MAESTRO KARIKATURE – HASAN FAZLIĆ

0
184
Foto: Bodobe - Pixabay

 

MAESTRO KARIKATURE – HASAN FAZLIĆ

 

Piše: Ivo Mijo Andrić       

Dio karikatura Hasana Fazlića možete pogledati OVDJE.

             Nekadašnje rudarsko mjesto Lipnica imalo je i još uvijek ima dvojicu poznatih umjetnika koji su desetljećima prisutni na javnoj kulturno-umjetničkoj sceni Bosne i Hercegovine i šire. Obadvojica potječu iz rudarskih porodica čiji su očevi radili u Rudniku lignita Lipnica, jednom od najpoznatijih ugljenokopa na tuzlanskom području do početka devedesetih godina prošloga stoljeća. Danas je Rudnik zatvoren, a njegova radilišta i objekti prenamijenjeni su u druge privredne djelatnosti u kojima radi više stotina zaposlenih. A nekad je u rudniku radilo više od dvije hiljade rudara i drugih radnika. 

            Prvi od lipničkih umjetnika je Hasan Fazlić, karikaturist i novinar tuzlanskog lista „Front slobode“ i sarajevskog „Oslobođenja“. Veliko ime bosanskohercegovačke, europske i svjetske karikature. Osvajač prestižnih nagrada za karikaturu u bivšoj Jugoslaviju, Europi i svijetu.

            Karikaturist i slikar Hasan Fazlić rođen je u Lipnici 8.10.1937. godine kao prvo od ukupno osmero djece u porodici rudara JuseFazlića. Do preseljenja u Tuzlu živio je u roditeljskoj kući koja je stotinjak metara udaljena od kuće u kojoj sam ja odrastao. U mladosti smo igrali lopte na Lukama, ravnim njivama, smještenim uz rječicu Joševicu koja je protjecala ispod naših kuća.

            Hasan Fazlić je u Tuzli završio nižu gimnaziju, a poslije nje i Industrijsku školu – odsjek elektromehanike. Poslije završene srednje škole zaposlio se u Rudniku lignita Lipnica na poslove održavanja elektrouređaja i elektroinstalacija, odnosno poslove jamskog električara. Prilikom obavljanja tih poslova, na ugljenim zidovima crtao je karikature svojih pretpostavljenih poslovođa, smjenovođa i upravnika, što je kod njih, umjesto ljutnje, izazvalo opće simpatije. Za vrijeme školovanja u nižoj gimnaziji, osnove likovnog obrazovanja Fazlić je učio kod poznatog slikara Dragiše Trifkovića i vajara Franje Ledera. Kasnije je pohađao školu slikanja koju je vodio veliki slikarski magIsmetMujezinović.

            Nakon povratka iz JNA 1959. godine, na nagovor Franje Ledera, upisuje Likovnu akademiju u Zagrebu koju napušta zbog nedostatka sredstava, i vraća se ponovo u grad soli i uglja, gdje se zapošljava u Elektro-Tuzli. Na preporuku radnih kolega i prijatelja, među njima i pretpostavljenih iz Rudnika Lipnica, dobija stalni posao karikaturiste u regionalnom listu „Front slobode“ u kome je od ranije objavljivao crteže i karikature. Tu stječe punu afirmaciju i počinje objavljivati karikature u listovima: „Borba“, „Politika“, „Mladost“ „NIN“ i „Jež“ (Beograd), „Vjesnik“ i „Danas“ (Zagreb), „Naši dani“, „Svijet“ i „Oslobođenje (Sarajevo), „Delo“ i „Pavliha“ (Ljubljana), „Nova Makedonija“ i „Osten“ (Skoplje), „Krokodil“ (Moskva), „Pardon“ i „FrankfurteralgemeineZeitung“ (Njemačka), „Help“, „Oggi“, „Eureka“ i „La stampa“ (Italija), „Perspektiva“ (Poljska), „Stršel“ (Bugarska), „Nebelspalter“ (Švedska“), „Kayhancaricature“ (Iran) i mnogim drugim.

Od 1973. do 1992. godine radi kao karikaturist i novinar u sarajevskom dnevnom listu „Oslobođenje“. To razdoblje smatra se njegovim najuspješnijim stvaralačkim periodom u kome doživljava punu afirmaciju i svrstava se u red najpoznatijih europskih i svjetskih karikaturista. U doba rata u Bosni i Hercegovini (1992-95.) odlazi u Italiju, odakle se vraća u Sarajevo 1996. godine. Za vrijeme izbjeglištva, u Njemačkoj objavljuje zbirku karikatura pod naslovom „BosnienalleinaufderWelt“ (Bosna sama na svijetu“). Karikature i radove izlagao je na više desetaka samostalnih i skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Član je Udruženja likovnih umjetnika primjenjenih umjetnosti BiH i Internacionalne grupe „Interart“ iz Štutgarta.

