. Odlazi u Zagreb odraditi svoje obrazovanje. Zaposlila se i osnovala obitelj u gradu Ivanić-Gradu. Ova odgovorna i strpljiva žena, 46 godina odlazila je na posao koji si je još kao djevojčica zacrtala i odabrala. Odgojiteljica u vrtiću. Tetica. Sve te godine odgovorno i s ljubavlju brinula je za našu djecu. Odgajala ih, čitala im priče i mijenjala pelenice. Nije to činovnički posao, radni prostor sa stolom, telefonom i 2-3 sata pride za pisanje, uređivanje i prepisivanje stihova, negdje u uglu ureda.

Uz težak posao koji toliko voli, uz obitelj i sve probleme koji su joj se nalazili i nalaze se na putu, desetljećima prikupljala je materijale za svoje pjesme. Taj njen pjesnički pogled na svijet, potreba za odašiljanjem dobrih vibri i poruka, pomagao joj je u stvarnom svijetu. Dok je čitala priče djeci, poticala njihovu kreativnost, poezija je bila temelj sve te energije, oduvijek je s njom, tinjajući poput pupoljka, koji je napokon, svijetu pokazao svoju ganutljivu ljepotu.

Prikupivši ogromno životno iskustvo, mada pjesnička duša, Štefica Vanjek nije osoba koja živi u oblacima. Ona zna da se kao vrsta ne možemo pozicionirati izvan prirode a kao društvena bića, izvan svoje zajednice. Kao ljudi, ne možemo, ne moramo i štoviše, ne smijemo se otuđiti od svojih osjećaja. Iskreno i istinito govoreći, autoričina poruka između ostalih glasi: dajmo više duše i ljubavi jedni drugima, nastojmo živjeti uljuđeno.

Autorica je pripadnica baby boom generacije koja se morala užurbano prilagođavati ogromnim promjenama u društvu. Kako i sama pripadam ovoj generaciji, mogu rezimirati i iz osobnog iskustva. Mladost i srednje godine proveli smo u stvaranju doma i obitelji, često s veoma oskudnim sredstvima u startu. U zrelim godinama borimo se s uraganom potrošaštva. Slijedi opismenjivanje u virtualnom svijetu, borba s prvi puta čovječanstvu predstavljenim računalnim čudesima. Nismo bili cijepljeni protiv nesigurnosti mlade demokracije i divljanja kapitalizma. Sve je to uzelo svoj danak, pa smo u odnosu na sjever Europe, kao i na početku svojih života, većina nas i opet siromašni, osuđeni na zaostalost, bi reči,kašnjenje u razvoju prostor-vremena u kojem živimo i gdje smo se rodili. Odradili smo i Domovinski rat, još dok nisu izbledjele priče roditelja, djedova i baka o prethodna dva velika rata na ovom prostoru.

Naši nasljednici, generacije y, z i alfe, začudni su i posvema drugačiji ljudi. Teško je ići ukorak s njima. Treba mnogo ljubavi i truda uložiti. Daleko su veći individualisti od nas, investiraju u znanja i iskustva. Shvatili su svu nesigurnost društva, ne boluju od idolopoklonstva. Znanstveno žele dokazati stvari bez previše nagađanja, teško puštaju korijenje i ne ulaze u obiteljski život jako mladi. A kada osnuju svoje obitelji, često ovise o našoj pomoći ili napuštaju zemlju. Zbrojivši sve okolnosti prostora i vremena, svih generacija ispred nas i onih koje nas nasljeđuju, autorica nam pjesmama iskazuje svoje misli i viđenje našeg zajedničkog svijeta. Između ostaloga, otvara nam vrata kako bismo što prije i lakše pronašli put do svog nutarnjeg mira i blagoslova, među svim tim kompromisima koje živimo, malim i velikim kaosima koje svakodnevno rješavamo.

Kako godine prolaze, ostajemo bez dragih nam ljudi, roditelja, prijatelja, borimo bitku sa zdravljem i nepravdama koje nas okružuju, patimo za mladošću, ponekom manje sretnom ljubavi, prisjećamo se djetinjstva i zavičaja. Sve više smo usamljeni, uplašeni u svojoj prolaznosti. Volimo svoj grad, svoj jezik, svoju zemlju. Zato se kao generacija, možemo prepoznati u pjesmama Štefice Vanjek. Danas mi a već sutra, nasljednici svijeta. Svaka će generacija knjigu iščitavati na svoj jedinstveni način. Jer poezija je tu za sva vremena.

