Nada Mihoković-Kumrić: Lastin rep i novo doba
Kad ekološki osviješten učenik na naslovnici romana ugleda leptira koji je danas zaštićena vrsta – začudi se. Na prvi pogled mu se čini da roman ne korespondira s novim dobom. Zato je važno naglasiti kako je roman napisan prije nego je donesen Zakon o zaštiti prirode kojim je leptir lastin rep po kojemu knjiga nosi naslov – postao zaštićena vrsta. Prvo izdanje romana, tiskano je, za današnju djecu – djecu digitalnog doba, daleke 1995. godine.
No kao ideja roman je nastao još ranije, u šezdesetima dvadesetoga stoljeća koje imaju važno mjesto u povijesti značajnih društvenih promjena. Zasniva se na dva, meni važna autobiografska detalja. Prvi – kad sam imala trinaest, a drugi – kad sam imala petnaest godina. Kao trinaestogodišnja djevojčica, napravila sam zbirku kukaca i leptira. Bilo je to vrijeme prijateljskijega odnosa prirode i čovjeka. Kud god se okreneš, podravske livade i šume šarenile su se od cvijeća, a oko njih oblijetali su rojevi kukaca i leptira! Priroda je bila izvor dječjih igara i zanesenih istraživanja a mnoge biljke i životinje nisu bile ugrožene. Lako smo razlikovali, oblijeće li nas roj muha, roj pčela, roj obada ili roj bumbara i istinski uživali boraviti u prirodi.
Kukci i leptiri u mojoj zbirci našli su se isključivo zbog broja nogu ili vrsta šara koje sam poslije kroz bakine dalekovidne naočale brojila i danima s divljenjem promatrala. Ideju za zbirku podupro je i moj tata, po zanimanju stolar, koji mi je napravio drvenu kutiju sa staklenim poklopcem. Obojio ju je zeleno, bojom prirode. Prijateljice i djeca iz susjedstva rado su dodatni sat prirode provodila nad mojom zbirkom.
Najljepši primjerci, leptir lastin rep i kukac jelenak, koji je danas također zakonom zaštićen, našli su se u sredini gledajući jedan u drugoga, kao da očekuju početak plesa. Ne znam da li sam se više divila leptirovim šarama ili jelenkovim rogovima. Mrvicu više ipak me fascinirao lastin rep koji je i „kriv“ za naslov romana.
Prije stavljanja u zbirku kukci i leptiri prepariraju se formalinom, a nakon toga pričvrste pribadačom za dno zbirke. Zapravo je leptir lastin rep bitku s kornjašem jelenkom izgubio zbog mojega nedovoljnoga znanja kao mlade preparatorice. Rogatoga jelenka držala sam u formalinu jednako dugo kao i krhkog leptira. Kornjaš se samo pritajio i pridrijemao, a kad se noću razbudio, kao pobješnjeli vojnik, uzduž i poprijeko haračio je po zbirci. Za kompletan doručak odabrao je svojega prvog susjeda, lastinog repa, a ostale je svakoga pomalo samo gricnuo kao desert. Zbirka je izgledala kao bojno polje, a jelenak se morao osjetiti kao u zatvoru. Prema preživjelom agresivnom pobjedniku osjetila sam strahopoštovanje i nisam mu presudila kao on lastinom repu. Vratila sam ga u šumu, u njegovo prirodno stanište, a zbirku nikad nisam obnovila, ali sam o tome pisala u dječjem časopisu.
Na književnim susretima djeca često primijećuju kako je moje istraživanje leptira i kukaca bilo iživljavanje. Za mnoge sam bila zlostavljačica i istrebljivačica nejakih životinjica! I postupci prepariranja i pričvršćivanja kukaca na dasku pripadačom, današnjoj djeci čine se okrutnima i nehumanima.
Na takva pitanja sam zatečena. Zvuče kao optužbe, a moji odgovori, ma što god izgovorila, kao nedovoljno opravdanje za nešto što nisam smjela činiti. Zamorno je ponavljati da osim moje dječje znatiželjne i istraživalačke naravi, nije postojao ni jedan drugi razlog za neumorni lov kukaca i leptira po livadama i šumama. Zamorno, ali potrebno, jer su preda mnom generacije mladih čitatelja koji za igru radije biraju ekran nego šume i livade.
Kad bi se odustalo od prepariranja životinja (koje je danas strogo kontrolirano) nemoguće bi bilo proučavati evoluciju životinjskog svijeta i trebalo bi zabraniti, odnosno zatvoriti sve prirodoslovne muzeje), odnosno, oni ne bi postojali. Zato su osmišljeni lovni kalendari, popisi zaštićenih vrsta i prekršaji za krivolov.
U romanu sam dopustila jednu autorsku slobodu, koja nije normalnost u biologiji leptira. U poglavlju naslova kao i roman, leti roj lastinih repova koji simbolizira obitelj, a leptiri su uglavnom samotnjaci. Fiktivni roj pojavio se kao prirodna anomalija, inače nije normalna pojava. Taj roj simbolizira obitelj. Mnogi ljudi kao razumna vrsta koja teži sve većoj individualnosti nemilosrdno zadire u njihova staništa pa je moguće da će instinktivni leptiri jednom shvatiti kako se mogu oduprijeti samo organizirani u rojeve, odnosno u širu obitelj kao i u mojem romanu.
Drugi autobiografski detalj utkan u roman Lastin rep drama je Poštar koju sam 1966. godine, napisala kao petnaestgodišnjakinja. Tridesetak godina poslije – 1995., Kristina i Viktor iz drame čiji je tata poštar i također odlazi na privremeni rad u Njemačku, dobili su sestru Suzanu, Kristina prijateljicu Petru, a Viktor prijatelja Gorana i uz puno umjetničke slobode na novi način oživjeli u socijalno-ljubavnom romanu.
