SATIRIČNE SLIKE NAŠE ZBILJE – KALAMBURE BARUTA

0
78
Foto: Pixabay

 

                                   SATIRIČNE SLIKE NAŠE ZBILJE

 

Jandre Drmić: KALAMBURE BARUTA, Vlastita naklada, Zagreb, 2021.

 

Piše: Ivo Mijo Andrić

 

Jandre Drmić je aforist i humorističko-satirični mislilac velikog formata. Ne tolikog po obimu djela, koliko po dometu i snazi onoga što je do sada napisao i javno objelodanio.

Za nekoliko desetljeća književnog djelovanja, Jandre je do sada objavio sedam knjiga aforizama i humoreski, što za pisca u srednjim šezdesetim godinama života i nije tako velik opus. Ali, kad se pročitaju te knjige, slika njegovog stvaralaštva dobiva okvir kakvim se mogu podičiti samo autori iza kojih stoji dugačak i bogat literarni put. Tom putu treba pridodati i činjenicu da je Drmić cijeli svoj radni vijek proveo radeći poslove profesora hrvatskog jezika. Zasluženu mirovinu stekao je u struci koja je čvrst i stabilan temelj književnog poslanja i djelovanja.

U godini kad se pripremao za profesionalno radno umirovljenje, Jandre je pripremio i objavio dvije knjige aforizama. Prva,pod naslovom Kalambure baruta, sastavljena je od novih aforizama napisanih u posljednje tri godine. Druga označena imenom Jandrenalin donosi izbor iz šest do sada objavljenih zbirki i zaokružuje njegov dosadašnji aforistički doprinos hrvatskoj kulturi, u kojoj su humor i satira, najblaže rečeno, postale nužno zlo. Barem se tako prema njima odnosi aktualna politika i Ministarstvo kulture, koje vedrom duhu nacije ne pridaje gotovo nikakav značaj, pošto im ne dodjeljuje neophodne financijske potpore. Tako im praktički stavlja do znanja da su nepotrebni našem društvu i da nisu dobrodošli vladajućim strukturama na čiji rad i doprinos gledaju na humorističan i satiričan način.

Kako sam o nekim Jandrinim, knjigama koje su zastupljene kao poglavlja u Jandrenalinu ranije pisao, u ovom osvrtu bavit ću se prikazivanjem zbirke Kalambure baruta. Ona je po svemu uspješan nastavak aforističkog serijala započetog zbirkom Plodovi mora (2008.), koji je nastavljen zbirkama: Aureola na sniženju (2010.), Maslinarstvo u Eskima (2013.), Optimisti iz Sodome (2016.), Skeptička jama (2018.) i Kalambure baruta. Pretposljednja u tom nizu, Skeptička jama, proglašena je najboljom knjigom aforizama za 2018. od strane Udruge aforista i humorista Hrvatske.

Kalambure baruta, kako sam naslov sugerira, bavi se aktualnim i gorućim temama hrvatskog društva. I ne samo hrvatskog, već općenito svih društava na ovoj našoj lijepoj planeti Zemlja, koja je ozbiljno uneređena lošom politikom vlastodržaca, pljačkaškim ratovima, prljavim industrijama, uništavanjem nemoćnih i slabijih, bogaćenjem malog broja pohlepnih milijardera na račun osiromašenog svjetskog stanovništva i drugim nepodopštinama moćnih pojedinaca te ekonomskih, političkih i vojnih lobija. Sve to predstavlja neiscrpan izvor tema za pisanje aforizama i drugih humorističko-satiričnih sadržaja koji na ironičan, alegoričan i suptilan način razotkrivaju i definiraju negativne pojave i druga zla koja se čine malom čovjeku i njegovim društvenim zajednicama.