            Hasan Fazlić, uz poslove karikaturiste i ilustratora u dnevnim i nedjeljnim novinama bavio se i crtanjem stripova. Iz tuzlanskog perioda poznat je njegov serijal o junaku iz naroda „Šeći“ koji je godinama uveseljavao čitaoce lista „Front slobode“. Isto tako pisao je i zanimljive reportaže sa svojih putovanja po Europi i svijetu, u kojima je prenosio zanimljive slike krajolika i opisivao likove ljudi iz drugih podneblja. Rado sam ih čitao kao i mnogi drugi i kroz njih upoznavao krajeve u koje nikada otići i ljude koje nikada neću vidjeti niti upoznati. Hasanovi realni opisi i crteži pomogli su mi u širenju horizonata na daleke prostore u koje nogom nikada neću kročiti a koje sam, zahvaljujući njemu, dobro upoznao.

            Povratkom u ratom opustošeno Sarajevo, Hasana Fazlića dočekala je tjeskoba kao i sve druge ljude koje je nostalgija pozivala tamo odakle su morali izbjeći da bi sačuvali živu glavu i ono zdravlja što im je preostalo. Rijetko smo se susretali i razgovarali o svemu proživljenom i preživljenom. Tek jedanput ili dvaput u Sarajevu i Lipnici. Čuli smo se telefonom i razmjenjivali pozdrave preko njegove braće, koji su cijeli život proveli u Tuzli i Lipnici.

            Kad sam svojevremeno tuzlanskom gradonačelniku Selimu Bešlagiću poslao skicu projekta za pretvaranje lipničkog Doma Kulture u Dom narodnog i rudarskog stvaralaštva, prethodno sam o tome razgovarao sa Hasanom Fazlićem, jer mi je trebala njegova suglasnost. U tom sam projektu, naime, predložio da se u domu izdvoje dvije prostorije za njegova likovna i moja književna djela. Podržao je tu ideju sa oduševljenjem, obećavši da će u toj sobi izložiti sve svoje nagrade i priznanja uz stalnu postavku crteža, slika i karikatura. Ideju je podržao i vrli gradonačelnik, moj nekadašnji srednjoškolski profesor Bešlagić, ali ona nije realizirana jer sam baš tih godina za stalno odselio porodici u Zagreb. Za realizaciju projekta trebali su vrijedni ljudi, a njih očito nije bilo i na njega se, nažalost, posve zaboravilo. Dom je kasnijih godina služio kao skladište građevinskog i drugih nevažnih materijala, koje su sklanjali od vremenskih nepogoda.

Da je taj projekat realiziran, danas bi rudarsko naselje Lipnica bilo muzejsko i kulturno središte narodnog i rudarskog stvaralaštva koje bi privlačilo, ne samo domaće, već i strane goste koji dolaze u tuzlanski kraj. Za dobre ideje trebaju vrijedni ljudi. A za loše ideje dovoljan je i ljudski šljam, koga je na balkanskim prostorima devedesetih godina prošloga stoljeća bilo u izobilju.

I danas, posebno zbog Hasana, koji je od mene stariji desetak godina, žalim što nisam prihvatio Bešlagićev prijedlog i tu ideju doveo do kraja. Nosim to kao teret vlastite seobe i kao neiskorištenu mogućnost da se i na taj način odužim rodnom kraju za lijepe dane djetinjstva koje sam u njemu proveo. Uz sve ostalo, igrajući i nogomet na Lukama s pokojnim bratom mi Ilijom te Hasanom Fazlićem i njegovom braćom: Ramom te rahmetliRamizom i Jusufom. I živim, sada već ostarjelim drugovima iz djetinjstva: Vitom Mrkonjićem, Matom Ilićem stričevićem Šimom Andrićem te pokojnima Marinkom Džinićem i Antom Gurabićem. Polovica pobrojanih nisu više među nama, a ja sam od svih njih stariji jednu i više godina. Jedino su Hasan i brat mu Ramo stariji od mene.

Život je čudno stanje ljepote koga čovjek troši na razne, primjerene i neprimjerene  načine. Na lijep i zanimljiv način, ili nemarno i bez plana. Onako, kao da nije naš i kao da nam je darovan kao nužno zlo.

Moj komšija iz djetinjstva i jaran iz kasnijih godina, karikaturist Hasan Fazlić svoj je život trošio znalački i na najbolji mogući način. Ništa nije prepustio slučaju. Ni kad se sa elektrike opredijelio za umjetnost, ni kad se ženio lijepom Tuzlankom, ni kad je slao radove na natječaje, ni kad je pobjeđivao na njima.

Ništa, ama baš ništa na ovome svijetu ne dolazi samo od sebe niti samo po sebi. Sve je plod rada i borbe da se stvori bolje i postigne više. Bolje od drugih i više od sebe samoga. Takav je bio i ostao veliki svjetski karikaturist i likovni umjetnik Hasan Fazlić, koga smo mi mlađi, zbog natprosječne visine i godina zvali Fazlija. Valjda od milja i više od toga – zbog poštovanja koje je, po svemu i zbog svega što je u mladosti, a i kasnije činio i učinio – debelo zaslužio.

 

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here