RECENZIJA ROMANA: “Koraljna vrata” – Pavao Pavličić

1
696

RECENZIJA ROMANA (odnos između stvarnosti i umjetnosti)

 

piše: Denis Kožljan, dipl.educ.

 

Koraljna vrata je egzistencijalni roman Pavla Pavličića, a u kojemu se tematski stvara poseban odnos između stvarnosti i umjetnosti.
Roman u sebi sadrži elemente fantastike, kriminalistike i zagonetke. U njemu je autor zapravo obradio Gundulićev ep ali i je usporedio i odnos života i smrti, zdravlja i bolesti te prisutnost Božje volje u ljudskom životu. Kroz fabulu prikazuje važnost književnih djela, savršenstva  i tradiciju koja počiva u hrvatskoj književnosti.

RADNJA I LIKOVI:

Radnja romana započinje 1989. kada filolog Krsto Brodnjak dolazi na  Lastovo. Prolazeći uvalom Ubli promatrao je kućice i ulice koje su se nalazile na njemu nepoznatom otoku. Ni sam nije bio siguran je li dobro odlučio došavši na taj otok. Bio je na području gdje nikog ne poznaje, vjetar ga je udarao sa svih strana kad je opazio da nije sam.
“Negdje oko sredine uske kalete ugledao je najprije nečija kvrgava koljena kako vire iz nadsvođenoga ulaza u konobu. Koljena su bila mršava, malena, obučena u izlizane traperice, i malo kao da su se tresla. Netko je sjedio na kamenom pragu, u to doba, pri toj temperaturi i po takvom vjetru. Krsto Brodnjak se prisjeti kako po ovim otocima ima čudaka, svakakvih oriđinala od kojih stranac može svašta doživjeti, i zato se već pripremio za takav susret.”
Riječ je bila o Irfanu, dječaku iz Sarajeva, koji je kako kaže došao na otok u posjet svojoj teti koja za to vrijeme nije bila u kući. Krsto se odluči mladića povest sa sobom, iako ni on sam nije znao razlog zašto. Otišli su u obližnji restoran na večeru.
Dok je on jeo, Krsto je posegnuo za “Slobodnom Dalmacijom” gdje je pronašao članak o izgubljenom dječaku Irfanu koji je pobjegao od kuće. Kad su otišli u hotel, Irfan se odmarao na pomoćnom ležaju dok je Krsto Izvadio svoje stakleno oko te sklopio oči, odnosno oko i dao se na razmišljanje o razlozima svog dolaska na otok. Za vrijeme večere, do njih je došao don Špiro, koji je i glavni razlog Krstinog dolaska na Lastovo.
“Umro je nedavno stari gaštald crkvene bratovštine, pa je njegova žena javila bratimima da je iza njega ostalo nekakvih papira. Bratimi su škrinju otvorili i utvrdili da u njoj nema ničega što bi se ticalo bratovštine, nego da su to književni tekstovi. Doduše, neki i nabožnog sadržaja, ali opet književni. Tako su pozvali don Špiru, a don Špiro je pozvao Krstu Brodnjaka. Napisao mu je u pismu – koliko se god kraće i škrtije moglo – da je on osobno tekstove ovlaš pogledao, da mu se jezik u njima čini da bi mogao biti dubrovački, da ima jedan duži spjev i više kraćih, i da bi jedan od tih kraćih – dramski – možda mogla biti Gundulićeva Dubravka, jer se to ime u tekstu često spominje. Dodao je još da su tekstovi prilično oštećeni od vlage, ali uglavnom čitljivi. I to je bilo sve. To je bilo dovoljno da Krsto Brodnjak ostavi posao i da dojuri na Lastovo”

Razgovarajući sa Špirom o pronađenim papirima, Krsto je utvrdio da je riječ o Osmanu. Na sam spomen riječi Osman Irfan se trgnuo što je zabrinulo Krstu. Raspitao se o njegovom bijegu. Irfan kako kaže pobjegao je od policajca, odnosno majčinog partnera koji mu nije odgovarao, a na Lastovu je završio tako što je bježao od jednog čovjeka iz Banjaluke pa je završio na brodu koji ga je odveo u nepoznato. Krsto se nije zamarao istinitošću tih podataka, već mu je bilo lakše za nekoga se brinuti.
Krsto je u uredu don Špira odlučio istražiti spise koji su se nalazili u škrinji ili kako bi oni otočani rekli u bavulu. Bavul je bio žućkasto smeđe boje, dugačak metar, dubok metar i jednako toliko visok.
“Bavul je bio pun obećanja i bilo je lako zamisliti da je izvađen iz kakvoga starog, potonulog broda, ili da je iskopan iz zemlje na kakvom pustom južnom otoku.”
Kad je otvorio škrinju miris lipe mu je ispunio nosnice, a da se uvjeri da je riječ o lipi upitao je to i Teru, don Špirovu domaćicu. Taj stari miris i izgled škrinjice podsjetio ga je na njegovu bolesnu ženu, koja je ležala sama u Zagrebu i nije mogla imati djece. Vadeći fascikle, pronalazio je razne spise, iz prošlog stoljeća, dok su neke bile i iz tadašnjeg doba. Spisi su bili pisani različitim rukopisima, ali svaki od njih imao je karakteristike dubrovačkog pisanja. Na dnu se nalazila stara, debela fascikla koja je bila kao šećer na kraju.
“Otklopi naslovnu stranicu. Ondje je kitnjastim rukopisom, izblijedjelom tintom, bilo napisano OSALAN gospodina Gjiva Frana Gundulichia vlastellina dubrovacchoga. Don Špiro bio je u pravu. Ipak je to bio Osman. Krsto Brodnjak okrene prvi list. Stihovi su bili ispisani urednim, pomalo hladnim rukopisom, strofe su se nizale samo po sredini lista, a ne u dva stupca kao što ponegdje biva, pa je zbog toga fascikl bio debeo. Na svakoj stranici bilo je po šest strofa, a listovi su bili ispisani s obje strane.”
Dok je listao spise, začuo je iz ostatka stana dvojake zvukove. Bio je to dolazak Irfana te gušenje domaćice u kuhinji. Potrčao ju je spasiti te je shvatio da se ona gušila vlastitim jezikom.