Jandre Drmić, u svom malom prizemnom trešnjevačkom stanu, okružen zelenilom i derutnim ciglenim zidovima, danonoćno sriče i zapisuje sumorne i sive misli, pretvarajući ih u aforizme, gnome, sentence, sarkazme i mudre izreke koje razotkrivaju tamnu stranu svijeta. Taj svijet okružuje i u znatnoj guši njegov optimizam donesen sa Duvanjskog polja, preko Brača i Splita. Radni vijek proveden u srednjoškolskoj učionici učvrstio je u njemu vjeru da škola i učenje nisu najteže mučenje u ljudskom životi, već da postoje i veće muke od proste nauke. A to su muke koje nam stvaraju ljudi loših namjera, kojima su njihovi povijesni sni važniji od života običnih malih ljudskih jedinki i naroda kome pripadaju. Spoznao je to Jandre davno, još za prethodnog sistema, a produbio prateći igledajući događanja u kojima je i sam bio uključen kao manje važan sudionik. Ne baš uvijek svojom voljom, već nevoljom koja ga je pratila u stopu, kao i druge ljude sličnog socijalnog, materijalnog i inog porijekla.

Iz tog kalambura svega i svačega, Drmić je iskopao duboke misli i oplemenio ih višeslojnim duhovnim i leksičkim izrazima. Sve je to pohranio u lulu mira sa zapaljenim fitiljom, koja nas gleda i opominje sa knjižne naslovnice. Nečujni prasak s njezinih stranica osjetio sam nebrojeno puta dok sam čitao aforističke i satirične misli sročene u jednu ili dvije rečenice. Dubina tih misli nije izmjerljiva, niti joj treba tražiti dno. Dovoljno je pročitati ih, o svemu razmisliti, uputiti smiješak stvarima oko sebe i utonuti u stvarnost čiji smo maleni i skoro nevidljivi dio. Za sve slične nama, osim onih koje poznajemo i koji su nam bliski ili slični.

Ako, zbog mogućeg straha, koji se javi nakon pročitanih misli, pokušate tragati za istinom, savjetujem vam isto što i aforist, koji kaže: Ne bojim se ja istine. Daleko je ona od nas.Nije, nažalost, daleko samo u prošlosti, već i u sadašnjosti. A, vjerojatno, i u budućnosti. Ne mijenja se svijet tako brzo ni u čemu osim u tehnici i tehnologiji. Sve drugo što je blisko ljudima, slično je onome što su proživjele generacije prije naše. Tijela su ostala ista, duh je i dalje sličan, samo su udaljenosti skraćene glasom, sluhom, korakom i slikom. Sučeljen s takvom istinom i nama kakvi jesmo, Jandre gotovo rezignirano poručuje: Okrenuli smo se budućnosti. Leđima.Iz takvog položaja ne vidi se ono što će biti sutra, ali se dobro vidi šta smo uradili jučer i šta radimo danas.

Nakon rušilačkih ratova kod nas na Balkanu, te u Iraku, Libiji, Siriji i Afganistanu, priroda i(ili ljudi?), lansirali su viruse kao moćno biološko oružje i drže nas pod okupacijom od kraja 2019. Kad njih, pod sa maskama i sa vakcinama potisnemo sa bojnog polja, otvorit će se nova ratišta. Vrijedni stratezi zla na njima strpljivo rade i već su izvukli planove koje je Tramp držao pod ključem za svoga mandata. Njega su zanimale druge stvari koje manje zanimaju novog svjetskog gazdu, čiji su prioriteti: biti prvi u svemu ispred države koja je puno veća od njegove i ispred naroda koji su tri i više puta brojniji od njegovog. Povijest tu nije važna, pošto:Povijest pišaju pobjednici. Ne povjesničari jer, oni samo zapisuju ili prepisuju ono što se desilo u prošlom vremenu.

