Prostranstvo

0
343

Foto: Pexels

 

Prostranstvo

 

Dalekim putevima vode me moje sjene,      gledam ih ,tražim se

Ne pitajuć’ se je li to za mene.                   Smiješim se, blažim se

Sve veće daljine nadolaze,                        osjećam nemir

Da l’ da se osvrćem, il’ ne, pitam se.          Očekujem blagost

U tmini, u mraku, bez svjetla u zraku,        k’o strpljenja za drugog

Na raskrsnici putova stojim,  i                   za se” od sebe prosim

Pokušavam zvijezde da brojim.                 Ne želim da si prkosim

Nebo je vedro, a njih previše,                   dosta

U nemoći toj, da im otkrijem broj,            dosta

Moja se tuga širi,                                    dosta

I ‘mjesto da u tom vedrom nebu              očekujem gosta

Sreću spoznam, ja tonem u bezdan…      blago stvorenje

A zbog čega, zašto,                                da premota rane

Ti ljudsko dijete- stvorenje bedasto?!      Ovije se oko mene

Zar ne vidiš da neke tajne Svemira         spuzne do mog bića

Tebi ionako neće dati mira.                     I tu drago

One su tu od davnina                            i tu milo

Da samuju, da caruju,                          ostane

da bude znatiželju…                            ostane.

 

Andreja Sedak Benčić

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here