PRST SUDBINE

0
63
Foto: Pixabay

PRST SUDBINE

 

I danas, kad pogledam svoju lijevu ruku prisjetim se kobnog ljetnog predvečerja daleke 1978. godine.

Lijepo je vrijeme bilo toga desetog jula. Lijepo, da ljepše ne može biti. Na početku vikenda sunce je izgrijalo nakon višednevnih kiša, a čisto nebo podsjećalo je na nepreglednu ploču prefarbanu blagougodnim plavetnilom. Sličnom onome kakvo se vidi na slikama naivaca iz nadaleko poznatih podravskih Hlebina.

Ta 1978. godina za moju obitelj započela je dobro. Već u aprilu uselili smo u novi stan u tuzlanskom naselju Slatina. Drštveno pravobranilaštvo u kome sam tada radio dodijelilo mi je trosoban stan na petnaestom katu. Konforan i prostoran. Upravo onakav kakav se samo može sanjati tročlana porodica koju smo činili Ivka, ja i tek rođena nam kćer Marija.

Nakon namještanja stana dobio sam godišnji odmor. Da sredim dojmove i prikupim snagu za nove radne i studentske obaveze. Pohađao sam tada postdiplomski studij na ekonomskom fakultetu i pripremao završne ispite. Žena je bila na porođajnom dopustu.

Najbolje mjesto za odmor tih godina bili su njezini rodni Dragalovci kod Doboja. Prelijepo ravničarsko selo na dva kilometra udaljeno od banje Kulaši poznate još iz turskog i austrougarskog vremena. U Dragalovcima smo, na nagovor punca i punice, već bili započeli i ukrovili novu vikendicu. Kuće za odmor u to su vrijeme bile u modi i nicale su diljem bivše nam zemlje.

Tokom odmora planirao sam odraditi više važnih poslova za stan i vikendicu. Između ostalog, trebalo je pripremiti daske za police i sećiju na novoj terasi. Zatim oblikovati male stoličice zvane skemlije za sjedenje u nižim položajima. Pa izraditi fiksni stol za terasni zid od punog drveta, i tako redom. Sve po spisku koga sam unaprijed pripremio i napisao.

U Dragalovce smo došli početkom vikenda, a već prvog radnog dana od ranog jutra počeo sam pripremati i hoblati daske za navedene kućne predmete. Radio sam taj posao s posebnim oduševljenjem, jer sam već bio naučio rukovati novim cirkularom MIO Standard Osijek, koga je punac kupio početkom proljeća. On je na tome stroju krunio kukuruz i već je bio stekao ne baš dobra iskustva. Rezna mu je ploča, naime, već prvih dana rada otkinula komad prsta palca, ostavljajući mu biljeg do kraja života. Punac Anto me zato upozorio da pazim na svaki pokret kako bih sačuvao sve prste i kompletne ruke.

Imao sam u vidu njegovo upozorenje i nisam skidao oči s noževa i rezne ploče. Ruke sam držao podalje od tih opasnih pokretnih dijelova, pazeći da im se ne približim ni cent bliže od pedlja. Na ruke sam navukao kožne radne rukavice koje sam uvijek nosio u prtljažniku auta “zastava 101”.

            Oko podneva sam napravio pauzu za ručak te u plastične vreće pokupio piljevinu, a sitne drvene otpatke spremio u prostor namijenjen za ogrjev. Ishoblane daske složio sam na prazni dio stalaže na kojoj je punac držao alat. Bio sam više nego zadovoljan urađenim poslom, pošto je veći dio onoga što sam trebao pripremiti dobio izgled i oblik kakav sam želio.

Iza ručka sam popio kriglu kiselog mlijeka umjesto piva koga mi je ponudio punac. Odbio sam pivu, jer rad na cirkularu traži trijeznoga majstora. Znao sam to i nisam podlegao punčevom nagovoru kako jedna piva ne može načinit štetu. Poslušao sam njegov raniji savjet.