Aforizam je dubokoumna i moćna misao u odnosu na svakodnevne ljudske izričaje. U njemu je sadržan sukus viđenog i doživljenog, koji je zapisan s nekoliko riječi svestranog značenja. U aforizmu nema ispraznog mudrovanja niti leksikomanije građene na principu rekla-kazala. On izvlači srž misli i pretače je u suvislu logičku cjelinu obojenu ironijom, alegorijom, sarkazmom i drugim stilskim figurama i leksičkim značajkama. Sa nekoliko, gotovo pa običnih riječi, aforist daje cjelovitu sliku neke pojave, problema ili lika. Za njega je dovoljna jedna složena riječ ili prosta rečenica, kakve nalazimo na stranicama Kalambura baruta. Na primjer: Bezobrazovan; ili…Duram u molu; Žrtve rata se prevrću u robu; Evo zore, bit će mraka; Matirali su nas šahovnicom; Službenik sjedi, a posao stoji; Mladi su naša prošlost; Svira himna, a meni se ne diže; Znanje stečeno na ulici puno je rupa; Priljev mazgova. Odljev mozgova; Znam da ništa ne znaš itd. Poruke tih kratko-riječnih misli su duboke, široke, sadržajne i dalekovidne. One nemaju ni slovo viška. Jasne su i mnogo-smislene na prvo čitanje. S njima se ne moramo složiti, jer one ionako ne trpe jednoumlje, niti im treba naša potvrda. Njihov život se nastavlja u našim mislima koje ćemo dugo pamtiti, ili lako zaboraviti. Ostat će samo smisao i poruka kao okosnice nekih drugih misli. I prenosit će se s pokoljenja na pokoljenje, jer su nastale i zapisane u vrijeme koje je utkano u povijest jednog naroda i jednog prostora opterećenog podjelama, bunama, ratovima i pljačkama raznih vrsta.

Zapisničar vlastitih misli o nama i našim manama, ne štedi ni sebe kao jedinku koja dijeli sa ostalima taj prostor i vrijeme. Čak štoviše, može se reći da je prema sebi jednako strog i pravičan. Najmanje onoliko koliko se može iščitati u aforizmu: Stojim pred palačom pravde, ali vidim samo palaču. Ne vide tu sliku drugačije ni ljudi koji su izgubili svoje najmilije u nametnutom ratu. Ni radnici koji su u lopovskoj privatizaciji ostali bez tvornica i posla. Ni mladi koji odlaze izvan zemlje u potrazi za srećom i boljim životom. Ni umirovljenici koji ne izlaze iz svojih kuća i stanova, jer nemaju novca za čaj ili kavu. A ni sam aforist koji svoj ljudski i društveni položaj opisuje ovim riječima i rečenicama: Teturam ukorak s vremenom; Fizički rad. S tim se ne zamaram; Sinoć sam bio van sebe. Skup izlazak; Ako od mene tražite savjet, nema vam pomoći; Pišem neke erotske stvari. Po sjećanju; Što me briga za ženinog ljubavnika. Nije moj; Upoznao sam samoga sebe. Ništa posebno…

Mnogo je točnih, tečnih i lijepih misli i riječi zapisano u ovaj jednostavan i jedinstven aforistički libar. On je nastao kao posljedica neprijeporne činjenice da: Satiričar pažljivo osluškuje sve što se prešućuje. I zapiše sve to u aforizam, epigram, gnomu, sentencu ili izreku dalekosežnog značenja i važnosti. Kao što to cijeli svoj odrasli život radi marljivi bilježnik JandreDrmić. I usput plaća vlastitim novcem stečenim učenjem drugih. Da je sreće, kao što je nema, i poduzetne pameti koje je sve manje, ovakve bi knjige objavljivale izdavačke kuće i krčile im put do čitalačkog naroda. Takav je nekada bio običaj i u ovoj lijepoj, a danas tužnoj zemlji. U njoj danas vrijedi pravilo koje kaže: Običaj je da kuća časti. Ako nije izdavačka.

Danas neke naše, očito privilegirane, izdavačke kuće dobivenim državnim novcima časte strane autore i dio domaćih, od kojih pojedini dobro pišu, a drugi imaju dobre veze i poznanstva. Svima prema zaslugama koje gazde izmjere, i kako moćnici kažu i odluče.

Ako je jedno sve, onda je sve svejednododao bi na kraju spisatelj JandreDrmić. I ostao živ i zdrav, nadam se što duže. Jer, trebaju nam ovakvi pisci. I ovakve knjige uvijek su dobrodošle.

 

 

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here