Dok je pokušavao spasiti Teru, poslao je Irfana po doktora, iako je bio uvjeren da ga neće naći. Ugurao je svoj dlan u Terin grkljan i kad joj se boja vratila u lice na njenim je usnama primijetio nekakav prah, koji se također nalazio i na njegovim prstima. Ubrzo je Irfan stigao u pratnji doktorice Zore, koja je na trenutak ispunila misli Krste Brodnjaka zbog svog izgleda i stava.
Kad se vratio pospremiti spise Krsto je na spisima pronašao prah s usana domaćice, shvativši da joj je on taj prah prenio u usta. Također je saznao da Tera ima rak na mozgu i da su joj dani odbrojani. Irfan i Krsto, uputili su se put kapelice među maslinicima i vinogradima gdje je Krsto promatrao sliku Lazarovog ozdravljenja uspoređujući Lazara i Krista sa samim sobom kao otkrivatelja Gundulićevog Osmana iz 17. stoljeća.
Dok su hodali vinogradima, do njih je došao Špiro, stavljajući u pitanje vlasnika škrinje i Krstovu povezanost s dječakom. Irfan tada priznaje Krsti, da je jedan od razloga njegovog odlaska i bolest majke, koja ga podsjeća i na Terino stanje. Dok su razgovarali, u vinogradu se pojavila policija i Irfan se dao u bijeg.
Krsto se ponadao da će se vratiti u hotel ali tamo ga nije pronašao. Odlučio je početi čitati Osmana. Kada je došao do 14. pjevanja, počeo ga je uspoređivati s ostalim nadopunama poput onog Mažuranićevog ni Zlatarićevog te je shvatio da nijedna dopuna nije niti slična samom djelu koje je držao u rukama.

Iako su spisi bili napisani istim rukopisom, po izgledu kao da su iz 17. stoljeća Krsto se zapitao je li tu riječ o osobi koja je u vrijeme Gundulićeva života prepisala cijelo njegovo djelo prije nego su neki dijelovi izgubljeni. Počeo se zapitkivati što će biti s njegovim životom ako je to stvarno istina, što ako je on stvarno pronašao nastavke Osmana.
Krsto sav pod dojmovima razmišlja o svom napretku, što ako je pronalazak Osmana zapravo propast za književnost, dok je u drugu ruku možda to otkriće promijeni njegov život. Smatra da je država u kojoj živi nezainteresirana za književnost i da njima ništa ne predstavlja novo poglavlje Osmana, znaju li ljudi uopće što je to.
Šetajući rivom susreće Zoru i sjeda s njom u obližnji kafić. Ona se raspituje za Terin napad i tumači mu njeno ozdravljenje. Za njega ozdravljenje predstavlja otok, baš poput beskraja pučine njegova pojava na otoku otvara mu bezbroj mogućnosti, bilo to o književnosti pa sve do spašavanja ljudskih života.
Smatra da će Zora biti zainteresirana za njegov pronalazak Osmana. Osim što joj želi pomoći, potajno ima i interese prema Zori, koje on i sam uviđa s njene strane. Zora mu otkriva kako Terini nalazi sada izgledaju kao u potpuno zdrave osobe.
“- Ona se danas bolje osjeća, ali to ne mora značiti ništa – uzdahne liječnica. – No, ima i drugih stvari. Imala je prije problema s koordinacijom pokreta, s ravnotežom, vukla je jednu nogu, teško je artikulirala riječi. – A sad? – Nemojte se smijati. Toga je nestalo. Vidjela sam svojim očima”
Kad je sa Zorom otišao vidjeti nalaze, iako je to skrivao cijeli otok je za to znao, jer na otoku se ništa ne može sakriti. Nakon bolnice ga je dočekao policajac kojem Krsto priznaje da je Irfan dijete koje je pobjeglo iz Banjaluke. Policajac tada od njega traži uslugu. Zamoli ga da se brine o njemu jer se u Banjaluci dogodilo ubojstvo i ne bi htio da dijete prisustvuje tome.
Krsto je pristao na to, ali još uvijek nije znao gdje je dječak. Kad se vratio u ured, začuo je ponovno Terino gušenje i rukama od spisa se uputi u kuhinju i prisjeti se prošle a možda i buduće scene kako svoje ruke drži u grkljanu stare žene.
Tera je u kuhinji slagala robu, a krkljanje se čulo zbog zatvaranja vrata i tada pogledavši ponovo  u svoje  prste na kojima uoči prah shvati, jedini razlog Terina ozdravljenja može biti prah s listova Osmana. Odlučio je usitniti prah te ga odnijeti kod Zore na analizu, a za to vrijeme će otići do kuće pokojnoga kod kojeg je prethodno bio bavul.
Vlasnica kuće bila je travarka, što je zabrinulo Krstu, jer tek tada priča o čarobnom prahu može imati smisla, očito je riječ o nekim travama. No, vlasnica mu ispriča kako je bavul zapravo nesreća za njezinu obitelj, po pravilu da bi sve bilo u najboljem redu on se ne bi trebao micati, a sada kad su ga odnijeli njeno je vino postalo kvasina i sve je krenulo po zlu. Na putu do kuće lizne prah i odjednom se osjećao bolje. Nije bio siguran je li to zbog praha ili popijenog vina dok je razgovarao s gospođom.
“To je zacijelo bio utjecaj onoga praha koji je liznuo: posljednjih je trenutaka osjećao nekakvu lakoću u udovima, polet, a ujedno je bolje razabirao boje, zvukove i mirise, i sve mu je bilo ispunjeno najdubljim smislom. Plovio je kroz orgiju južnih aroma, kroz poplavu zagasitih zimskih boja i kroz koloplet šumova, žamora, šušnjeva i dalekog pljuskanja mora. A svoje vlastite misli vidio je jasno kao da su napisane na nekoj ploči, i te se misli ničemu nisu čudile, ni zbog čega nisu bile nespokojne, sve su primale kao dobro i prirodno. Sve je bilo u redu, ili će biti. Nešto mu je govorilo da se njegov put zna. I njegov puteljak, pa je tako zastao kraj onoga uskog odvojka s kojega ga je jučer vratio milicionar, pa je pogledao niz stazu. Znao je kamo treba da ide.”