            Ni deset minuta nije bilo prošlo od ručka a već sam bio za strojem. Nastavio sam  započeti posao, pjevušeći usput drage mi pjesme sevdalinke. Od one Safetove pod naslovom “Koja gora Ivo” pa do Hokijeve novokomponirane “Pijem da je zaboravim” koja je tih godina bila vrlo popularna. Rad uz pjesmu ima posebnu vrijednost. Osim što ide brže, donosi i bolje rezultate. Površina dasaka izblanjanih pjesmom glatka je kao staklo i čovjek bi se na njoj mogao ogledati. Raspjevan ko gora zelena i ja sam na njima vidio svoje lice. Vedro kao dan i ispunjeno ponosom što radim posao čiji će rezultati uljepšati naš novi dom. Kako onaj u Tuzli, tako i ovaj u Dragalovcima. Pripremljenim daskama planirao sam izraditi i šank u dnevnoj sobi vikendice kad za to dođe vrijeme. Kad stavim žbuku na zid i keramičke pločice na pod.

            Bližio se kraj dana, a sve daske i štafle dobile dobile željeni izgled. Trebalo je još samo dotjerati pod konac neke manje komade i mogao sam u miru kazati poslu; ‘zbogom’. Do daljnjega, jer kućni posao nikada nema kraja.

            Opet sam napravio kraću pauzu kako bih počistio piljevinu i druge ostatke od hoblanja. Osjećao sam umor u nogama i rukama i lakši zamor u mislima. Posljednju pjesmu sevdalinku završio sam prije nego sam isključio raspjevani stroj. Sve je odjednom utihnulo, osim piska lokomotive koja je, tog trenutka, prolazila kroz dragalovačku željezničku stanicu odvozeći vagone natovarene oblovinom iz pravca Doboja prema Banjaluci.

            Zadovoljan što sam skoro okončao planirani posao, otišao sam u kuću popiti novu kriglu kiseloga mlijeka. Nisam ga pronašao u hladnjaku, ali je zato tu bila flaša hladne pive. Skanjivao sam se nekoliko sekundi da li da tražim mlijeko, a onda sam uzeo pivu i otvorio je nožem koji se nalazio na stolu.

            Vruće grlo i hladna piva, dobitna su kombinacija svim okorjelim pivopijama. Naročito u tople ljetne dane kad mozak prokuha, a znoj navre na kožu. Iako nisam ovisnik o hladnom pivu, flaša je ipak brzo pokazala dno. Jedna piva nikad mi nije donosila probleme u orjentaciji, niti mi je mogla pomutiti um.

            Zato sam se nekoliko minuta kasnije vratio na radno mjesto i uključio donekle ohlađeni stroj. Hoblarica je zazujala nekim novim zvukom. Oštrije i jače nego ranije. Uz njezine note pustio sam pjesmu i nastavio hoblati složene daščice. Jednu za drugom. Sve manju od manje. Rukavice sam zaboravio navući. A i šta će mi, mislio sam, kad je posao ionako bio pri kraju.

            Sunce je neumoljivo klizilo na zapad kada sam lijevom rukom uzeo posljednji komad drveta. Malu daščicu za još manju stoličicu namijenjenu mojoj prvoj kćeri. Da ima našto sjesti kada prohoda i kad je težina povuče naniže. Manje daščice obično sam stavljao pod dlan i pomjerao ih u pravcu noževa koji su pravili velik broj okretaja u sekundi. Tako sam činio ranije, a tako sam postupio i ovaj put. Daščica je, pod pritiskom ruke, lagano klizila prema oštrim noževima.

            A onda se dogodilo ono čega sam se pribojavao svaki put kad bih iznova uključio stroj. U trenu, koji se nije moga ničim predvidjeti, komad daščice odskočio je ispred noževa i  odletio u stranu. Na metalnoj ploči hoblarice, u visini pobiješnjelih noževa, našla se moja lijeva ruka.

            Nisam osjetio nikakav bol, niti promjenu zvuka hoblarice. Vidio sam samo mlaz krvi koji je brzinom munje poškropio metal i sve oko mene. Ruka je instiktivno, sa tragičnim zakašnjenjem, odskočila od metalne plohe i podivljalih noževa te ostala u zraku toliko dugo koliko mi je bilo potrebno da ugasim stroj.

