OPERACIJE ARIFA S.

0
495
Foto: Aamir Mohd Khan - Pixabay

Foto: Aamir Mohd Khan – Pixabay

 

OPERACIJE ARIFA S.

 

Ni jedan vašar u Lipnici i tuzlanskom kraju nije prošao bez Arifa S. Na svakom je bio, ako ne u centru pažnje, a ono tu negdje u blizini.

Arif S. živio je svojim načinom života. Imao je svoju filozofiju koja se razlikovala od drugih. Egzistancijalnu, u prvom redu. A onda i samosadističku. Ne sadističku, kako se definira u rječnicima stranih riječi. Već, u doslovnom smislu – samosadističku.

Arif je, zapravo, za razliku od sadista koji su mučili druge, mučio samoga sebe. Najprije sebe pa tek onda, da se ne urekne, i druge.

Sebe je mučio iz egzistencijalnih razloga, a druge – da bi izravnao račune pred Bogom i ljudima. Sve po kvarnome načelu: ‘kada mučim sebe, neka se muče i drugi’.

Svi lipničani i stanovnici drugih mjesta u tuzlanskom okrugu poznavali su Arifa S. ili su za njega čuli. Mnogi su ga viđali svakodnevno, a neki sedmično ili mjesečno. Kad se događaju masovni skupovi ili kad se otvore vrata raja za cirkuzante i drugu leziljebovićku vrstu. Arif je svuda jurio kao zadnja marka mercedesa. Najčešće pješke, a puno puta i gradskim autobusom. Bez karte, razumije se. A ko je od konduktera ili vozača mogao pitati Arifa za kartu, kada je znao da on novac ne daje, već ga uzima gdje stigne.

Svuda po okolnim selima pričalo se na sav glas da Arif krade sve što mu oči vide i ruka dotakne. Kokoš iz kokošinjca. Jaja iz slame. Kruh iz pekare. Tele iz krave. Pričalo se, a moglo se tim pričama vjerovati ili nevjerovati. Oni, koji su Arifa malo bolje poznavali, kleli su se kako je pošten čovjek. Ako šta i ukrade, uzme da smiri glad. Da mu ne krče crijeva. Da ne crkne na putu kao pas lutalica.

U tu se teoriju moglo čak i povjerovati. Dovoljno je bilo vidjeti ga svojim očima i sve bi postalo jasno. Na Arifovom tijelu nije bilo ni grama sala. Sve sama koža i kost. Jedva pokoji mišić ili nabrekla vena. Tako je izgledao čovjek kome su, od nekih, pripisivane nadnaravne kleptomanske sposobnosti. Koga je proganjala milicija, a da nije ni znala zašto? Tek da zadovolji ljude koji su iznosili sumnju kako ih je baš on, Arif S. pokrao usred noći. Kako je kroz rupu iskopanu na zidu kokošinjca izvukao kokoš te u tren oka zbrisao u mrklu tamu. Kao dokaze, pružali su milicioneru peruške od kokoši kakvih je bilo svuda oko plota. Takve je dokaze milicioneri odnosili u stanicu milicije, smijući se u sebi i domaćinu, i sumnjivcu Arifu, ali i samoj kokoši koja je završila, možebit, u skrovištu lasice ili u jazbini lukave lisice. Lopov u tim slučajevima nije nikada mogao biti pronađen, jer je Arif imao svjedoke kako je, baš u to vrijeme, bio na drugom mjestu. Kilometar ili deset udaljen od mjesta inkriminacije.

Ni milicionerima nije bilo lako u njihovom odgovornom državnom poslu, pošto su svi slučajevi vezani uz sumnjivog Arifa ostajali neriješeni. Kad bi, na kraju mjeseca i tekuće godine sastavljali izvještaje o radu, morali su prikazati i tobožnja Arifova nedjela koja su uvijek upisivali u rubrici “neriješeni slučajevi“. Zbog tih slučajeva, gubili su mjesečne stimulacije i trinaestu plaću, a da nizašto nisu bili krivi. Ni luk jeli, nit luk mirisali. A trpili štetu ko ni jedan drugi državni službenik.

Da je bilo sreće, kao što nije, u milicijske zapisnike i izvještaje trebalo je upisivati imena lisica ili lasica i Arif bi pred Bogom, državom i narodom bio posve čist. Ovako, svi lokalni kokošarski i njima slični problemi vezivali su se uz njegovo ime i vukli se kao dugi lisičiji rep sve od kokošinjca pa do šumske jazbine.