Krsto je lutao po otoku, i na kraju jedne puste i uske ulice naiđe na pustu kuću i u njoj pronađe Irfana. Ispriča mu kako je on sada njegova odgovornost i da se neće bratiti u Banjaluku. Zora ga je obavijestila da prah nema nikakva važna svojstva te da se radi o običnoj prašini.
Na ručku su Špiro, Zora, Irfan, Tera i Krsto slavili ozdravljenje i povratak dječaka. Krsto ponovno primjećuje Zorinu zainteresiranost za njega. Tijekom ručka Špiro dobije napad čira te Zora zove helikopter jer dolazi do velikog krvarenja.
Dok je Krsto otišao po križ za svećenika, Kristovu glavu premaže prahom nadajući se da će ga izliječiti. Špiro odlazi za Split, no ubrzo se vraća kao nov čovjek. Odlazi do  Zore te joj ispriča cijelu priču o Osmanu, a kao poklon joj nosi “Suze sina razmetnoga.”
Tijekom razgovora ponudi Zori prah, ali se brzo predomisli shvativši da ga ne treba dijeliti samo tako i kako bi izbjegao kušanje praha on poljubi Zoru. Čekajući trajekt iz Splita, Krsto susreće Ontu, bibliotekara za kojeg pričaju da je mentalno nestabilan. On ga propitkuje o njegovom dolasku, spisima te izriče stvari koje trenutno zna samo Krsto.
Dok on pokušava otkriti što Onte zna, dolazi trajekt i Špiro prepričava Krsti kako su ga u Splitu proglasili ludim jer od čira nema nikakvog traga. Krsto je uvjeren kako je to rezultat praha na Kristovoj glavi. Ponovo odlazi do Zore, kojoj prepričava važnost praha te joj iznosi kako ona i on mogu postati vladari života i smrti s obzirom na to da prah liječi sve. Ona to odbija te se dogovore da prah neće više koristiti. Krsto ponovo susreće Ontu, te mu on iznosi kako Osman nikad ne smije biti dovršen.
“- Zato – rekao je Onte tajanstveno spustivši glas – što na ovome svijetu ne smije postojati ništa savršeno. Pogotovo ništa što je ljudsko djelo. A da je cjelovit, Osman bi svakako bio savršen.”
“E, pa onda znate – uzviknuo je Onte slavodobitno. – Onda znate! Tom djelu do savršenstva fale još samo ta dva pjevanja. Da njih ima, Osman ne bi bio Mona Lisa, ne bi bio Sikstinska kapela, ne bi bio Božanstvena komedija ni Hamlet, on bi bio nešto mnogo više od toga, on bi bio nešto što čovjeku uopće nije dano da stvori, bio bi savršen! Shvaćate li vi što to znači”
“Čak i ovakav, taj spjev je blizu savršenstvu. To se vidi po tome što je u njemu sve. U njemu je sadržana i prošlost, i budućnost, i naš život”
Kad se vratio u hotel dočekao ga je bolesni Irfan, koji se razbolio od lutanja maslinicima dok je bježao. Stavlja se na kušnju hoće li Irfanu staviti prah u čaj, no ipak to ne učini.
Idućeg je popodneva otišao do Zore u ordinaciju, a ona se iz posjeta bolesniku vratila lošim vijestima. Naime, Pelegrin, mještanin boluje od AIDS-a i doktorica se osim za njega boji i za sebe i Krstu zbog njihovog odnosa. Doktorica nikako ne prihvaća ideju o uzimanju praha kao lijek.