            Kroz maglu zvuka koji se stišavao i odbljesak posljednjih zraka zalazećeg sunca vidio sam mlazeve krvi koja se slijevala s vrha šake moje lijeve ruke. Dohvatio sam potkošulju koja je visila na ogradi i brzo zamotao ruku. Zatim sam otrčao u kuću te iz kupatila uzeo poveći ručnik kojim sam snažno zavio cijelu šaku.

Dok sam jurio lijevo desno iz vrta je došla punica koja je primijetila da se nešto čudno događa. Odmah me pitala, jesam li se posjekao.

“Jesam, kazao sam” – skidajući košulju sa štrika

“Znala sam” – rekla je punica. “Nešto mi je govorilo da se ovo neće dobro završiti, čim toliko radiš i ne prekidaš posao do noći”.

“Šta sad mogu. Kasno je za savjete” – kazao sam, navlačeći košulju kratkih rukava, najprije na  ranjenu, a onda i na zdravu ruku.

Ubrzo se pojavila i supruga s kćerkom u naručju. Pogledala me prijekorno i pitala za težinu povrede.

“Ne znam, nisam dobro vidio. Ne smijem skidati ručnik zbog krvarenja. Idem u ambulantu. Pronađi mi ključeve od auta, zdravstvenu knjižicu i novčanik”.

Supruga je predala unuku baki, te mi donijela ključeve i ostale stvari. Pitala me kako ću voziti jednom rukom. Ponudila je da ona vozi. Odbio sam. Dok sam palio auto, ona je sjela na mjesto suvozača.

“Idem i ja s tobom. Ne mogu te pustiti samog. Ko zna ima li dežurnog u ambulanti u Stanarima.”

Krenuo sam pod punim gasom. Žurilo mi se jer je krv sve više natapala ručnik. Lijevu ruku držao sam podignutu uz rame, a desnom mijenjao brzine i držao upravljač. Za desetak minuta stigli smo u Stanare. Ambulanta je bila zatvorena. Radno vrijeme odavno je završeno, a dežurni medicinar otišao je kući. Nekako su ga pronašli u sljedećih desetak minuta. Za to vrijeme rana se hladila i počeo sam osjećati sve jaču bol. Kao da mi je čekić tukao po prstima.

Kad sam odmotaoručnik, medicinar je okrenuo glavu na drugu stranu. Supruga je bila vani pa nije mogla vidjeti ono što smo vidjeli nas dvojica. A to što smo vidjeli bilo je toliko grozno da mi je medicinar tek uspio staviti poveći komad gaz oko prstiju i šake i uputiti me u dobojsku bolnicu koja je bila udaljena tridesetak kilometara od Stanara.

Ništa mi drugo nije preostalo nego sjesti za volan i nastaviti vožnju za Doboj. Veći dio puta šutio sam, trpeći jaku bol. Ivka me pokušavala neko vrijeme tješiti, ne znajući pravo stanje stvari. Zatim me korila što radim bez mjere i obzira prema sebi i njima. Što ne pazim na zdravlje i što sam morao, baš danas, raditi. Mogao sam blanjanje ostaviti za sutra. Na odmoru smo, ima vremena za obavljanje planiranih poslova.

A meni je vrijeme uvijek bilo najveći problem. Uvijek sam mislio kako ga nemam dovoljni te kako, sve što u jednom danu započnem, moram taj dan i završiti. Žurio sam, ne vodeći računa o tome da je žurba opasan saveznik i da se sveti čovjeku za svaki pogrešan potez. U poslu koji mi ide od ruke obično sam zaboravljao na oprez. Radio sam kao navijen, ne mareći za pravilo; da tijelu i umu treba pružiti odmor.