Priče o Arifovoj surovosti i lopovlucima bile su uzrokom povećanih kupovina raznih vrsta brava. Gvožđarije i bravari tih su godina imali pune ruke posla. Trebalo je osigurati svaka vrata na kućama, štalama, kokošinjcima, pušnicama i drugim objektima u kojima se nalazila hrana i druge važnije stvari. Ništa se nije smjelo prepustiti slučaju niti mogućoj neplaniranoj šteti. Sve je valjalo staviti pod ključ, pa ako Arif i naiđe, šanse da roba ili živina prežive, bile su neuporedivo veće. Domaćin bez ključa, pričalo se u to vrijeme, nije nikakav domaćin već raspikuća koja ne vodi računa ni o svom niti o tuđem.

Elem, jadnom su Arifu svuda stavljali brave, okove i druge prepreke. Kako na vrata, tako i oko njegovih suhih dugoprstih ruku. Nije on jednom završio u stanici milicije, niti su ga milicioneri jedanput vezanog lisicama i provodili koz selo u kome se desila krađa. Bilo je toga toliko da mu se ni broja ne zna.

Kad bi se sve ružno o njemu svelo samo na krađe, još bi se jadnik mogao pohvaliti kako je bio uzornim građaninom. Ali, bilo je sijaset drugih stvari koje su kaljale njegovo ime i ružile mu poznati lik.

Tako su seoske žene jedna drugoj, da muževi ne čuju, pričale kako ih je Arif napadao kada su bile same u kući. Prikrao bi se, vele, iza kuće dok su radile nagete nad šporetom ili sudoperom pa bi, kroz odškrinut vrata, jurnuo ravno na njih. Zapravo na njihovu izbečenu stražnjicu i povijena leđa u poslu. Koštunjavim rukama zgrabio bi ih za oba guza i uštinuo da te zaboli glava. Poslije se smijao ko lud pitajući ih ima li šta za jest. Drugo ništa nije tražio, nit im je dalje pristajao na muku.

Djeca su opet širila glas kako ih Arif pripada iz zasjede dok se vraćaju iz škole. Sakrio bi se alčak u grmlje pa kada djeca naiđu iskočio bi na put, hučeći kao sova ili cvileći kao napušteno štene. Iznenađena bi se djeca razbježala kud koje, ostavljajući Arifa zacenutog od smijeha. Roditelji su ga kasnije opominjali da djeci ne uliva strah, jer su se mnoga od njih trzala u snu izvikujući Arifovo ime i skačući s kreveta na pod. Nekoj su djeci matere čak morale ići salivati stravu, da bi ih oslobodile straha od njegovih pasjaluka.

Sve naprijed rečeno i zapisano o Arifu S. nije bilo ništa u odnosu na ono što je taj šaljivdžija i bezveznjak činio na seoskim vašarima, igrankama i drugim narodnim skupovima gdje se, na jednom mjestu, nalazilo više stotina ljudi. Dok bi se održavale konjske trke, penjalo uz totmašću namazanu banderu, a mlađarija skakala u vrećama od starta do cilja, Arif bi okupljenoj masi demonstrirao svoja mađioničarska umijeća. Razdreljenih prsa i raskopčanih pantola, uvijao se kao turska plesačica pokazujući okupljenima šta sve čovjek može ako asketski živi. Mišiće na rukama premiještao je lijevo i desno kao da su od gume, a plastične kuglice proturao kroz nos izbacujući ih u obliku rafala kroz usta. Ljudi, a naročito djeca smijali su se ko ludi, gurajući mu banke i petobanke u džepove od tankog šarenog kaputa.

Na Arifovom torzu, izloženom suncu, ocrtavao se svaki mišić i damar kao kod vrhunskih plesača. Ono, po čemu se od njih razlikovao, bile su brojne crte na trbuhu koje nose ljudi izloženi brojnim operativnim zahvatima. Te crte su bile posebno vidljive oko pupka gdje su se doimali kao tanki otkosi na tek pokošenoj njivi. Po njihovom izgledu moglo se zaključiti kako je imao puno posla sa kirurzima zbog čestih intervencija na njegovom mršavom tijelu. A za te intervencije Arif je bio glavnim krivcem. Izazivao ih je namjerno, zbog vlastite koristi i zabavljanja okupljenog naroda.

Pitat će te se kako?

Lijepo. Samosadistički!

Arif je bio artist a u isto vrijeme i sadist na vlastiti račun.