U zbirci pjesama STIHOM DARUJEM otkriti ćemo elegije, emotivne pjesme koje bude osjećaje i potiču na razmišljanje. Zamislit ćemo se nad socijalnim pjesmama koje svojim humanim sadržajom i namjerom postavljaju visoke ljudske i estetske ideale. Pjesme s humornim pristupom će nas zabaviti prikazom problema i stvarnih ljudi iz autoričine blizine. Čitat ćemo o mažoretkinjana i umirovljenicima, kolegicama, izletima. Sresti tugu, rastanke, usamljenost i patnje oboljelih. Zastati nad stihovima o zavičaju, gradovima i mjestima koji su pjesnikinji ukrali srce. Unucima, susjedima, svakom onom čovjeku koji je nečim zaslužio njen dar. Dar pjesme.

U elegiji NE TJERAJ ME PJESNIČE posvećenoj prijatelju, ne radi se samo o smrti prijatelja i gubitku njegovim odlaskom, već i o samoj prolaznosti stvari. O nemoći da promijenimo velike životne istine. Kada ode nama drag čovjek, kada ode pjesnik, ostaje toplina njegova zviježđa u našim srcima. I borimo se da se taj njegov svemir u našim dušama ne smanji, već naprotiv, težimo tomu da raste kroz ljubav i sjećanje. Njegujemo ga i poštujemo. Čitajući pjesmu posvećenu Stanku Petroviću, povezala sam se s Tadijanovićevom elegijom o gubitku prijatelja i pjesnika Jure Kaštelana NA GROBU PRIJATELJA. Prisjetila se i pjevušila BALADU IZ PREDGRAĐA, Dobriše Cesarića.

Govoreći o prolaznosti, autorica nas podsjeća – koliko god se činilo da smo značajni za života, ma koliko se trudili dokazivati da smo bolji, bogatiji, uspješniji, ljepši ili sretniji od drugih, ma koliko pripadali takozvanoj društvenoj eliti, zapamćena ostaju djela koja smo činili kako bi život bio bolji, lakši i sretniji svakom biću koje smo usput dotaknuli. Najvažnije je ono što smo u određenom trenutku, potrebiti drugom ljudskom biću, učinili kako treba. Uljuđeno, s omijehom. Čim nas pjesnikinja svojim stihovima uspijeva uvuči u takve misaone procese, čim postavljamo pitanja i nastojimo sami sebi obećati da ćemo okrenuti novu stranicu u svojim životima, drugačiji pristup, naši osjećaji se bude u novom, pozitivnom ruhu. To znači da je pjesma bila učinkovita, i da je poruka učitana u naše biće. Dar koji je pjesnikinja prihvatila i podijelila je s nama. To je teška, ali najljepša nagodba na svijetu.

Ne moramo poznavati teoriju književnosti da bismo osjetili i doživjeli dobru pjesmu. U otuđenom svijetu današnjice prepunom kulturnog barbarstva, još nam ostaje netaknuta ljepota poezije. Nikada ništa, što je čisto i iskreno, nije posijano uzalud.

Čitajući liriku Štefice Vanjek, možda će te se prisjetiti nekog drugog sebi bliskog pjesnika, možda Frosta, Vesne Prun ili Emily Dickinson, Cesarića ili Domjanića. To je začudnost koju književnost općenito daruje svakom onom tko će prihvatiti knjigu, pročitati je i proslijediti dalje. Osjetiti glad za tim čudesnim svijetom. Knjiga nam nudi predah, odmor. Pomaže nam prikupiti snagu i prebroditi, kako Dostojevski kaže, one dane koje treba izdržati.

Ova zbirka pjesama svojevrsni je dokument o našim životima danas, u ovom gradu i ovoj zemlji. Ovdje je istina o nama. Zahvaljujem autorici što je svoja zapažanja, osjećaje, plemenite misli i poruke, pjesmama u knjizi STIHOM DARUJEM podijelila nama.

Sigurna sam, večeras ćemo iz ovog ivanićgradskog dvorca kulture išetati bogatiji, plemenitiji i makar samo na čas, mrvicu bolji ljudi.

                                                                                                                                                                             U Ivanić-Gradu, 21.11.2019.

Đurđa Vukelić Rožić

Knjiga se može nabaviti na: stefica.vanjek@gmail.com

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here