Mogao bih pisati

0
669
Foto: LMoonlight - Pixabay

Foto: L. Moonlight – Pixabay

 

Mogao bih pisati

Mogao bih pisati o svemu što me zanima, samo što to pisanje mora imati svoj tijek. Već znam kako sve to ide i na koji način se događa. Čekam dan. On će sigurno doći, kao i mnogi prije njega. Što ga odvaja od noći koja polako odlazi. Još jedna dan i još jedna noć i čemu sve ovo? Dakle, tražimo smisao i već zapinjem na toj riječi koja je s-misao. Znači da je sljubljena s misli, pa prema tome ona je plod jezika. O kakvoj nasušnoj potrebi zborimo, o kakvom tulumu, životu ili smrti? Čemu se nadamo i čemu stremimo? Kako će nas odnijeti struja i gdje će nas baciti vrijeme? Kako se množimo i rastemo, koje tajne krijemo i gdje ih nosimo? Sa sobom, uz sebe, bez ičega čvrstog i trajnog. Za koga radimo? Kome se klanjamo? Kome se obraćamo, ako ne samome sebi. I onda opet, dolazi drugi dan i druga noć. Kakav će biti taj dan? Kada će nas pronaći i kako ćemo se braniti? Ali, to su nerješive stvari, kome ćemo ih ostaviti i kako ćemo ih platiti? Imamo li povjerenja u vlastitu misao ili samo trabunjamo da nam prođe vrijeme? Što uopće želimo? Što doista trebamo? Bez krivnje i grijeha, bez patnje i smijeha ništa ne prolazi.
Sama važna pitanja struje mi glavom dok putujemo svemirom nevjerojatnim brzinama. Pravimo se normalni, ali gdje je tu normalnost? Umjesto odgovora množe se nova pitanja. Pravih odgovora više nema. Jutros ne pjevaju ptice, možda ih je nešto omelo u tom prvom obredu. One najavljajuju događanja i ne znaju ništa. Kao da je vrijeme odjednom počelo brže teći. Teče ispred mene i ne mogu ga nikako uloviti i onda znam da to nije vrijeme, ali da nisam ni ja.
Ja nisam Ja, to je moj najveći problem. Ja sam netko drugi, ali ne znam tko. I taj drugi mogao bi se malo pobrinuti za mene, ali on samo kopka i zaziva sumju. Tako bi trebalo gledati. Ja imam dvije iskaznice, jednu za mene i drugu za drugoga. Samo putovanje nije toliko važno. Važno je ono prije i poslije. Ono čemu se nadamo i ono o čemu ćemo pričati.
Sada mogu sjediti i ležati cijelo jutro. I nitko mi ništa ne može, jer ja sam besposlen. Mogu i šetati, mogu krasti vrijeme i praviti se mrtav. Puno toga mogu otkad znam da to nisam ja pa me nije ni briga što ću raditi i što ću reći. O meni brinu brige drugi, na to sam već naviknuo. Sada mogu gledati u prazno i nitko mi ništa ne može, jer to nisam ja, već sam vam rekao. Ja bih to sve drukčije napravio, ali mi ne daju. Nisam žrtva, nisam luda, nisam običan ni neobičan. Nemam svoju privatnu filozofiju i moj život stane u nekakav koš ili vreću koju mogu nositi na ramenu. To nitko ionako ne bi primijetio. O meni znaju sve, a zašto im to treba – ne znam.

Dragan Gligora

 

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here