Ljudi u mjestu načuli su kako svi masovno ozdravljaju i misle da je glavni razlog masovnog ozdravljenja kip Bogorodice načinjen od posebnog drveta i da je sve to Božja milost.
Don Špiro odlazi na razgovor zbog ozdravljenja u mjestu kod narodne vlasti. Onte je za to vrijeme Krsti prepričavao trenutno stanje u mjestu koje ga je podsjećalo na 18. pjevanje Osmana. Dok je Krsto obilazio otok, sav zabrinut jer se Irfanovo stanje ne popravlja, odlučio je pročitati ostala djela iz fascikli i tu pronalazi razne nadopune svih Gundulićevih djela, koja su napisana na jednakom papiru i jednakim rukopisom kao i kod Osmana. Uzeo je ovog puta zelenu epruvetu u koju je izmrvio prah s tih papira kako bi provjerio i njegovu učinkovitost.
U čitanju ga prekida Tonko koji dolazi njemu ususret s obje ranjene i krvave ruke. Krsto kako bi ga izliječio na jednu ruku prosipa prah Osmana, a na drugu prah ostalih njegovih dijela. U mjestu su još ozdravili i Vice Coto i Franceska  i razgovarajući sa Zorom Krsto utvrđuje da je na Lastovu trenutno riječ o epidemiji ozdravljenja, koju je započela Tera kad joj je on pri gušenju stavio prah u usta.
Dolazi vrijeme poklade i svi mještani mole za ozdravljenje u bilo kojem smislu, bilo to za zdravlje, siromaštvo… Dok je Onte stalno pokušavao s filologom nastaviti razgovor o djelima, jednom mu je prilikom spomenuo priču o svećeniku, koji je u župi bio prije Špira i koji zna sve priče o rukopisima i da je on sada u Splitu na liječenju i kako bi on bio najbolji izvor za bilo kakva pitanja o njima. To je Krstu još više dalo na razmišljanje.
Irfan i dalje boluje s visokom temperaturom, a Zora i Krsto, koji su trenutno u fazi jakih osjećaja i tjelesne privlačnosti, zabrinuti su kako epidemija zdravlja stalno zaobilazi Irfana. Smatraju da zdrava okolina utječe na zdravlje ljudi i ako u mjestu prevlada bolest svi se mogu ponovo razboljeti. Nitko od njih ne zna hoće li djelovanje praha preokrenuti svoj učinak i unakaziti sve mještane
“- Lipi moj čovik – rekla je – ja se bavim travama, evo već pedeset godišć, a još me nikor ni pita ovo šta ste vi. A sve sam čekala kad će. Jemate prav, i znan ja šta vi oćete reć. Zdravje van se, moj šjor, prenosi isto ka i bolest, od čovika do čovika.”
Krsto odlazi kod travarke kako bi istražio ponešto o epidemiji zdravlja i kako bi provjerio Tonkino  stanje. Baš kao što je i očekivao, desna ruka po kojoj je prosuo prah Osmana je zacijelila, ali ona lijeva nije imala nikakvog učinka, a prosuta je prahom s ostalih njegovih djela.

Što ako je doista istina kao što je Onte rekao, da Osmanova cjelovitost i savršenstvo utječe na liječenje neizlječivih bolesti. Također ga je zabrinjavalo kako bi njegova kompletnost utjecala na same Hrvate.
“Pitao se – dok je slušao don Špira kako unjka na svoj dugi nos kukajući i jadajući se – što zapravo znači to otkriće kompletnog Osmana. On osobno bavio se starom književnošću i pljesnivim rukopisima zato što je bio duboko svjestan tradicije. Bez tradicije nema ničega, ne zato što se mora poštovati ono što je bilo, nego zato što iz nje proizlazi ono što je sad. Tek usvajajući tradiciju ide se naprijed, govorili su mu stari profesori, i on im je vjerovao. Prema tome, budući da je hrvatska književnost išla naprijed, to je značilo da je usvojila i Osmana. Usvojila ga je skupa s njegovim rupama, i te su rupe na nju djelovale. Zar ne bi i ona bila posve drugačija da u njezinim temeljima ne postoji djelo s tako golemom prazninom? Nije li onda i ta praznina konstitutivni dio hrvatske književnosti? A književnost je ugrađena u nacionalno biće, pa prema tome i u tom biću mora da postoji rupa. Doista, ne bi li i Hrvati bili drugačiji da svoju nacionalnu tradiciju ne zasnivaju na krnjem Osmanu, nego na kompletnom?”
Onte se na porti pozdravlja s Pelegrinom, odlazi u Zagreb jer ne može više živjeti na otoku pored toliko ozdravljenja, a nitko zapravo ne zna što se i kako događa. Smatra da je to neko loše razdoblje te se pokušava spasiti.