Za pola sata stigli smo u Doboj. Bolnica se nalazila s desna strane, na uzbrdici ispod staroga grada. Potražili smo ambulantu hitne pomoći. Ušli smo preko reda. Medicinska sestra uzela je zdravstvenu knjižicu i pozvala dežurnog doktora. Uveo me u drugu sobu. Ivku sam zamolio da ostane u hodniku. Da ne gleda krv. Znao sam da joj smeta i da od jedne nevolje ne treba praviti dvije. Doktor mi je skinuo gazu nakon što sam odvojio ručnik i stavio ga na rub stola. Namrštio se kad je razgledao ranu. Rekao mi je da trebamo otići na kirurgiju koja je opremljena priborom za tu vrstu intervencije. Stavio mi je gazu i zavoj na šaku. Za par minuta bili smo u prostoriji gdje se rade operativni zahvati. Sestra je donijela potreban medicinski pribor. Pitala me jesam li što pio.

“Pivo”- kazao sam “Jedno pivo prije sat vremena”.

“Onda vam ne možemo dati anestetik. Morat će te se strpiti. Nadam se da vas neće jako boljeti”.

“Neka me boli, mogu ja podnositi bol” – rekao sam sestri, ljut na samoga sebe. Mogao sam sve ovo izbjeći da sam bio za nijansu oprezniji. U tom sam trenutku prokleo pivu, koja je imala velikog udjela u nesreći što me zadesila.

Doktor je uzeo kirurške makaze i započeo saniranje otvorenih rana. Lijevom mi je rukom pridržavao šaku, a desnom odsjecao komade kože koji su visili na oštećenim prstima.Tek tada sam vidio pravu težinu povreda. I zgrozio se nad stanjem lijeve šake kojoj je nedostajao mali prst. Preostalo ga je jedva centimetar do dlana. Kost do prvog članka bila je skršena oštrim noževima hoblarice. Makazama i drugim kirurškim pomagalima trebalo je odstraniti sitne komade kosti, da bi se s ostatkom kože prekrila otvorena rana. Mladi doktor radio je svoj posao pedantno, pitajući me stalno za bol. Stisnuo sam zube do loma, dajući mu do znanja da mogu izdržati jačinu boli. Neka on u miru radi svoj posao. Moja obaveza je da šutim i trpim. Ništa bolje nisam ni zaslužio.

Kad je očistio ranu od ustitnjenih ulomaka koštanog tkiva, doktor je turpijicom izbrusio oštre vrhove kosti, pa se onda dao na šivanje rane. Spojio je komad kože od dlana prema vanjskom dijelu šake, napravivši tako manju zakrpu koju je zašio s nekoliko konaca. Baš onako kako se zašivaju vrhovi pocijepanih prstiju na rukavicama. Gledao sam stisnutih vilica do prsnuća i trpio nesnosnu bol. Šivanje otvorene rane bez narkoze, najgroznija je stvar koju čovjek mora šutke trpjeti. Znao sam za svoju krivnju i zato sam stoički podnosio muke.

Nakon šivanja rane na sićušnom ostatku maloga prsta, doktor se okrenuo saniranju rana na dva sljedeća prsta. Prvi prst do maloga ostao je bez kože i tkiva do pola svoje dužine. Zinuo je kao riba na suhom. Ispod razmrvljenog tkiva vidjela se kost na dužini od tri cantimetra. Od nokta je ostala jedva jedna trećina. Samo zaobljeni dio okrenut prema dlanu.

Doktor je pažljivo očistio ranu te na potezu od prvog do trećeg članka  zašio dva konca. Da učvsti preostali dio tkiva i kože koja se mogla spojiti. Preostali dio do vrha prsta prepustio je vremenu i zarastanju. Na trećem prstu dezinficirao je ranu, a onda je svaki prst previo odvojeno debljim slojem gaze i zavoja. Zatim je umotao cijelu šaku, učvrstivši zavojem i preostale prste. Iza toga je gazom premostio zglob koji veže šaku sa ostatkom ruke. Da blokira pokrete i spriječi iritiranje povrijeđenih prstiju. Oko vrata mi je na kraju svezao kolut od gaze u koga sam stavio obrađenu ruku. Time je medicinski zahvat bio okončan.

