Jedna slika iz domovinskog rata

0
138

Foto: Myriam Zilles – Pixabay

 

                             Priče s Olajnice (na temelju istinitih događaja)

 

         Nasuprot zgrade, naselje Olajnica,u kojoj sam živjela nalazilo se veliko atomsko sklonište.

Prije rata, nama djeci služilo je za igru, zimi bi se sanjkali po njemu, a za vrijeme toplijih dana igrali žmure, vijali se, ili u pijesku, što se nalazio ispred njega gradili kule, kućice…

         Jednoga dana, bez razloga počeli su nad gradom kružiti zrakoplovi.

Kružili su toliko nisko, da je nama djeci sinula ideja da ih gađamo kamenjem.

Doduše nitkome od nas to nije pošlo za rukom. Bili smo ipak malo premaleni, no kad si dijete svašta ti pada na pamet.

Zrakoplovi su nakon nekog vremena sa sobom donijeli uzbunu, granate, detonaciju, vatru, buku, strah, plač, smrt. Mnogi su ljudi ostajali bez domova.

         Ubrzo sam otkrila da sklonište ne služi samo za igru, već da pruži, koliko može sigurnost i zaštitu djeci, ženama, starcima, muškarcima, pa i braniteljima.

Sklonište je imalo dva veća ulaza, te dva manja. Unutar prostorija nalazili su se metalni kreveti na tri kata, bez madraca, te wc.

U samom početku bilo je hrane, čak smo dobivali i limenke coca-cole, čokoladice, i slično, što je nas djecu veselilo.

Kasnije, kako je rat bio sve gori, a do Vukovara se nije moglo doći, u skloništu je ponestajalo hrane, a vodu su dobivali tek toliko da ne dehidriraju, dok su higijenski uvjeti bili svedeni na minimum.

No, ljudi su sve to podnašali, jer ipak su bili na sigurnom od projektila što su gradom padali.

 

      To sve ne bih znala da mi nije ispričala baka, koja je ostala do samog kraja.

Na dan pada Vukovara, odveli su ju na Velepromet, gdje je prošla torturu ispitivanja.

              
Prilikom ispitivanja, jedan četnik je ispalio rafal nad njezinom glavom, te su joj vrući komadići zida ozlijedili kožu čela.

Potom je kamionom prevezena u Šid, te nakon par dana mučenja, napokon je došla u Hrvatsku.

         Dobila je psorijazu na nervnoj bazi, te su joj živci oslabili.

         Uzbune su bivale sve češće, a mojih prijatelja je bilo sve manje. Roditelji su ih poslali na sigurno, s nekima su otišle i majke, dok su im očevi ostali čuvati i braniti dom i grad.

         Nama, koji smo ostali, svakodnevnica je postao odlazak u sklonište, barem jedanput dnevno, ili noću. Dekice i jastučići su uvijek bili spremni.

Čak su sigurnost u njemu tražili i stanovnici iz drugog dijela grada, a ne smo s Olajnice. Svakim danom u sklonište je dolazilo sve više ljudi.

         Nakon nekog vremena, ljudi se i nisu presvlačili, žene su znale u kućni haljinama utrčati u sklonište, sa vitlerima na glavi.

Više nitko nije mario za izgled, već kako sačuvati živu glavu.

           Bio je to dan kojega nikada neću zaboraviti.

Bila sam sama, prijatelja nije bilo, a brat je bio prestrašen, pa nije želio ići nikuda bez majke.

Vidio je kako granata pogađa školu i od tog trena je zanijemio, doživio je stres. Dugo mu je trebalo da progovori, ali to je bilo mucanje.

Kad smo već kod škole, zadnji mjesec dana nastavu su pohađala samo djeca Hrvata, dok su se ostala naglo “porazboljevala”.

S obzirom da se on nije želio ići van igrati, otišla sam sama, bez majčine dozvole.

Bilo mi je dosadno, a kako sam počela sakupljati gelere i tražiti sve veće komade, tako sam se i tog dana uputila u potragu.

 

         Otišla sam prema stadionu…

Najedanput je počela svirati uzbuna. Što sam bolje i brže mogla počela sam trčati.

U blizini mene, pala je granata, što me je prestrašilo.

                  
Spotaknula sam se i pala na veliki geler, te razderala nogu.

Za suze nisam imala vremena, iako me je noga užasno boljela.

Krvave noge, nikad brže nisam došla kući.

Geler sam zaboravila.

Majka me je, sva u strahu i panici upitala što mi je s nogom, zaboravila je na ljutnju i moj neposluh.

Odgovorila sam, da mi nije ništa, da sam pala.

Ranu sam isprala s vodom, stavila zavoj, navukla trenirku i pravac sklonište.

Kasnije mi se rana upalila, te sam imala malih problema, no sad imam samo ožiljak za uspomenu.

         Zadnju večer u Vukovaru pamtit ću po najdužoj noći u skloništu.

Uzbuna je zasvirala oko devetnaest sati.

Kao i uvijek, trčala sam po skloništu, majci zadavala glavobolju, tražila nekog za igru. Nisam imala mira biti na jednom mjestu.

