INTERVJU: Tena Petrović – Jeste li osjetili?

0
1292

Ovogodišnji trodnevni festival kratkog filma Star Film Fest koji se održava u od 31. kolovoza do 2. rujna, donosi nam veliki broj kratkih filmova. Jedna od autorica koja sudjeluje na festivalu je i Tena Petrović. Povodom njezinog sudjelovanja na festivalu postavili smo joj nekoliko pitanja.

 

Na ovogodišnjem 10. Star film festu nastupit ćete s filmom „Jeste li osjetili?“. Koja je tema, kako je nastala ideja za film i tko je sve sudjelovao u nastanku filma?

Film je nastao kao završni rad Restartove Škole dokumentarnog filma. Kako je ideja programa da polaznici steknu vještine potrebne za samostalnu izradu filma ja sam rado preuzela sve uloge, od redateljske, do snimanja i oblikovanja zvuka pa naposljetku, neočekivano, i ulogu pred kamerom. Cijelim putem me pratio Restartov mentorski tim filmskih profesionalaca čiji su mi savjeti, ali i kritike puno značili, pogotovo u završnoj fazi. Nikako ne smijem zaboraviti ni ostale polaznike koji su stvorili poticajno okruženje što mi je bilo jako važno u cijelom procesu.

Kad sam upisivala Školu imala sam u planu raditi posve drugačiji film, no s obzirom da nam se usred nastave dogodio najprije lockdown pa zatim i niz petrinjskih potresa, svi smo bili naglo izvučeni iz svakodnevice, smeteni i demotivirani. Tema kojom sam se do tad bavila mi se odjednom činila tako dalekom i kako se nisam mogla više povezati s njom, brzo sam shvatila da moram raditi film o onome što me trenutno okupira. A to je bio potres.

U filmu ste se upustili u istraživanje posljedica potresa na ljudsku psihu. Jeste li prije nastanka filma razgovarali s drugim ljudima kako su proživjeli potres ili ste htjeli prikazati isključivo vaš, subjektivan doživljaj potresa?

Od kad je nastupio prvi, potres je postao glavna tema svih razgovora u kojima bih se našla – gdje si bio, što si radio za vrijeme zadnjeg potresa. Svi su imali potrebu podijeliti svoje nesvakidašnje iskustvo iako smo se tresli svakodnevno. Na svako podrhtavanje dolazile su mi iste poruke: „Evo ga“. I za najmanju magnitudu svi portali su vrištali: „Jeste li osjetili?“. Sve nas je povezao isti osjećaj nesigurnosti i nemoći.

Prepoznavanjem tih obrazaca ponašanja, u masi pogođenoj istom nedaćom, nastala je ideja da film bude o kolektivnoj traumi. Snimila sam uvodnu scenu kojom sam bila jako zadovoljna. Međutim, nisam mogla zamisliti nastavak tog filma. Osjetila sam da moram krenuti od sebe i tu se nenadano poklopilo da sam kroz opažanje i interpretaciju vlastitih psihičkih procesa potaknutih potresom neplanirano iskoristila film i kao terapeutsko sredstvo na putu prema oporavku.

Prema reakcijama nekih gledatelja čini se da sam ovim osobnim pristupom potencijalno uspjela pogoditi i nešto univerzalno. Je li to i dalje onda samo moj osobni doživljaj potresa?

 

Možete li nam reći nešto više o samom filmu?

Film je strukturiran u tri čina tijekom kojih gledatelj prolazi kroz mentalni proces potaknut potresom – počevši od traumatske situacije koja uzrokuje emocionalni košmar, pa do ponovnog sastavljanja moje uzburkane podsvijesti kroz niz asocijativnih autoportreta.

Koliko vam je bilo teško ili lako prenijeti strah, neizvjesnost, i druge osjećaje izazvane potresom na medij filma?

Kako sam prvenstveno arhitektica, mislim da su me fakultet i struka dobro pripremili za razvoj koncepta. Kad sam složila idejnu skicu filma, daljnji razvoj mi je došao vrlo intuitivno. Scenoslijed sam napisala unutar 10 minuta i snimila film bez odskakanja od postavljene strukture. Dogodilo mi se ono što najviše volim u kreativnom procesu, ušla sam u „zonu“. Pod naletom inspiracije se, srećom, nisam opterećivala potrebom da prenesem određene emocije, nego je do toga došlo spontano baš zahvaljujući tom olakotnom mentalnom stanju u kojem sam odradila najveći dio posla.

 

Kakve su reakcije na vaš film? Imate li povratne informacije? Jesu li se gledatelji našli u ulozi glavne protagonistice filma?