Njegov odlazak zabrinjava  Krstu, što ako pokušava proširiti epidemiju side (zbog rukovanja i pozdravljanja s Pelegrinom) ili će pak prošiti i tamo epidemiju zdravlja. Krsto saznaje da je don Kuzma živio davno prije don Špirova dolaska u župu te da se Špirova priča nikako ne poklapa sa Ontinom. Krstu je zamaralo zašto se od početka uopće odlučio brinuti o Irfanu. Njegova se bolest nije poboljšavala već je sve više išla na gore. Ali, osim njega i ostala djeca bila su bolesna, na njih epidemija zdravlja nije djelovala.
Krsto se razmišljanjem opet vratio na Osmana i njegovo djelovanje čitajući izgubljena pjevanja i tumačeći razvoj epidemije sa samim djelom.
“Ali, onda je pjesnik okrenuo perspektivu, pa je stvari stao prikazivati iz suprotnog kuta. Sad je Carigrad bio bolest, i s njim sva turska država, a Osman je bio zdravlje, i njegove su ideje bile lijek, te prave kršćanske ideje mira i ljubavi. Lijek je bio preslab i bilo ga je premalo za tako jaku bolest. Tu je pjesnik razvio još jednu dodatnu usporedbu: on kaže da je Carigrad bio kao duševni bolesnik koji ne vidi da je bolestan i neće da se liječi, pa lijek do njega ne može stići. Istodobno se – što je bilo najbolje – slutilo da taj lijek možda i nije primjeren tom bolesniku, da ta vrsta zdravlja nije ono što njemu treba i da je takvo zdravlje koje je – tako naglo i na takav način – nudio Osman, možda još štetnije od bolesti same. Ali, rezultat je kod ove usporedbe bio isti kao i kod prethodne: Osman je morao pasti, kadli-tadli, a morao je pasti i Carigrad. Jer, i jedno i drugo bili su i zdravlje i bolest”
Irfanovo stanje se iz trenutka u trenutak pogoršavalo. Ljudi su se počeli okupljati u luci, puni zdravlja te su bolesne odlučili izolirati u selo i ih kasnije prebaciti na pusti otok. Epidemija zdravlja sve je lošije utjecala na stanovništvo otoka.
Na otok je došao don Kuzma, što je jasno šokiralo Krstu i ostale mještane. Što se treba neki bolesnik vraćati na otok sada kada su oni svi zdravi. Djeca su masovno popunjavala čekaonicu doktorice Zore, s jednakim simptomima kao i kod Irfana samo što je njegovo stanje bilo još gore.
Don Kuzma je odlučio razgovarati s Krstom jer je čuo za njegovu zainteresiranost za rukopise. Nije mu direktno protumačio stanje, ali kao odgovor na sva pitanja, kako kaže, može pronaći u crkvi. Policija otkriva Krsti da je Irfanova majka ubila svog partnera policajca. Krsto odlazi u crkvu te obilazi oltare, kad je došao do trećeg pronašao je i svoj odgovor gledajući u sliku sv. Lovre, naslikanu od strane nekog talijanskog slikara. Slika je prikazivala spaljivanje svetoga Lovre.
Sveti Lovro stajao je na lomači, vezan uz stup, bos i gol, samo s platnom oko bedara, žilavih ruku i nogu. Bio je to postariji čovjek, ćelav, samo s vijencem sijede kose na potiljku i iznad ušiju, prilično nosat. Upro je oči u nebo puno malih oblačića na kojima su sjedili anđeli s trubama što su ga hrabrili da izdrži, dok se iznad njihovih zlaćanih glava punih uvojaka pružala iluzionistička perspektiva plavoga neba između ružičastih oblaka, odakle je prosijavala zraka božanske svjetlosti i gdje je lebdjela bijela golubica svetoga Duha.
Kada je Krsto bolje proučio sliku, ugledao je tekst koji sagorijeva ispod Lovrinih nogu, čitajući ga utvrdio je da se radi o Osmanu.
“Proz nesreće sreća iznosi, iz krvi se kruna crpe, a oni kijeh se boje množi strah od mnozijeh i oni trpe.
Opet krv i ono što dolazi kroz krv i iz krvi. U tim je stihovima bilo mnogo simbola, raznih. I bio je to Osman.”

Kad se vratio iz crkve, Krsto saznaje da je umro don Kuzma, smatrajuću kao da ga je Bog na otok poslao kako bi protumačio stanje sa spisima i buvelom. Sjetio se i priče o lutanju rukopisa kroz godine, gdje nitko nikad nije uspio spojiti sve dijelove Osmana i ostvariti to savršenstvo.
“Zar je moguće da se Osman – čitavi Osman – mogao i smio sačuvati samo negdje u nekom bavulu, u konobi, neviđen i neznan, samo kao tajna, kao obećanje, kao mogućnost? Samo kao šapat da cjelina ipak postoji, da bismo jednom mogli biti čitavi? Zar je moguće da svaki njegov izlazak na dan izaziva neko zlo, nesreću?”
Irfan je na izmaku snaga, svaki trenutak za njega može biti posljednji što je Krstu jako zabrinulo. Dolazi do prepirke između Zore i Krste jer on odbija dati prah Irfanu smatrajući to nesrećom. Prekidaju ih Špiro i travarka koja je posljednja nada za Irfanov oporavak. Ona pomiješa svoje trave i njegovo se stanje naglo popravi.
Krstu je zanimalo imali ona veze s rukopisima kad saznaje da je ona Kuzmina sestra. Kad je razgovarao sa Špriom i saznao da je on invalid i da nema jednog prsta na nozi shvatio je učinkovitost praha i zašto na njega nije djelovao.
“Onaj tko je bio necjelovit, tko je bio trajno bolestan, taj nije padao pod utjecaj tajanstvenoga žutog praha. Prah je don Špira mogao izliječiti od čira, od onoga što i jest izlječivo, ali nikada nije mogao u njegovu glavu uliti ideologiju zdravlja. Svi drugi, koji nisu bili oštećeni nego cjeloviti, pali su pod pogubni utjecaj Osmana u prahu.”
Promatrajući stanje na otoku, Krsto saznaje da je zdravlje zapravo gore stanje od bolesti. Špiru je pričao o povezanosti ljubavi, zdravlja, bolesti i načina života smatrajući Boga kao glavnog krivca stanja u ljudskom umu i njegovih djela. Kultura i književnost postali su posljedica ljubavi ,a ta ista ljubav bila je smrt za čovjeka.
Krsto je provalio u laboratorij kako bi ukrao epruvetu s Pelegrinovom krvlju i kako bi zauvijek uništio epidemiju zdravlja. Ubacio je u gustirnu te se krv stopila s vodom. Stapanjem virusa AIDS-a i epidemije zdravlja moglo se regulirati normalno stanje. Kada je Krsto došao do 16. pjevanja gdje pronalazi datum i inicijale znao je da je bio u pravu. U rukama je držao autograf napisan od strane Ivana Gundulića.
“Taj su papir Gundulićeve ruke listale, po njemu je Gundulićevo pero letjelo! Nije mogao sam sebi vjerovati. Odmicao se od rukopisa, opet mu se vraćao, dodirivao ga prstom.”
“Znao je: da je dao svijetu završenoga Osmana, hrvatske književnosti više ne bi bilo. Mora biti da mu se to objasnilo u samotnim noćima, negdje u Konavlima, kad je bio blagoslovljen da postigne ono za čim svi umjetnici teže, i kad je iskusio što to znači. To ga je valjda i slomilo. Shvatio je da nakon jednoga savršenog djela nacionalna literatura više nema razloga da postoji. Zato je učinio svoje djelo što je mogao nesavršenijim a da ne uništi ništa od stvorenoga, jer to bi bio grijeh”
Krsto je promatrao povorku kroz prozor, znajući što će toga dana učiniti. Odlučio se pozdraviti s Irfanom, iako je za njega to bilo jako teško ipak zavolio je tog sarajevskog mladića, sa Zorom se također pozdravio pred svima, a gledajući lomaču u koju je ubacio Osmana.