Često mi je majka rekla da će sa sobom ponijeti štrik da me veže, jer jedino tada će me imati na oku.

Još uvijek nisam bila svjesna da je van betonskih, čeličnih zidova rat, da ljudi stradavaju, gore kuće, zgrade, tvornice…

Sve mi je to bilo nešto novo, kao nekakva igra.

         Te večeri u sklonište su dovezli ženu ozlijeđene glave.

Bila je oblivena krvlju. Lijeva strana lica joj se nije vidjela od krvi. Bolno je jaukala, gotovo urlala, sve dok se od bolova nije onesvijestila.

           Jedna me djevojka zagrlila, svojim rukama me pokrivala oči, uši. No uzalud, sve sam vidjela i čula.

U ušima mi je odzvanjalo: – Pogodio ju je geler…pogodio ju je geler…

         Tek tada sam shvatila, te tek na izgled bezazlene krhotine, raznih oblika, veličina, mogu nauditi ljudima.

Ono što me je podsjećalo na vatromet, te mamilo na balkon, razaralo je moj grad, domove, komadalo moje igračke, ubijalo nedužne ljude.

Dok je rat malo-pomalo otimao moje djetinjstvo, da toga nisam bila ni svjesna.

           Iste te večeri, donijeli su i mog školskog prijatelje u nesvijesti.

Tog trena sam požalila što sam toliko neposlušna bila, i što nisam ostala pored majke, brata i bake.

Možda sve to ne bi vidjela.

         Vidjevši me prestrašenu i blijedu, jedan od gardista, uhvatio me za ruku, dao mi čokoladu, te me odveo do mojih.

-Teta je dobro…pala je…nije strašno kako izgleda…

Tješeći me pogladio po glavi i otišao.

         Te večeri nisam oka sklopila. Cijelo vrijeme mi je bila slika ranjene žene pred očima.

Legla sam se uz baku, koja me je zagrlila i čekala da uzbuna svira za kraj opasnosti.

U skloništu smo bili do ranih jutarnji sati.

         Rano ujutro, potkraj osmog mjeseca, krenuli smo na autobus i na ”godišnji odmor”.

Samo desetak dana, tako mi je majka rekla, jer ubrzo će početi škola, a i prestati će uzbune i granatiranje, pa ćemo se vratiti.

Ulaskom u taj autobus, pun žena, starijih ljudi, ostavljala sam sve što mi je srcu drago, obitelj, svetog Bonu, prijatelje, dom, Dunav, Vuku, Priljevo i Vukovar…

U autobusu sam sjedila pored jedne drage bake, koja se cijelim putem brinula za mene,dok je majka sjedila sa bratom.

Sagnite glave!!!-povikao je vozač, dok nas je vozio po opustošenim oranicama, poljskim putevima, kukuruzištima.

Žene su počele moliti, prestrašeno jecati, dok su im niz lice klizile suze.

Strah je zavladao autobusom.

Baka do mene, čvrsto držeći krunicu u rukama neprestalno je ponavljala:

-Bože smiluj nam se…Bože spasi nas…

S glavom prislonjenom na koljenima, u čudu sam gledala baku, a i žene koje su sjedile u blizini mene.

Da nisu molile i jecale, izgledalo je kao da se igramo žmure.

         Kada smo napokon došli do asvalta i ceste, te mogli normalno sjediti, ususret su nam išli kamioni i transporteri JNA vojske, koji su za sobom vukli prikolice sa topovima, minobacačima i ostalim naoružanjem.

         Prvi puta samo osjetila nešto snažno, neopisivo, nekakav nemir koji kao da me je gutao, srce mi je ubrzano lupalo i postalo mi je mučno.

Cijelo vrijeme njihovog prolaska, jedna misao mi nije dala mira; Što ako okrenu topove prema nama i poubijaju nas?

Ne znam da li je to bio napad panike, straha, ili nešto drugo, samo znam da mi je bilo muka i oblijevao me hladan znoj.

Željela sam da sve to nestane. Da je sve to smo ružan san, ali kamiona je bilo posvuda. Išli su jedan za drugim…

-Biti će sve u redu. Još malo i doći ćemo u Zagreb.

Tješila me je baka, davajući mi vrećicu, te mi je iza vrata stavljala oblog. Čak me je nudila i ljutim mentol bombonima, ne bi li došla do zraka.

Znala sam da i njoj nije bilo svejedno, da je i nju strah, kao i sve nas u autobusu.

         Strah se ne može sakriti.

         Sav taj strah, nemir i mučnina, a i provedena noć u skloništu su me izmorili, te sam utonula u san.

Kada sam se probudila bili smo u Zagrebu, u Dubravi.

         Prve stvari koje se sjećam, veseli je kuhar koji je micao glavom lijevo-desno, sa kuhačom u rukama, u prozoru jedne slastičarnice.

         Da stvar bude gora, otišli smo na sigurno, daleko od granata, ali već drugi dan smo dobili upozorenje da se ne približavamo, tadašnjoj “Vojnoj bolnici”, jer, moguće je da ima poneki snajperist.

         Imala sam samo devet godina, a svega se sjećam kao da je jučer bilo.

 

                                                                                                      Vlatka Bauer

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here