Sir

0
263

Foto: Ajale – Pixabay

 

Sir

U četvrtom razredu, već na samom početku školske godine 1955./56. počela je s radom školska kuhinja.

Nitko sretniji ni veseliji od nas. Za vrijeme velikog odmora učitelj sa svojom suprugom unese u razred veliku posudu punu toplog mlijeka. Skuhano od mlijeka u prahu, veliku okruglu košaru peciva i u pecivu tanku krišku žuto-zlatnog elastičnog sira.

Stanemo u red, a naš učitelj nam ulijeva mlijeko u emajlirane šalice od dva i pol dcl. Vratimo se do naših klupa i onako stojećki pijemo mlijeko i praskamo od smijeha, a elastični zlatno-žuti sir topi se u našim ustima sa zalogajem okruglog peciva od bijelog brašna donijetog iz prave pekare.

Uživanciji u grupnom objedu nije bilo kraja, a smijali smo se toliko da nam je mlijeko često frcalo na nos. Kakva su to bila divna i dobra vremena, pogotovo zbog toga što smo kod kuće uglavnom hrdali tvrdu kukuruznu provu ili u boljem slučaju crni pšenični kruh. A i ovo mlijeko, skuhano od mlijeka u prahu imalo je sasvim drugačiji okus od onoga kod kuće. Bilo je toplo i nepcima ugodno.

Smijali smo se svakodnevno do suza, a i naš se učitelj smješkao i povlačio  u svoj stan odnoseći prazne posude.

A sir, taj mekani, zlatno-žuti, sir osvojio nas je svojim okusom jer to je bilo nešto što većina nas nije imala prilike okusiti kod kuće jer smo kod kuće jeli uglavnom svježi kravlji sir preliven vrhnjem. Ali ovaj žuti na kriški pekarskog kruha ili u pecivu smo obožavali. Žvakali smo u slast i smijali se, smijali punih usta.

Svi smo bili oduševljeni našim gablecom za vrijeme velikog odmora, ali tada se nešto dogodilo pa učitelj nije išao biciklom pet kilometara u pekaru po pecivo ili kruh nego je slao redare, obično po dvoje jačih ili troje slabijih. Pošto sam spadao u skupinu jačih, išao sam uvijek s nekim kilavcem ili kilavicom koji su jedva držali svoju ručku velike košare pa se sav teret svalio na moju stranu, a još sam ponekad morao vući ta lijena stvorenja koja su jedva disala pod teretom. Obično smo prešli od pekare dva kilometra bez problema, a onda smo se počeli svađati.

–       Ti namjerno podigneš košaru da meni bude teže!

–       E, nisam ja, nego ti!

–       E, baš si ti! Vidi koliko je košara niža na mome kraju!

–       E, baš neću s tobom nositi!

–       E, neću, ni ja s tobom!

I tako dvije tvrde glave začas spuste košaru nasred ceste, pa ljutito odu ostavljajući nasred prašnjave ceste punu košaru toplih, mekanih okruglih žemićaka, a ne smiješ nijednu uzeti ni pojesti jer je pekarica izbrojila točno u komad, pa ako pojedeš sada, nećeš dobiti u školi, ako pojedeš dvije, ostade netko bez gableca, a tebi slijede batine! Zna se red, zakon i poštenje.

Nakon dvadesetak koraka vraćamo se nazad po košaru. Dižemo je i cupkamo s njome sopćući i uzdišući, ali do velikog odmora stižemo sretni i presretni što smo obavili tako odgovornu dužnost bez gubitaka i bez dobitaka packi ili šamara, a naš učitelj je bio pravi specijalist za darivanje pljuski. Mirne duše je mogao doktarirati na toj pedagoškoj metodi. Potegne te za uha tek toliko da se istegneš na prstima, a onda ti odvali dvije vruće, i ako si dobre sreće i učitelj dobre volje na tome se i završi, a ako te zadesi zla kob, a učitelj ustao na lijevu onda ti slijede barem još dvije packe, dva udarca šibom ili drvenim ravnalom po dlanovima.

Doduše, ja sam dobio samo četiri packe, ali nisam bio sam, nego cijelo naše društvo iz treće i četvrte klupe, nas petero, a sve zbog glupe Duge Rese.