Zahvalio sam doktoru na strpljenju i stručnoj pomoći u najtežoj životnoj situaciji koju sam do tada imao za trideset godina života. Sredstva koja su upotrijebljena za saniranje rane donekle su mi ublažila bolove, pa sam zadovoljan izašao u noć, pozdravivši doktora i dežurnu sestru koja mu je pomagala za vrijeme intervencije. Ona mi je u džep od košulje stavila tablete protiv boli, čudeći se kako sam za vrijeme obrade rana izdržao gotovo polusatno sječenje i šivanje. ‘Zar čovjek može podnijeti toliku bol’? pitao sam se i ja, uvjeren da je najteže prošlo.

Zabrinuta supruga Ivka stojala je u čekaonici, raspitujući se “zašto sam ostao toliko dugo”.

“Da mi urede i zašiju rane” – rekao sam sjedajući oprezno na mjesto vozača.

Ponovo je tražila da ona vozi, ali sam odgovorio da mi je sad lakše. Pomirio sam se, makar prividno, sa gubitkom maloga prsta, suočen sa grubom istinom kako je moglo biti i gore. Za dlaku mi je sačuvan drugi prst. Jest da je upola tanji, ali sam utjehu tražio u njegovoj neokrnjenoj dužini. Kada se čovjeke dogode ružne stvari, onada mu ništa drugo ne preostaje nego da vjeruje kako je dobro prošao, jer je moglo biti i gore. I od gorega postoji još gore, kaže jedna narodna mudrost. Zato se treba pomiriti s onim što je ostalo i ići dalje otvorenih očiju i bistroga uma.

Noć koja je slijedila u svemu je bila slična paklu. Kad su se rane ohladile, vratila se bol koja mi je čupala dušu i srce. I nokte iz preostalih zdravih prstiju. Kako onih na rukama, tako i svih deset na nogama. Jezivi bolovi okupirali su me u naredna tri dana. Tablete koje sam dobio bile su preslabe za ublažavanje jačine boli. Nisu se mogle suprotstaviti udarcima čekića u završne dijelove oštećenih prstiju niti mi, makar nakratko, odvući pažnju od zla koje me zadesilo. Danju je bol bila donekle podnošljivija jer sam mogao šetati niz obale rijeke Lepenice sve do njenog ušća u Ukrinu. Hodao sam satima, masirajući desnom rukom zdravi dio lijeve ruke. Da ubrzam krv koja je vraćala toplinu u ranjene prste, stišavajući probuđenu grozomornu bol.

Dvije naredne noći opet sam proveo bez sna. Napadnut ljutim bolom i slomljen mislima koje su mi, kao zarazni crvi, rovili napučeni mozak. Bio sam zbog svega ogorčen na samoga sebe. Pitao sam se; ‘šta mi je sve to trebalo?! Šta će mi sada police za knjige!? Šta će mi sećija na balkonu!? Šta će mi, dovraga, te male klupice skemlije!? Kad više nemam prst na lijevoj ruci’. Police, sećiju i male skemlije mogao sam naručiti kod prvog stolara. A prst se ne može naručiti ni od samoga Boga. Do kraja života ostat ću bez njega. I grdne boli danima trpiti.

U ovakvim situacija čovjeku ne pada ništa drugo na pamet osim da kori sebe. Da se raspravlja i obračunava s vlastitim pogreškama i krivim potezima. Da preispituje prošlost i budućnost, moleći pritome Boga da sadašnjost što prije prođe. Barem da bol odnese dalje od ljute rane. U toj agoniji patnje i snatrenja, prošla su tri dana i tri noći. Četvrti dan bol se povukla tamo odakle je i došla. U dubinu ojađene duše što više nemam prsta.

Kad prođe bol, čovjek postaje svjestan stvarnoga gubitka dijela svojega tijela. Nađe se na čistini sa samim sobom, oslobođen pritiska boli koja je kao magla skrivala ono što nema, a što je do jučer imao. Tada započinje pravo refenanje s vlastitim egom. Počinje borba koja traje onoliko dugo koliko je potrebno da se shvati kako je život sastavljen od dobitaka i gubitaka,  pri čemu jednome treba razumom težiti, a od drugoga oprezom bježati.

