Knjiga: Samuel Gide – Ivan Baran

0
1425

Samuel Gide je psihološki, filozofski i ljubavni roman od 160 stranica radnje smještene u Parizu prve polovice 20. stoljeća. Dva glavna lika romana su Samuel Gide i Joanne Beckett, štićenici jednog sirotišta koji se upoznaju kao djeca, a onda igrom sudbine i duha vremena razdvajaju. Radnja je Samuela Gidea relativno jednostavna, no njegova se složenost očituje u autorovu pokušavanju detaljnog reflektiranja progresivnog mentalnog propadanja. Roman Samuel Gide istražuje čovjekovo utapanje u mraku mentalnih bolesti, u mraku nesposobnosti oslanjanja na vlastitu osobu. Sve se to događa do jedne neobične mjere: sa svakom sljedećom stranicom likovi kao da sve manje postoje, što čini da se čitatelj ne samo nalazi od njih sve udaljeniji, već u jednom trenutku uviđa kako likova i nema, kako je on tu uistinu sam i nema koga osmatrati osim sebe.
Baran je Samuel Gide pisao tri godine, što donekle objašnjava slojevitost i dubinu rečenica; ako autor ustraje u održavanju nevelikog broja stranica, tada rafiniranost do koje će se doći poslije ulaganja toliko vremena i ne bi trebala čuditi. Naslovnicu je oslikao Željko Matuško, a knjigu kao takvu autor je otiskao – kao i sve njegove knjige, uostalom – o vlastitom trošku.

Ovo je jedan od onih romana kod kojih je kritičar u opasnosti skoro na svakom koraku od iznošenja previše toga o djelu. Neke su možda i malene stavke osvrta toliko relevantne u knjizi da nekom budućem čitatelju romana mogu i pokvariti iskustvo. Stoga je možda najbolje uzeti jedan kratki dio romana i dozvoliti samom tekstu pokušati vam dati ideju kakvo Baranovo djelo zapravo jest:

Sve što je preostalo, ona je učinila: slijediti Samuela, njegov pogled, njegovo interesiranje, jer svakako, taj mladić sada je bio sve što joj je preostalo a kraj čega nije osjećala straha, bez obzira što je to “sada” bilo jedva još nekoliko sekundi prije konačna rastanka, i bez obzira što mladić kraj kojeg se nalazila uistinu nije bio ništa više od stranca.

            Kad sam bio malo dijete, X, znao sam čitave noći provesti promatrajući zvijezde., gledajući u prljavi prozor oko kojega je visjela paučina Samuel je stao šaputati. Ali o njima nisam ništa znao. Jer otac Maxime, moj tutor, učio me je filozofiji. Čitali smo knjige, knjige o životu… Hegela smo čitali, Roussaua smo čitali… i oni su nam govorili što je to svemir. Ali svemira naše oči nisu gledale… I sada ja promatram uz tebe ovo noćno nebo, X, i vidim da smo tu mi ali njih da ovdje nema. Oni su tek mrtvi ljudi mrtvih knjiga. Ono što jest veće je od njih, i uvijek će biti, i nikada neće biti zarobljeno papirom. Svemir nikada neće u lance čovjekove… Ja ne poznajem svemir. Ne mogu ti reći imena zvijezda… Ne znam koji su ono planeti. Ali i ne priznajem imena kojima su ih ljudi pokušali žigosati. Svemir je slobodan, X, i odbijajući da ga upoznam ja ga od hrđe svojih ljudskih lanaca čuvam.

            Misliš li da će jednom doći taj dan, kada će ljudi moći pogledati u nebo i vidjeti sebe? I u tom gledanju ne činiti ništa. Ništa htjeti mijenjati, ništa proglašavati…

            Mogu ti samo dati obmanu. on šapnu.

            Djevojčica na to kimne.

            Taj dan već je došao. Čitav tvoj život bio je taj dan…

            Samuele… konačno, ona šapne.

            Znam., on odgovori. Ne brini se… Samo straha nemoj osjećati, i sve će biti dobro…

            Prošlo je još nekoliko trenutaka u tom njihovom promatranju neba i tjeranju stvarnosti od sebe, možda tek par sekundi, njima tako bitnih… Ali kao i sve što jest, i to je moralo prići svome kraju.

Knjige Ivana Barana možete nabaviti od samog autora na njegovoj Facebook stranici facebook.com/ivanbaran0 ili u knjižarama Hoću knjigu.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here