Intervju: Mile Mrvalj

0
106

 

Centar Kulture predstavlja intervju s Mile Mrvaljom, začetnikom časopisa Ulični Fajteri, i udruge Fajter, humanistom i aktivistom za bolja prava beskućnika. Za Centar Kulture razgovor je vodila Andreja Sedak Benčić.

 

Mile vi ste tijekom rata živjeli u Sarajevu. Kada je bilo najteže niste bježali. Nakon rata došli ste u Zagreb i spletom okolnosti postali ste beskućnik. Nedaće koju su vas zadesile nisu vas pokolebale. Postali ste pravi fajter i zbog toga ste se uspjeli dići na noge i uzdigli se iznad svih nevolja. Vi ste živi primjer izreke „Nije sramota pasti u blato, sramota se je ne dići iz blata“. Kada pogledate iza sebe, postavlja se pitanje – što vas je guralo naprijed i nije vam dalo da odustanete od života?

Pa ja sam čovjek koji u životu ne filozofira. Mnogi ljudi traže smisao, zbog čega ovo, zbog čega ono. Da li sudbina… Ja ne.. Ja jednostavno svaki dan tražim rješenja. Nešto što mi je ružno to odbacim, nešto što mi je lijepo to zadržim. Jednostavno na taj način funkcioniram i možda je to presudno kod mene. Sad su izbori i jedni su za druge. Ja sam apolitičan čovjek i ja tražim rješenje. Tražim put poput vode. Voda ne filozofira, već kakvog je oblika posuda voda ju ispuni. I to je sva filozofija. Čitav život je ta voda. Ona ne filozofira i ne traži neki duboki smisao. Ljudi traže sreću izvan sebe. Sreća je u tebi u tvom miru i tvojem srcu. Kad imaš to onda si jak. Onda shvatiš koliko si moćan i stabilan. Ljudi traže sreću da im dođe, a sreća je u svakom danu u svakom satu u ovom našem razgovoru… Ja kad sam i bio beskućnik i kad sam bio u ratu, kad sam preživljavao najteže trenutke hvatao sam se samo za pozitivne stvari. Negativne misli jednostavno sam odbacivao. To je bit.

 

Kada ste riješili stambeno pitanje niste zaboravili svoje prijatelje koji su ostali na ulici. Čak dapače, pokrenuli ste niz akcija da im pomognete. Što ste sve do sada pokrenuli?

Mnogo toga se je pokrenulo. Evo udruga mi postoji već šest godina. Kada sam bio beskućnik, prije sedam godina bio sam nominiran za volonterski oskar godine. Kao beskućnik organizirao galeriju u Sarajevu. Ovdje sam isto tako kao beskućnik organizirao humanitarnu akciju u galeriji za pomoć beskućnicima. Kada sam dobio socijalnu pomoć tada sam sa Antonelom Šantek osnovao udrugu. Rekao sam joj da kada se izvučem iz ovoga da ću osnovati udrugu i tako je i bilo.

 

Jedna od inicijativa je i časopis „Ulični Fajteri“. O čemu je točno riječ, što možemo u njemu pročitati i gdje se može nabaviti? Kakve su reakcije građana na časopis?

Znate da postoje časopis Ulične svjetiljke. To je stariji brat mojeg časopisa. I ponukan time da postoje Ulične svjetiljke odlučio sam da i ja imam svoje Ulične fajtere jer mi se udruga zove Fajter. A zašto mi se udruga zove Fajter? Najveća borba koju čovjek vodi kada si beskućnik jest kako savladati samog sebe. Dakle ne pada ti teško sama materijalna situacija kao što je kako svako jutro naći motiv unutar sebe za novi dan. To je jako teško. Veliki problem beskućnika je ta depresija koja ih vodi u beznađe, a on vodi u alkoholizam. On je pak bijeg od stvarnosti. Mnogi ljudi kažu kako je jedan uspio, a drugi nije. Ljudi ne kuže da postaju labilni, postaju slabiji. Ljudi su skloni osuđivat. Jednostavno čovjek sam koji nije sklon osuđivat.

Časopis je akumulacija svih tih divnih ljudi koje sam uspio skupiti oko te svoje udruge. Tako da u udruzi sada za članove imam dvojcu akademika, sedamnaest doktora znanosti, preko dvjesto volontera koji su najveće bogatstvo udruge. To su mladi ljudi, studenti i učenici koji su doista veliko bogatstvo. Samim time ako svaki dan imamo sve više prodavača i tiražu onda samo to govori za sebe, da je to nešto što pomaže ljudima. Prva stvar koju rješavam beskućnicima jest dokumentacija: osobna, socijalno, zdravstveno osiguranje… I onda kreće program resocijalizacije kada beskućnik postaje ponovno koristan sebi i društvu.