Naš učitelj nam zadao da naučimo čitati neku udarničku pjesmu, a u njoj se ističe i gradić Duga Resa, a nama je bila ona Resa malim slovom, „resa“ (muški spolni organčić) te smo se uzvrpoljili i počeli cerekati pokazujući tu nesretnu riječ i drugima koji još nisu stigli s čitanjem do tog divnog stiha. I tako mi prisjede Duga Resa za cijeli život, a učitelj nam darova četiri udarca ravnalom, četiri packe, na svaku ruku po dvije, da se nijedna ruka ne naljuti.

Tako smo ipak bezgrešno izvršavali zadatak, a nakon toga se osjećali neobično važni i ponosni, jer zamislite da smo košaru ostavili nasred ceste.

I dokad je i koliko dugo trajala školska kuhinja, ne znam, jer učitelj i njegova supruga nisu više htjeli besplatno i za nikakvu naknadu pripremati nam gablec pa se školska kuhinja ugasila.

Ja sam jedino žalio za zlatno-žutim sirom. Moja mama je pekla takve pogače i lepinje da smo ja i brat nestrpljivo stajali u kuhinji dok se pogača ili lepinja peku i čekali svoj dio još prije objeda.

Mama je često, barem dvaput tjedno, odlazila na pijac odnoseći povrće na prodaju, a kad je prodaja bila uspješna kupila bi mi komad tog zlatno-žutog sira. Je li to bio Edemar ili Gauda, ili neki desti, nemam pojma, ali su mi to bili najveseliji trenuci kada je mama iz košare po povratku vadila zlatno-žuti, elastični sir.

Ali, svemu dođe kraj pa tako i mome oduševljenju sirom.

Mama se taman vratila s pijace, i još s vrata izvadila sir, a nije ga svaki put ni mogla kupiti, a nije ga ponekad ni bilo u trgovini. Sretna i nasmijana vadila je sir iz košare pružajući ga meni stavi ga na kuhinjski stolac, a ja sam sav sretan prilazio svome siru, a u tom trenutku u kuhinju upade stara susjeda Saja i copnu svojom stražnjicom na stolac i moj sir. Dok je mama vrisnula:

–       Ne sjedaj na to! – baba je već ostavila otisak svoje stražnjice na mom siru!

Mama je podigla sir, a u siru se izdizala sredina između dviju polutki. Strašno!

Od tog trena nisam htio zagristi žuti sir kao da je na svakom siru babina stražnjica. Jednostavno mi se zgadio sir.

Prošlo je već desetljeća i desetljeća, a ja čim ugledam taj prekrasni žuto-zlatni sir vidim onaj odljevak za izradu babine stražnjice.

 

O autoru: Dragan Miščević (5. veljače 1947. Paklenica, Novska)
Nakon završene Srednje ekonomske škole u, diplomirao na Pedagoškoj akademiji u Pakracu na odsjeku hrvatski jezik i književnost. Radio kao nastavnik u osnovnim školama u Donjoj Dubravi (Čakovec), u Brestovcu Orehovečkom (Bedekovčina),i u Kloštar Ivaniću. Uz rad apsolvirao na Odsjeku hrvatski jezik i književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu 1982. godine.

Objavljena djela:

2012. – Sjećanja – zbirka priča – Digitalne knjige, Zagreb (Grafika, Osijek)
2013. – Laura i druge priče – WEB knjižara Redak, Split
2013. – Mali Tane – zbirka priča – Digitalne knjige (Grafika; Osijek)
2015. Idemo na izlet – crtice o zgodama i nezgodama na školskim izletima, Grafika Osijek
2015. Arap Kec – zbirka priča, Grafika Osijek
2018. Djed Kolar, zbirka priča – Digitalne knjige, Ispis Zelina

Objavljuje priče i pjesme na portalu Mali Pero (Časopis HDKDM-a), časopisu Kvaka, književno-poučnom časopisu Cvitak (Međugorje) te na portalima Književnost. Hr., Centar kulture Rijeka. Na Zidu portala Poezija noći objavio dvadesetak pjesama.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here