“Rukopis je već bio posve izgorio na lomači, skupa s Pokladom, i sad se jasno vidjela gomilica pepela koja je iza njega ostala. Pepeo je bio zelenkast, posve drugačiji od ostaloga pepela, pomalo nalik na cvijet lipe što se, daleko na sjeveru, svakoga proljeća trusi i miriše.”
Kad je sve izgorjelo, uzeo je pepeo u svoje ruke, ubacio ga u džepove i uputio se na brod. Nije mogao pogledati Zoru u oči. Njegov odlazak i gubitak Zore i Irfana u životu bit će njegova crna rupa, rupa koju ima i Osman bez 14. i 15. pjevanja. Kad je brod krenuo istresao je sav pepeo u more, nije ga želio blizu sebe, a samo jedan dio je ostavio na otoku, ne znajući kako će utjecati na otok.
“Neka pepeo tone. Neka izaziva zdravlje riba i algi, ako je u stanju. Neka izaziva cvjetanje mora, ili neka ga liječi. Dolje, na dnu, to je Krsto Brodnjak jasno vidio kad bi sklopio oči, nalaze se koralji, cijela polja koralja, purpurna i tiha. Neka pepeo tone do njih, i neka prođe, neka zauvijek prođe kroz koraljna vrata”
…………………………………………………..
Likovi: Krsto, Irfan, Zora, don Špiro, Onte, Kuzma, travarka, Tera, Tonko, Vice, Pelegrin.
Analiza likova
Krsto Brodnjak – 33 godine, dolazi iz Zagreba gdje ostavlja svoju bolesnu ženu, kako bi otkrio neke stare rukopise na Lastovu, u njegove ruke autor stavlja i život i smrt stanovnika Lastova , ali on se zbog dobrobiti svijeta odriče te uloge, za sobom ostavlja Zoru kao ljubav svog života i Irfana kao sina kojeg sigurno nikad ne bi imao. Oni su za njega bili rupa u Osmanu. Nije lakovjeran, već ranije da naslutiti događaje koji će slijediti. Irfana je gledao kao svog sina, pružio mu je svu pomoć, ali se jednako tako i bojao za njegov život i nije bio spreman eksperimentirati s prahom dok je bio bolestan.
“Dok je čučao pred njim i dok su mu se koljena tresla – manje od napora a više od uzbuđenja – učinilo mu se da ga je već negdje vidio, možda u zbilji, kada je putovao tragajući za starim rukopisima, a možda, vjerojatnije, u snovima, kad je te rukopise u izobilju nalazio i budio se od ushićenog lupanja srca.”
Zora – mlada doktorica koja je zbog manjka radnika pristala na rad na otoku, zaljubljena u Krstu, zbog svoje profesije od početka odbija važnost praha kao lijeka za čovječanstvo. Boji se da epidemijom zdravlja uništava svoju profesiju. Vrhunac njenog lika u djelu se ističe u trenutku kada odlučuje prahom spasiti Irfanov život.
“…a za njim mlada i lijepa žena u bijelom ogrtaču.” “…opažajući kako liječnica ima dug i lijep vrat, tamne i mršave prste, a grudi joj se sasvim lijepo naziru ispod ogrtača i pulovera…”
“A što ako je to jedina šansa?- upitala ga je i dalje se ne osvrćući i ne dižući glavu. – Škoditi mu ne može. Zar ćeš ga pustiti da umre? Zar ćeš preuzeti tu odgovornost, to mi reci? Da si ga mogao spasiti, a nisi htio?”
Don Špiro – svećenik, ne vjeruje u epidemiju zdravlja već smatra to Božjom kaznom, kao lik predstavlja Krstovog vodiča kroz cijelu fabulu

“Pa znate li vi što to znači da se odjednom ukine bolest, patnja, nevolja, očaj, zlo? Što bi to bilo? To više ne bi bio ovaj svijet, to ne bi bio više svijet što ga je Bog stvorio.”
Irfan – desetogodišnjak iz Sarajeva, koji zbog stanja kod kuće bježi na otok, u Krsti vidi oca kojeg nikad nije imao, njegov se strah očituje naglim reakcijama tijekom fabule i indirektno predstavlja važnost da dijete mora imati dobrog roditelja kako bi bilo poslano na pravi put
“Irfan je jednom rukom čvršće privio svoju zelenu jaknu oko vrata, a drugu je uvalio u džep filologova ogrtača, da bude siguran. Crveni plamen presijavao se u njegovim plavim očima i dobivao čudnu svijetlu boju, sasvim drugačiju od purpurne. Što će biti s tim dječakom? Kako će se Krsto Brodnjak s njime rastati? Hoće li u filologu, kad se njih dvojica jednom rastanu, ostati rupa, poput rupe u Osmanu?”