 

Časopis se može kupiti isključivo ako ga kupimo od prodavača? Autori su volonteri i beskućnici?

Da, isključivo tako se može kupiti. Oko 95% tekstova pišu ljudi koji žele.

 

Još jedna zanimljiva stvar koja se pokrenula u nizu je i turistička tura po Zagrebu Invisible Zagreb. S kime ste pokrenuli ovu turu i što se na njoj može vidjeti i saznati?

To sam pokrenuo sa Brodoto. Sasvim slučajno sam upoznao rukovodstvo tog Brodota. Vrlo važan dio moje udruge je i senzibiliziranje javnosti. Velika je količina predrasuda, neinformiranosti itd. I onda sam, i sad to radim, predajem na fakultetima i školama (srednjim, poslovnim itd.), o problemima ekstremnog siromaštva. Tako je gospodin Branimir iz Brodote prisustvovao mojem predavanju kao student sociologije i urezalo mu se u sjećanje moje predavanje. Kasnije me zvao i rekao mi što mislim sa turističkim turama. Ja sam po prirodi avanturista, a meni je to bila nova avantura stoga sam to odmah prihvatio. Sad je to jedna lijepa priča. Imao sam turiste od Aljaske do Australije, Japana, Čilea… Dakle iz čitavog svijeta.

 

Znate li možda koliko u Zagrebu ima beskućnika?

Na žalost oko dvije tisuće.

 

Ali oni su skoro nevidljivi…

Zato se i zove tura Invisible Zagreb. Turiste odvedem pred pučku kuhinju, pričam o životu beskućnika… Vodim ih po gradu da vide dan jednog beskućnika.

 

Vi ste u biti umjetnik. U Sarajevu ste imali i galeriju. Sada svoje znanje primjenjujte na radionicama s volonterima i beskućnicima. Kakve su reakcije na radionice koje imate? Slikate li još uvijek?

Radim i organiziram radionice s akademskim slikarima i sa studentima likovne akademije. To je stručni pristup kreativnim radionicama. Tako se stvara jedna sinergija. To nije samo slikanje zbog slikanja. Na primjer znamo imati akademskog kipara i imamo malu radionicu izradu malih kipova itd. Tako da prođemo sve likovne pravce i nastojimo da radionice vodi akademski školovana osoba. Želim podići radionice na veći nivo. Na tim radionicama slikari rade svoje slike. Tako da se na izložbama s tih radionica mogu naći slike akademskih slikara koje vrijede nekoliko tisuća kuna i rad beskućnika koja vrijedi recimo pedeset kuna što mi je i cilj okupiti sve te ljude.

 

Ne smijemo zaboraviti i volontere. Bez njih se mnoge stvari ne bi pokrenule. Koliko vama znače volonteri?

Bez volontera se ne bi ništa pokrenulo. Oni sudjeluju na radionicama, okruglim stolovima, organizacijama promocijama, koncertima, domjenke, prikupljanju hrane, odjeće. Dakle ima čitav niz akcija na kojima volonteri sudjeluju. Ili recimo nekom beskućniku treba otići na socijalnu skrb, volonter će mu biti pratnja i pomoći mu. Dakle puno je aktivnosti.

 

Kakav je odnos države i institucija prema beskućnicima? Do nedavno nisu imati niti osobnu iskaznicu što im je predstavljalo veliku prepreku da dođu i do hrane u pučkoj kuhinji. Kakva je sada situacija?

I dalje je takva situacija da nemaju osobnu. Do hrane mogu. U Caritasu se može dobiti hrana jer oni ne traže osobnu iskaznicu.

 

“Kada me zavoliš s mojim manama onda me doista voliš. Ako zavoliš zbog vrlina, ja ti mogu glumiti i lagati neke vrline koje nemam. Stoga velika je opasnost kada se počnemo zaljubljivati u nečije vrline. Kada se počnemo zaljubljivati u njegove mane onda je to ljubav.”

 

Na koji način ljudi dođu do toga da više nemaju ni osobnu?

Zamislimo sada da toj adresi na kojoj jeste. I postanete beskućnik, dakle više nemate osobnu, više nemate važeću adresu.

 

Dakle osoba je vezana za adresu stanovanja. Čim nemaš adresu stanovanja ti nemaš osobnu…

Tako je. Jer moraš imati mjesto prebivališta da bi imao osobnu. To je problem.