Mislim da se ljudi najprije iznenade, polu-šokiraju. Pogotovo poznanici. Valjda nisu očekivali ovaj pristup temi. Često mi kažu da sam ih uznemirila, što ukazuje na to da je trauma uspješno transponirana kroz sliku i zvuk. Posebno mi je drago čuti komentare na zvuk jer sam se dosad uglavnom izražavala slikom (arhitektura, fotografija, kolaž), a na ovom filmu sam se dosta zabavljala što pri snimanju, to pri oblikovanju i montaži zvuka. Većinu korištenih zvukova sam snimila in situ po sjećanju na zvukove stana iz momenta potresa. Osnova „glazbe“ je moj glas tj. rekreacija vriska s kojim sam se probudila tijekom prvog zagrebačkog potresa. Krik je potom modificiran i razvučen te stvara nelagodnu podlogu kroz gotovo cijeli film.

Načelno je većini film jasan, no volim čuti razne interpretacije koje mi gledatelji iznesu. Laska mi ako je film ikoga potaknuo na razmišljanje, a još uvijek mi je nestvarno da se uopće komentira ili prikazuje. Osjećam tremu svaki put na festivalskoj projekciji, a posebno ću biti u stresu pred sisačkom publikom kojoj je tema traume od potresa, nažalost, prebliska.

 

Iza sebe imate već nekoliko filmova. Je li vam ovo prvi film u kojem se bavite ljudskom psihom?

Zapravo smatram „Jeste li osjetili?“ svojim prvim filmom, a sve ostalo što sam snimila gledam kao vježbe. No, zanimljivo je što sam se tijekom Škole, za vježbu nijemog filma, bavila istom tematikom, ali u drugoj formi. Tu se radilo još o posljedicama koje je na mene ostavio zagrebački potres godinu dana ranije. Svakako mi je zanimljiva ljudska psiha, pogotovo jer implicira eksperimentalniji narativ.

 

Koliko teško i lako je danas snimiti jedan kratki film? S obzirom da je kvalitetna tehnologija danas relativno svima dostupna, koliko je bitna ideja za kvalitetan uradak?

Danas se najpopularnije mobilne aplikacije zasnivaju baš na video sadržaju, kakav god on bio. Znači li to da milijarde ljudi svakodnevno snimaju kratke filmove? Možda ne, ali svakako u rukama drže alat koji im to omogućava. Živimo u vremenima gdje prestižni redatelji snimaju filmove na iphonu, zašto ne bi mogao i ti? Zato ću uvijek dati prednost kvalitetnoj ideji pred tehnologijom. Na primjer, skupa profesionalna oprema može biti i sputavajuća u svim svojim mogućnostima, pogotovo amateru, dok sam osobno u ograničenjima često pronalazila inspiraciju. Vrhunske fotografije snimale su se i camerom obscurom, zar ne?

 

Što biste mogli preporučiti ljudima koji tek kreću ili žele se okušati u stvaranju kratkih filmova?

Svima koji si žele olakšati snimanje prvog filma, a ne znaju kako i gdje početi, predlažem da upišu jednu od filmskih škola ili radionica. Na taj se način na jednom mjestu mogu steći znanja o osnovama dramaturgije, režije i montaže, uči se baratanje audiovizualnom opremom, ali pomažu i kod pronalaska vlastitog filmskog izričaja. Mnogi se na taj način napokon ohrabre za odlazak na prijemni, kao na primjer moja kolegica iz Škole koja je nagodinu upisala snimanje na ADU.

 

Koji su vam planovi za budućnost? Imate li u planu nastaviti se baviti filmovima ili imate neke druge ideje čime bi se bavili?

Ove godine sam se uglavnom bavila arhitektonskim obvezama, pa mi nije ostalo mnogo slobodnog vremena za druge stvari kojima bih rado dala više prostora i vremena. Iduće bih se godine htjela više posvetiti fotografiji, a jedva čekam ponovno raditi i na novom autorskom filmu!

 

Detalji o filmu mogu se pročitati na Instagram objavama autorice:

https://www.instagram.com/p/CaohuTTMaDC/?utm_source=ig_web_copy_link&igshid=MzRlODBiNWFlZA==

https://www.instagram.com/p/Caoh61BMik2/?utm_source=ig_web_copy_link&igshid=MzRlODBiNWFlZA==

https://www.instagram.com/p/CaoiCFosyRu/?utm_source=ig_web_copy_link&igshid=MzRlODBiNWFlZA==

 

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here