Jeo je za opkladu žilete, čakije, grickalice i sve drugo što bi mu ljubopitljivi ljudi ponudili kao vlastiti prilog. A to su, između ostalog, bili: satovi, minđuše, narukvice, lančići, metalni novac, staklo pa čak i manji ordeni dobijeni za ratne i mirnodopske zasluge. Sve bi to pojedinci iz okupljene gomile pružali Arifu a on bi, nakon pomne analize, stavljao metalni predmet u usta i polako ga, kao zmija miša, gutao niz grlo i jednjak do želudca. Do mješine koja je bila natopljena raznim vrstama kiselina: od sumporne i ugljične pa do ko zna koj e druge. U tim se kiselinama razgrađivalo sve ono što Arifu nije moglo biti od koristi. Sve osim novca, satova, minđuša, narukvica, lančića i ordena za posebne zasluge. Tu teško stečenu zaradu za svoj umjetnički i artistički rad Arif je, uz pomoć doktora, vadio i prodavao ljudima iz Tuzle i okolnih gradića i sela. U Lukavcu, Živinicama, Srebreniku, Loparama, Čeliću, Lipnici, Mramoru, Bukinju i da ih sve ne nabrajam. Uglavnom, znalo se desiti da su pojedine stvari otkupljivali čak i njihovi raniji vlasnici koji su svoju robu za tu neravnopravnu trgovinu dvaput plaćali. Prvi put kroz nagradu Arifu za gutanje stvari, a drugi put za vraćanje te iste stvari na mjesto gdje se ranije nalazila.

Kada bi Arif, završio artističku predstavu na vašaru, od ostvarene zarade platio bi nekome da ga fićom ili kakvim drugim autom odveze u tuzlansku bolnicu. Tu bi ga, odmah po dolasku u prijemnu ambulantu odveli u operacijsku salu, položili na stol, razrezali mu trbuh i povadili sve stvari, uključivo i komadiće žileta i stakla. Sve što bi mu moglo ugroziti život i što mu je donosilo korist od prodaje. Dok su radili posao evakuacije predmeta iz želudca stručnjaka za gutanje svega i svačega, doktori su se čudili i ibretili, kako je sve to moglo stati u tako malu kesu za konzumiranje hrane. Posebno bi ostali u čudu kako je mogao progutati srebrni džepni sat rađen još za vakta pokojnog cara Franje Josipa prvog. Star više od stoljeća, a očuvan ko da je nov. I još s lancem na pozlaćenoj alki.

Sve pobrojane stvari, pacijent Arif S. bi, nakon buđenja iz narkoze zamotao u oveću maramu, te ih čuvao kraj uzglavlja dok ne pođe kući. Kasnije ih je prodavao na već opisani način, vodeći računa da im kroz pogođenu cijenu, ne umanji tržišnu vrijednost. Tako se nije moglo desiti da mu raniji vlasnik prigovori kako je bud-zašto prodao oni što je dotični stekao krvavim radom ili naslijeđem stečenim očevom ili majčinskom smrću. O tetkama iz Amerike da se ni ne govori. Njihovo je naslijeđe imalo nešto manju težinu.

Priču o Arifu ne bi bilo dobro završiti bez još jedne važne činjenice iz njegovog burnog života. Za njega se, naime, uvelike pričalo kako je u nekom selu podalje od Lipnice imao ženu i djecu. Te, kako je većinu novca zarađenog obavljanjem opasnog artističkog i mađioničarskog zanata davao upravo njima. Žena mu je, vele bila poštena i odana, a djeca dobri đaci u školi. Jedno je, navodno, kasnije čak završilo fakultet. Ali, taj podatak nije za provjeru jer bi predstavljao zadiranje u ljudsku intimu.

Kako bilo da bilo, Arif sad u miru božjemu, počiva na mezaru kao i svi drugi insani koji su ugledali ovaj šareni svijet blagougodne ljepote i svekolike  ljudske patnje. Za njim su ostala djeca i priča koja traje.

 

Ivo Mijo Andrić

 

O autoru: Ivo Mijo Andrić, rođen je 17.11.1948. godine u Čanićima kod Tuzle. Završio je Fakultet političkih nauka i poslijediplomski studij na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu. Od 1969. radio je u privredi, obrazovnim ustanovama, sindikatima i državnim institucijama u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Umirovljen je kao samostalni umjetnik pri HZSU u Zagrebu potkraj 2008. Književnim radom bavi se duže od 50 godina. Književnim i stručnim radovima zastupljen je u više od 30 antologija, zbornika i stručnih publikacija u zemlji i inozemstvu. Književni radovi su mu prevođeni na engleski, njemački, kineski, ruski, armenski, rumunjski, češki, slovački, slovenski i makedonski jezik. 

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here