Simbolom koraljnih vrata Pavličić ne opisuje samo razradu fabule, već vrata o kojima piše Gundulić, predstavljena su kao vrata kroz koja se ulazi u modernitet hrvatske književnosti
Kroz pitanje o savršenosti  Osmana kao književnog djela i njegovog negativnog utjecaja na razvoj književnosti, Pavličić izražava svoje mišljenje kako je općenito loše za društvo da postoji savršenstvo, jer to savršenstvo ograničava slobodu. Ono postaje diktatura i jedini kriterij i mjerilo vrijednosti.
Pavličić na vagu u djelu stavlja i tradiciju hrvatskoga naroda i težnju za nečim novim u hrvatskoj književnosti. Tumači i zainteresiranost naroda za određeni dio tradicije koji im možda neće ništa predstavljati. Takozvana rupa u književnosti zbog nedostatka Gundulićeva epa prilagodila se tradiciji te hrvatski narod novitete neće baš prihvatiti.
Također, sam značaj Gundulićeva epa je velik za našu književnost i ta rupa za književnost je nešto pozitivno, jer je i ostalim književnicima poput Mažuranića dala priliku za dokazivanje i neku vrstu ulaska u Gundulićev način pisanja epa i njegova razmišljanja.

Ideju o savršenosti, koja nastaje upotpunjavanjem epa Pavličić daje važnost i ističe ljepotu Gundulićeva pisanja i načina stvaralaštva.
Kroz likove Zore i Krste predstavlja dvije strane hrvatskog naroda. Krstu kao one koji teže za hrvatskom književnošću, njenom poboljšanju, ljepoti i važnosti dok Zora predstavlja one nezainteresirane kojima književnost i tradicija predstavljaju ništavilo života.

Osim što karakterizira narod, kroz fabulu ističe i važnost onog religioznog dijela čovjekova života i stavlja vjeru kao važan čimbenik za ljudsko postojanje. Kroz Osmana prikazuje i hrvatsku književnost, a njegova ljekovitost predstavlja odnos zdravlja i bolesti, a također važnost književnosti za čovječanstvo, jer “zdravi” su oni koji čitaju, oni koji se obrazuju i teže za nekim novim naukom, kao što je ovom slučaju to bio nastavak čuvenog Osmana.
Roman je napisan jednostavnim stilom što čitatelja privlači u čitanju, no svaka radnja fabule je puno složenija od onog kako se tumači na prvi pogled. Fabula je kroz cijelo djelo napeta, a protagonisti su motivirani moralnim razlozima.
Tekst sadrži postmoderne karakteristike zbog uspostavljanja odnosa prema tradiciji u hrvatskoj književnosti. Ideja djela se temelji na suprotstavljanju onoga čovječjeg i božanskog, odnosno što je kome određeno. Ali naravno, čovjek ne može stati u ulogu Boga jer njegovim postojanjem to njemu nije određeno

Citat:

“Pa znate li vi što to znači da se odjednom ukine bolest, patnja, nevolja,
očaj, zlo? Što bi to bilo? To više ne bi bio ovaj svijet, to ne bi bio više
svijet što ga je Bog stvorio.”
Ovim citatom je zapravo prepoznata tema ali i ideja samog štiva: Odnos između stvarnosti i umjetnosti
Kad bi čovjek imao božansku moć uništio bi ljepotu života
…………………………………………………………

Roman je pisan dobrim, jednostavnim stilom, ima puno metafora. Pisac održava čitaoca cijelo vrijeme u napetom iščekivanju konačnog riješenja, tako da je pored vješto isprepletenih filozofskih rasprava o dobru, zlu i moralu zadržao i karakteristiku pravog kriminalističkog romana. Zbog toga se roman čita s lakoćom, no ujedno potiče i na razmišljanja o najozbiljnijim životnim pitanjima.
Pavličić u ovom romanu opisuje Osmana kao temelj hrvatske književnosti, pomaže nam shvatiti zašto Gundulić nikada nije dao javnosti čitavog Osmana. Jer, da je Osman bio čitav, on bi bio savršen. I tada više ništa ne bi težilo da nadmaši to savršenstvo, jer je to nemoguće. Ali, oduzevši mu ta dva ključna pjevanja, on stvara maglovitost, tajanstvenost oko Osmana i stvara svojevrsnu “rupu”. Također, Krsto nam tumači da je preostala sva hrvatska književnost samo pokušaj da se popuni ta “rupa”. Da svaki književnik svojim djelom pokušava na neki način “začepiti” tu rupu. Isto tako, pod utjecajem “ludog” Ontea, slušajući njegova razmišljanja kako sve ono što se događa oko njih i u svijetu nije ništa drugo nego ponavljanje onoga što je u Osmanu već opisano. Tu nam daje primjer iz svakodnevnog života, rudare na Kosovu. Kaže kako su oni pod zemljom i da traže nešto, te da je u novinama to prikazano kao zavjera i kao da svo zlo dolazi od tamo, tj. iz podzemlja. Tu situaciju Onte opisuje Krsti kao “sastanak paklenih sila u trinaestom pjevanju”. Tako se može reći da se Osman može poistovjetiti sa gotovo svim događajima bez obzira na vrijeme događanja, i da nam tu poruku pisac prenosi preko djela. Da je hrvatska književnost izgrađena na Osmanu i da se sa 14. i 15. ne bi ni razvila, te da je Osman djelo “za sva vremena”. Kroz pitanje o savršenosti Osmana kao književnog djela i njegovog negativnog utjecaja na razvoj književnosti, Pavličić izražava svoje mišljenje kako je općenito loše za društvo da postoji savršenstvo, jer to savršenstvo ograničava slobodu. Ono postaje diktatura i jedini kriterij i mjerilo vrijednosti. Kroz priču o ljekovitom Osmanu, Pavličić nas uvodi u razmišljanja o granici između bolesti i zdravlja, a iz toga se postavlja pitanje granica između dobra i zla. Osmanov prah je poremetio prirodni red stvari. Budući da se on širio kao virus, jer su od njega ozdravljivali ne samo oni koji su došli s njim u doticaj, već i oni koji su bili u njegovoj blizini. Otočani su se zarazili zdravljem, pa su tako stari i teško bolesni ljudi ozdravljivali, a djeca su se razbolila. Ovo je dovelo do “diktature” zdravlja na otoku, pa su zaraženi zdravljem počeli tjerati one koji su se oduprli “zarazi”. Upravo u tom poremećenom redoslijedu postavlja se pitanje gdje je granica između dobra i zla. Ova razmišljanja su najbolje izražena u dijalogu don Špire i Krste:

“Eto, vidite- živnuo je don Špiro. – A znate li vi što to znači, da sad
odjednom više nema bolesti? Pa, kad se ukine bolest, onda se ukida i
zdravlje, i razlika među njima. Ne zna se više što je…- Zastao je kao da
se boji dalje govoriti, kao da se plaši vlastitih riječi, a usput je okrznuo
pogledom Teru. Neuka žena odmah je sve shvatila, pa je nestala u
kuhinji. A Krsto Brodnjak je ubacio: – Kao da se više ne zna što je dobro,
a što zlo.”

DJELO JE VAŽNO ZA ČITANJE JER KROZ TEKST KORALJNIH VRATA SAZNAJEMO MNOGO POVIJESNIH ČINJENICA I RASPLETA, A PAVLIČIĆ JE VRLO VJEŠTO I SERIZONO KROZ SAM SADRŽAJ ROMANA I MNOGO CITATA, TO NAPOKON I POTVRDIO.

Djelo me se vrlo dojmilo, zanimljivo je, mislim da je Pavličić uzeo Osmana kao simbol da nam kroz njega prikaze hrvatsku književnost. Likovi u romanu su tako vješto iscrtani, te majstorski prepričan slijed događaja slikovito dočaravaju viziju događanja u romanu. Također,mi je ispreplitanje stvarnih i iluzionih događaja tjeralo da i sama bar malo razmislimo vjerojatnosti tih razmišljanja i zapitam se kolika je ta dubina izrečenih misli. 
Vrlo je impresivno opisana slika Sv. Lovre u crkvi. Slika prkazuje spaljivanje Sv. Lovre koji stoji na zavezan na lomači, a oko njega plamti oganj. Ispod lomače vide se papiri koji gore, a na njima stihovi Osmana. To je Krsto povezao sa spaljivanjem svih dotadašnjih primjeraka Osmana. Taj plamen je imao neku posebnu boju, boju koralja, koja je Krstu asocirala na koralje u moru, a jezici plamena na vrata. Plamen je Krsto doživio kao koraljna vrata, a zbog te slike je i knjiga dobila naziv “Koraljna vrata”. Koraljna vrata se u tekstu metaforički pojavljuju na tri načina, i to najprije kao naslov, zatim kao simboličko proživljavanje glavnoga lika dok promatra plamene jezike koji mu se pričinjavaju kao stvarna vrata, dok njihova crvena boja podsjeća na krv. Ta su koraljna vrata bila simbol ljudske krvi, i to ne bilo koje krvi, već Pelegrinove krvi – krvi zaražene AIDSOM. Također je u tim koraljnim vratima na slici, Krsto nazirao demone. Gledajući sliku, Krsto povezuje asocijacije plamenih demona, ljudske krvi kojom se šire virusi i asocijacije razasutih crvenih koralja po moru, a što sve on naziva koraljnim vratima. To je najimpresivnije izraženo u djelu teksta u kojem su izrečene Krstine misli:

“Ili da se to Krsti Brodnjaku nije samo činilo? Ili da on nije na slici vidio
ono čega nema? Ipak, sve je štimalo, sve se odjednom savršeno slagalo.
Ako AIDS djeluje preko krvi, virusno, onda možda i onaj prah s Osmana,
onaj virus zdravlja, također djeluje preko krvi. On kroz vrata krvi ulazi u
tijelo, kroz koraljna vrata, a iza tih vrata cere se demoni baš kao i na ovoj
slici, demoni koji uzvisuju zdravlje i progone invalide na osamljena
mjesta. To su bila ta vrata, i Krsto Brodnjak je bio siguran da je slika baš
to htjela reći. U najmanju ruku, njemu je baš to govorila.”

……………………………………………………………..

BIOGRAFIJA

Pavao Pavličić – scenarist, pripovjedač, romanopisac, književni povjesničar i esejist – rođen je u Vukovaru 1946. godine. Fakultet je završio u Zagrebu diplomirajući na Filozofskom fakultetu. Danas je tamo zaposlen kao profesor.

U svom životu do sada napisao je više od četrdeset knjiga, ali ističe se zasigurno kao jedan od najpoznatijih pisaca kriminalističkih romana u Hrvatskoj. Od tih djela poznati su “Stroj za maglu”, “Plava ruža”, “Umjetni orao”.

Napisao je mnoga djela koja su povezana s njegovim rodnim gradom Vukovarom. Tamo je prikazao i brojne slike grada kako je izgledao za vrijeme njegovog školovanja, odrastanja i Domovinskog rata. Prikazao ih je u djelima “Vukovarske razglednice”, “Dunav”, “Vodič po Vukovaru”, “Šapudl”.

Od ostalih djela poznata su “Sretan kraj”, Rupa na nebu”, “Slobodni pad”, “Večernji akt”, “Zaborav”, “Pokora”.

Od romana za djecu možemo izdvojiti romane “Zeleni tigar”, “Trojica u Trnju”, “Petlja”, “Mjesto u srcu”, “Lopovska uspavanka”.

Prema nekim romana i scenarijima snimljeni su i filmovi.

1 KOMENTAR

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here