Roman sam u glavi pisala punih trideset godina, a gotovo isto toliko razmišljam o njemu kao tekstu koji bi za suvremene generacije trebao ozbiljnu pripremu prije čitanja. Nadam se da je ovaj autorski predgovor na tom tragu.
U vrijeme kad je roman nastao, očevi su kao i danas, u velikom broju odlazili na privremeni rad u inozemstvo kako se to nekada zvalo (upravo zbog te teme je suvremen i danas).
Današnjoj djeci okruženoj bežičnim pametnim telefonima i tipkama, teško je shvatiti da se nekad, za pozive s najbližima izvan zemlje čekalo u pošti u redu, da su pisma putovala i nekoliko dana, katkad i tjednima. Bio je to jedini način komuniciranja, ali i ugodnoga iščekivanja.
Ubrzali smo, doduše, komuniciranje, ali problemi su ostali isti. Mladi bez telefona nekad i ovi suvremeni s mobitelima u rukama, jednako pate i zbog ljubavnih i zbog obiteljskih problema. Lako se današnja djeca poistovjećuju s glavnim likom Viktorom, ako je i njihov otac otišao na privremeni rad u drugu zemlju bez obitelji što i u današnje vrijeme sve više uzima maha. Istina, nekad je obitelj bila zabrinutija, ako očevo pismo ne bi dugo stizalo, jer ga je trebalo čekati danima.
Suvremeni Viktor istraživao bi i suvremenijim detektivskim metodama, ali razlog istrage bio bi isti – zašto se tata ne javlja? Lako moguće kako bi također isto otkrio, ali mnogo ranije i drugim metodama da je razlog očeva nejavljanja isti kao i u mojem romanu prije pola stoljeća.
Dalo bi se raspravljati o kvaliteti povezanosti alatima koje smo poslali u povijest (pismo i telefon) ali i tehnološke novotarije (mobitel, e-pošta, video link, Scype) mogu u trenu i iznevjeriti, ako iznevjere energetski izvori i loše gospodarenje njima. Nekad se o tuđim osjećajima i djelovanjima saznavalo čitanjem tuđih dnevnika i pisama, a danas čitanjem bloga ili hakiranjem e-pošte. Što se promijenilo? Umjesto pisama šaljemo e-poruke, umjesto dnevnika piše se blog. Mnogo toga se promijenilo u nešto drugo, štošta ni u što. Mnogo se brže živi i nemamo vremena za vježbanje strpljivosti. No zaljubljeni još uvijek jednako pišu poeziju kao i Viktor, lik iz romana.
Zato ovaj roman, osim zbog usporedbe djetinjstva nekada i sada može biti zanimljiv i za usporedbu vremena nekad i sada. Vremena starih i novih alata, ali uvijek istih problema i jednakih osjećaja zbog problema.
Nada Mihoković-Kumrić
Lastin rep ili Prava stvar
Autorica vješto odabire zanimljivu građu iz svakodnevlja i pokazuje smisao za pronicanje u skrivene tajne ljudskih emocija. Tema razdvojenog života roditelja nije novost u dječjoj književnosti (E. Kästner Blizanke, W. Saroyan mama, volim te i Tata ti si lud, S. Tomaš Dobar dan, tata, N. Iveljić Zbogom, Lunjo i dr.) ali je svakako zanimljiva i aktualna jer je suvremeni život pun brakova koji se nalaze na kušnji. Sudbina djece iz takvih brakova pogodan je materijal za literarno oblikovanje, jer se radi o osjetljivim točkama u djetetovom psihološkom razvoju, a isto tako i o osjetljivim dilemama odraslih: reći ili ne reći djeci istinu, kada je reći, kako je reći itd. Autorica uspjelo prikazuje obiteljsku i društvenu atmosferu manjeg mjesta. Daje paralelu dviju obitelji. U jednoj otac odlazi na rad u Njemačku i ne javlja se. U drugoj, otac se zaljubljuje u drugu ženu i napušta suprugu. Autorica dojmljivo analizira situacije unutar tih obitelji, ali bez patetitke i ne gubeći optimizam.
Djeca i jedne i druge obitelji pate. S obzirom na različitu dob različito proživljavaju bračne probleme svojih roditelja. No kod sve djece naglašena je vrlo jaka čežnja za toplinom neokrnjenog obiteljskog doma. Iako su plastično prikazani gotovo svi likovi, svakako je najzanimljiviji lik dječaka Viktora. Viktor je u pubertetu, suočen s popratnim problemima vlastitog duhovnog i tjelesnog sazrijevanja, osluškuje život odraslih i ne dopušta da stvari teku mimo njega, nego sam pokušava intervenirati kad mu se čini da su stvari pošle krivim smjerom. Dakle, Viktor je poduzetan dječak koji se ne miri sa sudbinom. Sva događanja su i prikazana iz njegove perspektive.
Osim ljubavi među odraslima čija nestalnost uzrokuje spomenute probleme autorica progovara i o dječjim ljubavima. Ljubav, bilo među djecom bilo među odraslima, uvijek je primamljiv i neizbježan motiv ljudskog življenja i stvaranja. Djeca su zbunjena, nevješta, nesigurna, stječu svoja prva iskustva. Zapravo se stalno isprepliću elementi ljubavnog i socijalnog romana.
Autorica vješto vodi fabulu, ne rasplinjujući se u epizodama. Likovi se ostvaruju i očituju u postupcima i dijalozima. Autorica izbjegava dulje opise znajući da to djecu zamara pa dobivamo čitak tekst s jednostavnim, životnim dijalozima, obogaćenim ponekim žargonskim izrazom što čini svakidašnji govor mladih.
Dr. Dubravka Težak
