Rad snova – Dragan Gligora

0
143

 

Osvrt na knjigu Rad snova Dragana Gligore piše Ane Batinić

 

        Opsega tristotinjak kartica, knjiga Rad snova okuplja sedamnaest znanstvenih radova prethodno objavljenih u zbornicima i periodici, a u ovom izdanju raspoređenih u tri cjeline: 1. Osvajanje otoka, 2. Tigar i drugi te 3. Znanje i moć. Uz glavni korpus tekstova, knjiga je opremljena i popisima primarne i sekundarne literature, kazalom imena te sažetkom na engleskome jeziku. Već letimičan pogled na sadržaj otkriva da se autorove književnoznanstvene preokupacije opusima pojedinih književnika iz prošlog i aktualnog stoljeća kreću u širokom rasponu od (vivi)sekcije njihovih (auto)poetika, preko propitivanja odnosa između mitskog, izmišljenog i stvarnog sve do, primjerice, prostornosti ili traganjem za autentičnošću. Prvi dio te analitičke šetnje u koju nas poziva autorov “rad snova”, tj. njegovo tumačenje proizvedene naracije, čitatelja (u)vodi u osebujan svijet proze Petra Šegedina. Ukupno sedam radova posvećeno je Šegedinovim romanima i novelistici, no ostalih deset studija ukazuje na to da Šegedin – čiji je djelo bilo i istraživačka tema autorove doktorske disertacije – nikako nije jedini književnik koji se našao u žarištu njegova interesa. Dapače, u Šegedinovu su se društvu – ili on u njihovu – u okviru ovoga izdanja našla još tri otočana: Marinković, Nizeteo i Zemljar, potom Ujević, Maruna, Aralica, T. M. Bilosnić te samo jedan stranac, Čeh Bohumil Hrabal… Postavivši kao ishodište svoje knjige upravo prvu Šegedinovu objavljenu prozu Priča – koju ujedno tretira kao Šegedinovo ishodište tj. svojevrstan uvod u njegovu poetiku – autor kroz tu naraciju iščitava “proces proizvodnje teksta koji se uspostavlja u odnosu prema subjektu i stvarnosti”. Povezujući Šegedinove pripovjedne postupke s avangardnim strujanjima, fenomenologijom, egzistencijalizmom, kubizmom i nadrealizmom, ruskim formalizmom te strukturalizmom autor se u svojim pregledno strukturiranim i vješto vođenim analizama kao hvatištima služi nizom pronicljivo detektiranih detalja.

        Šegedinovi su junaci najčešće nositelji emotivnih trauma koje se, Bitijevim riječima, pri/poviješću prerađuju. Obilježeni su emocijama „teških boja“ (otuđenost, ništavilo, ledena praznina, odbojnost, ravnodušnost, strah), koje se, kao u kontrapunktu, ciklotimično izmjenjuju sa stanjima životnog optimizma i punine. Posljedica takva “demonskog plesa” nerijetko je dezintegracija subjekta koju autor prati i na razini naracije, uočavajući fragmentaciju i osporavanje mimeze karakteristične za realistički modus. Još neke od karakteristika Šegedinove proze koje autor izdvaja i povezuje s Einsteinom i prirodnim znanostima, posebice fizikom, jesu autoreferencijalnost te propitivanje prostorno-vremenskih relacija (jedinstveno, stopljeno „prostorvrijeme“ s jedne strane te rascjepkanost vremenskih isječaka s druge). „Priču u priči“ prepoznaje kao jedan od najčešćih Šegedinovih postupaka, koji upravo generira nove odnose unutar teksta: paralelizam između dvaju tekstova i subjekata, između prošlosti i sadašnjosti, svjesnog i nesvjesnog, pa i propitivanje samog pripovjednog oblika priče. Isto kao što se subjekt neprestano gradi pa razgrađuje, tako i tekst dinamično pulsira stalnom mijenom, konstrukcijom i dekonstrukcijom, stoga autor Šegedinovu Priču uzima kao metatekst tj. metakod, prapriču kojom se valja poslužiti za dešifriranje cjelokupnog Šegedinova opusa. Detektirajući izvorišta straha Šegedinovih likova u krivnji tj. neprevladanom Edipovom kompleksu, autor kategorizira navedenu emociju kao strah od nepoznatog u svijetu punom proturječja, strah od gubitka subjekta u modernom, znanstveno protumačenom svijetu, tzv. „demonizam znanosti“ te politički uvjetovan strah. Piščevu novelu Dan – i njezine mitske krajolike – tumači kao alegorijsku priču o putovanju čovjeka kroz četiri razdoblja, u okviru imanentnog sukoba prirode i kulture, a u pripovijesti Izdajnik iščitava problematiziranje apsurda života koji se manifestira rasapom psihe protagonista Urbana.