 

Ljudi prema beskućnicima imaju uglavnom predrasude. Misle da su sami krivi, da su alkoholičari, da ne žele raditi i slično. No statistike pokazuju upravo suprotno…

Evo primjera. Sada je aktualan Uljanik. Oko 1500 ljudi je ostalo bez posla. Mlađi radnici će naći posao ili su otišli. Stariji radnici su otišli u mirovinu. Ali radnici od pedeset godina koji su izgubili posao, njih više nitko neće na tržištu rada. Još tome ako su bolesni i ako imaju bilo kakav mali kredit oni su za dvije tri godine beskućnici. Jedan prodavač mojeg časopisa je imao kredit od 4000 kuna i radio je na crno kod jednog poslodavca. Jednom prilikom je pao, polomio se, naravno nije imao zdravstveno i nije mogao više raditi da bi na kraju postao beskućnik. Sad se izvukao iz toga. Ima zaštićeni račun ali njemu je taj kredit sa zateznim kamatama porastao na 75 tisuća kuna. E vidi sad ovo. Čak i kad bi mu netko ponudio posao on bi narednih deset godina radio za taj kredit. Njemu se ne isplati zaposliti.

 

Uskoro imate u planu izdati jednu knjigu. Možemo li ju polako najaviti, odnosno možete li nam reći što će biti u knjizi?

Knjiga će govoriti o životu. To neće biti monografija u deset tomova s detaljima o životu, kad sam se rodio itd. To će biti motivirajuća knjiga o životu. Knjiga neće biti kao neka žalopoljka, da ljudi kažu: „joj evo Mile imao pakleni život“ i slično. Knjiga će biti o običnim stvarima. Kao što sam bio rekao – i kada sam bio beskućnik gledao sam tako: vidim dva goluba kako se udvaraju, šepure. To je lijepo promatrati. Dakle te male sitnice koje me ispunjavaju i koje me okružuju, o tome će biti riječ. Treba naći razlog zašto je meni sad lijepo ovdje. To je smisao te knjige da ljudi nađu razlog u svakom danu u svakom satu.

 

Već ste izdali jednu knjižicu. O čemu je riječ i gdje se može nabaviti?

Knjiga se više ne može nabaviti jer je rasprodana. To je knjiga koju je uradio moj prijatelj Dražen Zetić. To su bile moje sarajevske priče. To su priče koje su imala sleng sarajevskih turcizama. Ima i jedna divna priča o mojoj bivšoj ženi. Ta priča je udarna, glavna. Naslov knjige je „0,1 % čovjek“.

 

“Nemoj tražiti, budi sretan što si mogao dati! Dakle, pomozi koliko možeš, ali ne zbog zahvalnosti.”

 

Imate li poruku za naše čitatelje? Pokazali ste svojim primjerom da u životu nikada ne treba odustati, da se treba boriti za bolji život. I nikad niste prestali pomagati drugima u nevolji. Već sama vaša životna priča je moćna poruka…

Kad nekome pomogneš drago ti je, sretan si. Kada pomogneš preči ženi preko ceste, drago ti je. Drago ti je kad vidiš napuštenog psa i kad vidiš da maše repom, kad se igraš s njim. Ljudi znaju reći: „ja sam mu pomogao, a nije mi ni hvala rekao“. Tu ljudi griješe jer traže zahvalnost. Nemoj tražiti, budi sretan što si mogao dati! Dakle, pomozi koliko možeš, ali ne zbog zahvalnosti.

 

Kad ljudi malo bolje pogledaju vidjeli bi da na primjer jedan dan pomognu nekome drugome, a onda drugi put netko njima. To je u biti krug…

To je stalni krug. To je univerzalni zakon. Poslije dana dolazi noć, poslije noći dolazi dan, poslije kiše dolazi sunce. To je krug, to je život. U svemu treba naći neku mjeru i granicu.

 

Na koji način osjećate gdje je granica?

To mi srce govori. Slušam sebe i svoj organizam. To je jako bitno slušati sebe. Ja stanem i ne pretjerujem.

 

Jeste li to oduvijek imali ili vam se to (osjećaj) izoštrilo kada ste postali beskućnik?

Čovjek što je stariji on je sve iskusniji. Mile prije 20 godine i Mile sad, to su dva različita čovjeka. Prije sam bio eksplozivac, imao sam motor, bio sam hiperaktivac. Ali i mladost mora biti eksplozivna, ako ideš kako ti drugi kažu, utabanim stazama to nije mladost, to je propali život. Ljudi se često pitaju što je to ljubav. Ljubav je kada u čovjeku zavoliš njegove mane. I zato često volim svoje mane. Ja sam egotriper, ali sve je to dio mojeg karaktera. Kada me zavoliš s mojim manama onda me doista voliš. Ako zavoliš zbog vrlina, ja ti mogu glumiti i lagati neke vrline koje nemam. Stoga velika je opasnost kada se počnemo zaljubljivati u nečije vrline. Kada se počnemo zaljubljivati u njegove mane onda je to ljubav.

 

 

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here