Moja borba s činjenicom gubitka prsta traje još i danas. Doduše, nije ni izbliza takvoga intenziteta kakva je bila u prvim danima, mjesecima i godinama nakon povrede. Ali, nije ni prestala, premda je od tada prošlo punih trideset godina. Kada god, iz neopreza, završetkom skraćenog maloga prsta dotaknem tvrd predmet, tijelom mi prostriji nelagodna bol i tamna sjena padne mi na oči. Isto je i kada dođem u dodir s bilo čime vrućim i hladnim ili kad nosim teret koji mi steže šaku. Tada mi zasuzi oko i srce primi drhtaj. Leden, do golog smrznuća. Ognjen, do praznog ganuća. Nosim taj osjećaj jeze pomiješan s fluidnom krivnjom. Uvjeren da sam ga mogao izbjeći da nisam bio ohol. I da se nisam igrao s prirodom i njezinom ljepotom.

A ta moja igra zbila se dan prije nesreće…

                                               ………..

Bila je topla srpanjska nedjelja. Vrijeme kao stvoreno za izlet u šume oko Dragalovaca. Nigdje oblačka ni vjetra, a sunce blistavo kao kap izvorske vode na dlanu.

Na punčev prijedlog, poslije doručka, uzeli smo priručnu opremu i zaputili se uz Matića kosu prema lovačkoj kući na Krnjinu. Punac Anto nosio je lovačku pušku, zet mu Milenko zeleni šešir i štap, ja dvogled i fotoaparat, a moj badžo Vid i mali mu sin Bato išli su praznih ruku. Kretali smo uzbrdo i usput pričali. O svemu i svačemu, kako se priča za vrijeme lovostaja, kada su životinje mirne i sigurne u okrilju šume.

U neko vrijeme na Matića kosi, odakle je pucao pogled na Dragalovce i okolna sela Kulaše, Osredak pa onda prema Vučjaku i Vlašiću, sjeli smo u travu da odmorimo noge. Ja rasklopio fotoaparat pa slikao; malo selo, pa malo poleglu grupu izletnika. Slikao badžo i mene oslonjenog lijevom rukom na štap od ljeske. A preko štapa obavijene moje prste. Svih pet na broju. Za uspomenu. I dugo sjećanje.

Onda, u neko doba, ničim nenajavljen, pred nas iskliznuo ogroman gušter – zelembać. Tako smo ga zvali dok smo bili djeca, a tako ga i danas zovemo. Zastao iznenađen našim prisustvom, a mi iznenađeni njegovim naglim dolaskom. Podigao glavu i zjevćao na vrućini, kao da vodu nije okusio danima. Jasno sam vidio kako mu pulsira podvoljak. Onako kako pulsira srce preplašenog goluba. Napravio sam snimak gizdavog zelembaća. Crno bijeli doduše, na kome se kasnije neće vidjeti njegova smaragdna koža ni krljušt slična ribljoj, a bojom ista kao najskuplji dijamant. Prekrasan je bio taj gušter – zelembać, pa sam ga sa divljenjem gledao. U svoj njegovoj dužini koja je prelazila trideset i više cantimetara. I stasu kakvoga imaju pobjednici kad slave godišnjice velikih bitaka.

Zurio sam u zelembaća kao u neko vanzemaljsko priviđenje. Kao u nešto što sam i ranije viđao, ali ga nisam sagledao u tako nadmoćnom izgledu i ljepoti.

I onda sam učinio ono što nikad prije i kasnije nisam. Uzeo sam omanji oštar kamen iz trave i bacio ga prema gušteru. Nehajno i bez zle namjere. Tek da ga uplašim, premda sam mu, ionako osjetio jak strah u očima. Da ga otjeram tamo odakle je došao. U travu čiji je klorofil na sebi nosio. Kamen je dobio iznenadno ubrzanje, odbivši se o nešto tvrdo na zemlji i pao ravno na gušterova rep. Kako je pao, tako je poveći komad repa otpao te se počeo koprcati u prorijeđenoj travi.

Dobro sam vidio i upamtio užas toga koprcanja gušterova repa. Kao da ga i sada gledam. I kao da me peku oči od te stravične scene stradanja.