        Dezintegracija obilježava i likove iz Osamljenika, romana u kojemu kao jednu od najvažnijih diskurzivnih strategija Dragan Gligora navodi introspekciju likova predočenu unutarnjim monolozima, do kojih dolazi u pokušaju traganja za autentičnim bitkom i vlastitim identitetom. Autor psihoanalitički secira likove dajući nam legitimna objašnjenja njihovih složenih emotivnih reakcija, posebice strahova, koji se manifestiraju u svim licama narcizma (oscilacije između položaja žrtve odnosno mučenika do težnje dostizanju polubožanstva). Jedino rješenje unutrašnjeg kaosa, koji nastaje zbog čežnje subjekta za izgubljenom puninom, je samo-redukcija, odbacivanje dijelova sebe tj. lažne slike o samom sebi i ponovna izgradnja, ovaj put autentične osobnosti i životne stvarnosti. U svim autorovim radovima posvećenima Šegedinu isprepliću se zajedničke uporišne točke, no kao najvažniju njegovu (i piščevu!) temu moguće je izdvojiti potragu za autentičnim te neprestani pokušaj osmišljavanja vlastitog bitka koji završava dekompenzacijom i dezintegracijom. Uzaludna nastojanja povratka prirodi u dehumaniziranom svijetu današnjice još je jedna velika Šegedinova tema, a njegovi su pripovjedači-šetači zapravo antiflaneri, jer prizori na koje nailaze u šetnjama češće izazivaju tjeskobu i strah nego ugodu. Međutim, naglašava autor, odnos između mediteranskog i modernog urbanog kronotopa kod Šegedina nije jednoznačan u smislu idealizacije zavičajnog a demonizacije urbanog: grad jest jedan od temelja kulture, samo što je izgubio sklad – ili iluziju sklada – koju mediteranski gradski prostor još ima. Jednako umijeće kojim ponire u gotovo nepregledne, katkad i neuhvatljive slojeve Šegedinova opusa, autor dosljedno i uvjerljivo pokazuje i u raščlambi djela drugih književnika. Istom lakoćom razumijevanja i zavidnom percepcijom zaranja u odabrane predloške, pozivajući čitatelja na (su)otkrivanje onoga dubljeg, prikrivenog smisla i značenja, koje nerijetko izmiče čak i izvježbanom oku struke. I emigrantski pisac Nizeteo tematizira specifičnu narav otočana, te se, kao i u Šegedina, u njegovoj novelistici pojavljuju dva kronotopa: onaj dalmatinskog inzularnog prostora i američkog dinamiziranog modernog svijeta.

        Autor, međutim, vremensko-prostorni binarizam uočava ne samo u radnji, nego i u sudnosima te psihološkoj analizi likova, a treća je opreka kronološka, između sadašnjosti i prošlosti. Baveći se stihovima još jednog egzilanta, Borisa Marune, povezuje njegovu poeziju s temeljnim postavkama filozofije fenomenologije i egzistencijalizma, te u njoj, s jedne strane, uočava dekonstrukciju općih mjesta egzilantske poezije, posebice oslobađanje od nepotrebnih spona patetike, a s druge simultano uspostavljanje dijaloga s literarnom suvremenošću, drugim riječima, demitizaciju i deideologizaciju modernog zapadnog svijeta nakon koje nerijetko slijedi remitizacija. Temeljnu opreku u Marinkovićevoj Gloriji nalazi u odnosu između istine i iluzije, opažajući u dramskoj i semantičkoj kombinatorici niz analoških postupaka usporedivih s potezima u šahu. Jedna od analitičkih točaka i u ovome je radu potraga za bitkom – autor ovu dramu višeznačja čita kao tragediju žene koja ni u vjeri ni u ljubavi ne može naći svoj identitet, povezujući žensku nepredočivost, tj. određenje ženskog kao Drugog muškog subjekta, s raspravama feminističke kritike. Analizirajući pripovjedne strategije Ante Zemljara, u njegovim prozama nalazi preradbu autobiografskog u naraciju tj. miješanje egzistencijalističkog i intimnog diskursa, pripovijedanje u Ich formi te retoriku okrenutu pripovjednom subjektu, istovremeno dijaloški usmjerenoj i prema svijetu, a sve to upakirano u igru između pripovjednog glasa i teksta te pripovjedača i njegovih likova.

