Rzanje

0
401
Foto: Pixabay

Rzanje

Znaš li koliko se zvijezda rasprostrlo noćas ovim svodom?

I to samo da nam kažu, svojim blistavim „okama“, da u koracima našim još mnogo putova ima.
Zadivljeno gledajući nastavismo dalje. Svatko od nas, nosom u svom poslu.
Koračasmo, trčasmo, galopirasmo… koračasmo, trčasmo, galopirasmo…
Prepone smo neke rušili, mnoge vješto savladasmo…
U toj strci, u toj zbrci – letjesmo, letjesmo!
Često ponad samih sebe, ne vidjevši dalje, gazeći drugog, gazili sebe!
Iiiii….hhhhhaaaaaaa! Propelo se, zarzalo, zanjištilo! Stalo. Ukipilo se.

Ta čekaj, Ti Stvorenje ljudsko, dosta je bilo! Siđi, sjaši.
Dosta je bilo toga da se za tobom toliko praši.
Već noć se nadvila nad nama. Zastani.
Tek pogledaj ona oka svjetleća, što sad zadivljeno, sa svog nebeskog platna, gledaju na tebe.
Zastrašena tvojim djelima, ne smješeć’ se više. U grozoti čekaju da zastaneš.
Pogledaj u visine!

Ti – opijen mudrošću naših prošlih rana, iznjedri vrlinu u svoje vrijeme!

Andreja Sedak Benčić

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here