Zelembać bez repa nije više bio onako lijep ni stasit. Izgledao je kao slomljena sablja obješena o klin. Čudno me pogledao svojim nevinim staklastim očima iz kojih je, odjednom, nestao strah, a na njegovom mjestu pojavilo se nešto kao ljutnja. Taj nagli preobražaj straha u ljutnju izazvao je kod mene nemjerljiv osjećaj krivnje i kajanja.

Šta mi je trebalo da to prelijepo stvorenje unakazim za čitav život? Da mu oduzmem ono što mu je darivala priroda.? Da mu uskratim pravo na ljepotu!? Šta mi je trebalo? Ponavljao sam te riječi u sebi, krijući razočarenje učinjenim nedjelom pred ostalim članovima izletničke družine. Oni nisu mogli ni slutiti koliko me u tom trenutku zapekla ljudska savjest. Da sam mogao prišao bih zelembaću, zamolio ga za oprost i vratio mu na isto mjesto otkinut dio repa. Ali, zlo naneseno tom prekrasnom stvorenju više se nije moglo popraviti. Zelembać me još jednom pogledao ravno u oči i naglo, kako je i došao, nestao u travi. Istopio se na vrelom ljetnom suncu kao i njegov dio repa koji se umirio, izjednačivši se s bojom trave i grmlja.

                                                           ……….

Slika zelembaća bez repa pratila me u stopu tri noći u kojima sam trpio bol i zazivao san. Kad god bi se tama navukla na oči i misli, iz nje bi iskočio zelembać i vratio me u ponor surove stvarnosti. Gledao me ljutito i kao da je govorio:

“Eto ti, vidi kako je kad nekom oduzmeš dio njegovog tijela. Peci se u vlastitoj vatri, guši se u vlastitom znoju, pati u vlastitom bolu.”

Činilo mi se kao da te slike sanjam. No, one su, zapravo, bile zrcalo okrutne zbilje.

Od toga ljeta nikada više nisam digao ruku na gmizavog stvora. Nisam mahao štapom u njihovoj blizini. Niti ih pogledao krivo ili sa zadnjom namjerom.

Osim jedanput u Potomju na Pelješcu kada sam, ne svojom krivnjom, prešao kotačima ‘zastave 101’ preko ogromne zmije koja je iznenada izmilila iz trsova grođa, kaneći prijeći cestu. Udar njezinog repa u pod auta, nekoliko minuta kasnije okončan je udarom kamiona hladnjače ‘Ledo’ u lijevu stranu moga vozila. U dlaku sam tada izbjegao smrt. Kao i moje malodobne kćeri koje su se nalazile na zadnjem sjedalu oštećenog auta.

Koga su zmije ujedale taj se i guštera boji, kaže mudra narodna izreka.

Ko se zelembaću zamjeri, taj se s vlastitom srećom poigra, kažem ja na kraju svega.

Krijući skraćeni prst od drugih, kao što zmija krije svoje nevidljive noge.

Da drugima ne otkrijem tajnu o kojoj pričam.

U vrijeme koje je nesklono oporoj šutnji.

Ivo Mijo Andrić

 

O autoru: Ivo Mijo Andrić, rođen je 17.11.1948. godine u Čanićima kod Tuzle. Završio je Fakultet političkih nauka i poslijediplomski studij na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu. Od 1969. radio je u privredi, obrazovnim ustanovama, sindikatima i državnim institucijama u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Umirovljen je kao samostalni umjetnik pri HZSU u Zagrebu potkraj 2008. Književnim radom bavi se duže od 50 godina. Književnim i stručnim radovima zastupljen je u više od 30 antologija, zbornika i stručnih publikacija u zemlji i inozemstvu. Objavio je više od 50 knjiga poezije, proze, drama, aforizama, epigrama, eseja i književnih prikaza, te više knjiga s područja zaštite radničkih i ljudskih prava. Književni radovi su mu prevođeni na engleski, njemački, kineski, arapski, ruski, armenski, rumunjski, češki, slovački, slovenski i makedonski jezik. Među ostalim priznanjima, dobitnik je i međunarodnog priznanja “Naji Naman” za ukupan književni rad i doprinos, koje se dodjeljuje u Libanonu. 

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here