        Subjekt nošen željom za cjelovitom i logičnom izgradnjom svojega bića prisutni su i u žanrovski hibridnom Ujevićevu Ispitu savjesti. Riječ je o tekstu lirsko-afektivnog diskursa kojim pisac kao da se poigrava čitateljem, obrazlažući svoja proturječja u načinu pisanja te u provedbi osnovne ideje. Stoga autor ovaj esej tumači kao „dekonstrukciju na djelu“, navodeći kako Ujević u umjetnosti vidi rješenje unutarnjih aporija – šegedinski rečeno, jedini način da čovjek opravda vlastiti bitak jest stvaranjem. Lirski subjekt u Bilosnićevoj zbirci Tigar upotrebljava arhetip tigra s ciljem izgradnje vlastite pjesničke ispovijesti, a to, opaža autor, čini poigravanjem simbolikom tigra, koji, kao u poznatoj pjesmi Williama Blake, nosi dvojake, pozitivne (moć, snaga, ljepota) i negativne konotacije (osamljeništvo, izmicanje, lutanje, čak i zlo). Time dolazi do procesa uzajamne kreacije, sustvaranja, u kojemu tigar stvara tekst i tekst stvara tigra, čime se – zaključuje autor – pjesnik približava samim ponorima bitka. A upravo Blakea navodi Bilosnić u svojoj kasnije objavljenoj zbirci Afrika, o kojoj autor, s obzirom na povezanost okupljenih pjesama tematikom, motivima i toposima, piše kao o svojevrsnoj poemi. Poput tigra iz istoimene zbirke, i Afrika stalno izmiče, začudna i nevidljiva racionalnom te je autor interpretira kao raspuklinu bitka, prikrivenu moralnu osudu „dostignuća“ zapadne civilizacije, kao i načina na koji je to dostigla, silom pretvarajući „crno u bijelo“.

        Autorov interes za književno stvaralaštvo Tomislava Marijana Bilosnića proteže se i na pjesnikov Vrt, kao prostor pomirbe, kompromisa prirode i kulture koji je moguće iščitavati kao knjigu. Mitsko u funkciji gradbenog nalazi Dragan Gligora i u Araličinu romanu Psi u trgovištu: san je izvorište priča u ovom djelu cikličke strukture u kojemu Aralica ulančavanjem i umetanjem priča kreira složenu, multi-pripovjedačku strukturu prožetu mitskim elementima. Nakon niza književnih imena koja po svojem duhovnom habitusu pripadaju hrvatskom (emigrantskom) književnom prostoru, posljednji prilog vodi nas u suvremenu češku književnost, završavajući ovu “šetnju” jednim strancem, koji ni po čemu drugome u ovom izboru nije uljez. Izdvajajući kao ključne pojmove romana Dvorio sam engleskoga kralja Bohumila Hrabala “užitak” i “znanje”, autor kao njegovu paradigmatsku sintagmu određuje “nevjerojatno koje postaje stvarnost” upereno prema svojevrsnom potkopavanju uobičajene, empirijske percepcije svijeta. Uspoređujući Hrabalove postupke (asocijacije, igre riječi, postavljanje nespojivog u isti kontekst) s postupcima nadrealista, zaključuje kako se djelo temelji na binarnim oprekama, a životni put protagonista čita kao put inicijacije kroz koju se dostiže zrelost, spoznaja i sloboda u smislu odgovornosti za vlastiti život.

        Prilozi okupljeni u cjelinu knjige Rad snova Dragana Gligore nesumnjivo pokazuju da je riječ o proučavatelju raskošna uvida u književnu, književnoteorijsku i književnopovijesnu faktografiju, koji u interpretaciji i analizama suvereno i spretno barata znanstvenim instrumentarijem, metodološki se oslanjajući na najnovije spoznaje humanističkih i društvenih znanosti. Studije u ovome izdanju – koje u budućim (pre)vrednovanjima djela analiziranih autora nikako ne bi valjalo propustiti – prožete su poveznicama s radovima najznačajnijih imena domaće i inozemne teorije i znanosti o književnosti, filozofije i psihoanalize (Biti, Čale, Senker, Paro, Flaker, Frangeš, Jelčić, Solar, Zlatar, Nemec, Lipovčan, Stamać, Maroević, Milanja, Šalat, Freud, Lévi-Strauss, Frye, Cook, Lacan, Silverman, Wright, Kant, Culler, Kristeva, Lodge, Eagleton, Majorov, Cassirer, Žižek, Eliade, Felman) te se, osim metodološkog eklekticizma, odlikuju znanstveno primjerenim metajezikom, originalnim pristupom i akribijom, što njihova autora svrstava u red vrsnih i pouzdanih znanstvenika, a ovu knjigu čini vrijednim doprinosom istraživanju hrvatske književne povjesnice.

dr. sc. Ana Batinić

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here