SONETNA ZVIJEZDA MAJCI

0
40
Foto: Myriam Zilles - Pixabay

SONETNA ZVIJEZDA MAJCI

Majci Milici

1.

Zaustavljen sam na početku ne sna
Nepoznati zvuci zvone mi u sluhu
Kuća je bez zida, prozora i vrata
Iskidane misli lebde na propuhu.

Ne prepoznaju me djeca niti mati
Oni koje volim ne očekuju me
Čak ni ljubav nije spremna da prihvati
Da je uzaludno prohujalo vrijeme.

San me na dno vuče gotovo se gušim
U živome pijesku koji zaudara
Na smrt raspadnutu u očevom grobu

Uzima me nemir sve se u snu ruši
Palim uspomene u vatri bez žara
Nastojeći u prah samljeti tjeskobu.

2.

Nastojeći u prah samljeti tjeskobu
Proganjam krtice što riju pod čelom
Dok vjetar rasijeca k’o jabuku sobu
Do pola zelenu a od pola zrelu.

Padaju peteljke kojima se hvatam
Za mrežu na stropu što je pauk plete
Molim Svevišnjega, proričem i gatam
Dok šišmiši oko moje glave lete.

Nebo me kažnjava iznenadnim gromom
Bez signalne munje sa stravičnim treskom
Od kojeg se kosti tope kao smola

Dok padam u ambis zajedno sa domom
Opečen gotovo nevidljivim blijeskom
Ne osjećam majko tupi dodir bola.

 

3.

Ne osjećam majko tupi dodir bola
Što se urezao žedan ispod kože
Kandžama gladnoga posavskog sokola
Bez milosti Tvoje Gospodine Bože.

Trpim i gasim se u predjelu bez sna
Pticama izgledam kao zrno žitno
Pojava je moja po svemu potresna
Sve je u njoj blijedo, prozirno i sitno.

Uznastojim misli vezati za zbilju
Koja je u magli tamna i daleka
Natopljena rosom i kapima kiše

Ali vjetar misli nosi ka bescilju
U prostore koji preziru čovjeka
Gdje vrijeme tragove bezobzirno briše.

4.

Gdje vrijeme tragove bezobzirno briše
Barutnim punjenjem i oštricom mača
Rukama krvnika što vješala njiše
Zapjenjenom žvalom balkanskog koljača.

Povijest je na rubu opće kataklizme
Oko nas se majko pletu metastaze
Na krive su noge navučene čizme
Sve je više onih koji Dobro gaze.

Božjega sina ponovo raspinju
“Savršena bića”, sotone i zvijeri
Pristigli sa grana u oklop rakete

Dok majke izrode suzama preklinju
Nespremne da traže spasenje u vjeri
Za monstruma što je rođen kao dijete.

5.

Za monstruma što je rođen kao dijete
Svijet je gola maska u koju se skrije
Prije nego strijele otrovne polete
Tamo gdje se život ugasio nije.

Na početku svega ničeg nije bilo
Što bi zasjenilo sklad i ravnotežu
Onda se uz Dobro i zlo razmnožilo
Tako da planeta naginje metežu.

Savršena bića savršeno ruše
Sve što je stvarano za dobro čovjeka
I što je živima donosilo nadu

Sa ognjem u ruci molitve pjevuše
Kao da će život trajati dovijeka
Kao da sve nije podložno raspadu.

Ivo Mijo Andrić

 

O autoru: Ivo Mijo Andrić, rođen je 17.11.1948. godine u Čanićima kod Tuzle. Završio je Fakultet političkih nauka i poslijediplomski studij na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu. Od 1969. radio je u privredi, obrazovnim ustanovama, sindikatima i državnim institucijama u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Umirovljen je kao samostalni umjetnik pri HZSU u Zagrebu potkraj 2008. Književnim radom bavi se duže od 50 godina. Književnim i stručnim radovima zastupljen je u više od 30 antologija, zbornika i stručnih publikacija u zemlji i inozemstvu. Objavio je više od 50 knjiga poezije, proze, drama, aforizama, epigrama, eseja i književnih prikaza, te više knjiga s područja zaštite radničkih i ljudskih prava. Književni radovi su mu prevođeni na engleski, njemački, kineski, arapski, ruski, armenski, rumunjski, češki, slovački, slovenski i makedonski jezik. Među ostalim priznanjima, dobitnik je i međunarodnog priznanja “Naji Naman” za ukupan književni rad i doprinos, koje se dodjeljuje u Libanonu. 

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here