HUREMOVA KRITIKA

0
333
Foto: Aaron Burden - Unsplash

Foto: Aaron Burden – Unsplash

 

HUREMOVA KRITIKA                     

 

– Uči, jebo te dragi Allah, da te jebo. Vazda ti govorim da učiš, a ti gledaš u plafon, ko da si mjesečar. Blento blentavi. Kad ćeš već jednom doći pameti.

Tako je Salko Hurem korio sina jedinca Miralem zvanog Mire, učenika osmog razreda osnovne škole ‘Franjo Rezač’ u Tuzli. Duboko svjestan kako govori uprazno jer, Miralemu nije bilo ni do učenja niti do slušanja očevih savjeta i prijekora. Oguglao je on na to, pa se pravio kao da sluša a, ustvari, misli su mu bile daleko od mjesta na kome se nalazio. U nekom svijetu bez obaveza i onih koji ga na te obaveze podsjećaju. Salko je zato bio ljut ko ris. Pjenio je i siktao poput zvečarke, ne znajući ni sam šta će sa sobom. Još je manje znao šta će sa sinom.

Kraj je godine bio na vidiku a njemu je na roditeljskom sastanku razrednik kazao kako Mire ima tri slabe ocjene iz najtežih predmeta: maternjeg jezika, matematike i fizike. Nije ga čudilo za matematiku pošto račun ni njemu nikada nije išao od ruke. Patio se sa tablicom množenja i dijeljenja kao niko njegov. Igrao oko razlomaka, ali ih nikada nije mogao sastaviti u tačan rezultat.

„Ali jezik, pa još maternji, kako to Miralem ne zna, mater mu jebem usranu. Kako to ne zna?“ Ponavljao je tu grdu misao, ne usuđujući se javno je izreći pred ženom. Da ne pokvari muško-ženske odnose koji su, ionako, godinama visili o koncu. Zbog njezinog odbijanja da mu da kad traži. A, zapravo, zbog pića kome je bio sklon koliko i njegov rahmetli otac Ibro, nekada poznati kovač iz Tušnja.

Salko je bio rudar u rudniku Moluhe sve do njegovog zatvaranja. Radio je kao pomoćni kopač i nikako mu se nije dalo napredovati u poslu. Zbog pića i problema s tablicom množenja i dijeljenja. Nikako nije moga shvatiti da množenje nije isto što i dijenje i da dva puta dva uvijek moraju biti, baš četiri. Zašto ne može pet ili šest, gruntao je u tvrdoj seljačkoj glavi. Što uvijek mora biti isto, kada se sve na ovom dunjaluku mijenja.

Zato je kao otac bio strog prema sinu. Jer mu je sin uvijek tvrdio da su dva puta dva, jest jednako četiri. A džabe mu je što tvrdi kad nikako ne može dobit ni dva ni četiri iz matematike, nego vazda jedan pa jedan. Valjda zato što su dva podijeljeno sa dva uvijek davala jedan. Pa mu zbog te računice nastavnik iz matematike redovno upisuje jedinicu. Da se ne urekne tvrdo matematičko pravilo. Jebalo ga ono, mislio je Salko za se.

– Ako sva djeca u razredu imaju više od jedan, zašto ti jedini imaš slabu ocjenu? Zašto? – ponavljao je, ni sam ne znajući, zašto?

Miralem je sjedio u pozi grčkog mudraca, ne odgovarajući ni dža, ni bu. Kao da ga se nije ticalo što senior Hurem gubi živce zbog nečega u što se ni sam ne razumije. Ko će starome tokmaku dokazati da dijeljenje i množenje nikada nisu davali isti rezultat. I da su dva puta dva oduvijek bila četiri, a dva podijeljeno sa dva, samo jedan. Kako je njemu upisano u dnevnik. Druga je stvar što nastavnik, po svojoj volji, bira hoće li mu upisati u dnevnik četiri kao rezultat množenja ili jedan kao rezultat dijeljenja. Nije to do njega, već do nastavnika koji određuje kakvim će se matematičkim operacijama i rezultatima služiti pri ocjenjivanju učenika.

Nakon uzaludnog pokušaja osvješćivanja sina mu jedinca, iznervirani Salko Hurem mašio se flaše. Taj ljuti argument uvijek je koristio kad bi trebalo dokazati kako je muško stvorilo svijet, a žensko mu bilo samo pri pomoći. Druge ga teorije o postanku svijeta nisu zanimale. Makar do onog dana, do kada bude živ. A poslije, neka se svako ravna po svome. Njegova, ionako, otad neće bit zadnja.

Poslije dva dobra gutljaja čovjek je pametniji nego što je prije bio. Um mu se izbistri i razabere pa vidi da bijelo nije crno, nit je zeleno, žuto. Boje imaju svoje kao što i on ima svoje. U rakiji mu sve bude ravno do mora. Osim ženinog odbijanja. E, to ga najviše ljuti, ali joj ne smije reći. Ne ovom prilikom, kada se raspravlja sa sinom. I kad mu daje savjeta. Zato duboko uzdiše prije nego što se oglasi novim pridikama i podukama. Pa onda ko uzgred nastavlja.

– A maternji jezik? Šta ti je s maternjim jezikom? Je li te mater učila kako se s odraslim govori? Nije! Biće da nije, kad šutiš ko riba. Kad ti se jezik svezo za guzicu pa ne znaš đe si a ni, čiji si. Eto ti matere. Ako nećeš meni, pogledaj njojzi u lice. Šta si se skvrčio ko žabac na suhom. Muknider ako si muško. Kaži šta imaš reć.

Žena se do tog trenutka nije miješala u razgovor oca i sina. Slušala je Salkin monolog, očekujući da će se dijete samo znati braniti. Da će objasniti zašto svi u razredu imaju pozitivnu ocjenu iz matematike, a samo on, jedan. Ali, kad je Miralem prešutio argumente u svoju korist, a Salko započeo drobiti o maternjem jeziku, odložila je šerpu s vodom na ugrijanu platu šporeta, pa se okrenula prema mužu, zasipajući ga riječima:

– Šta mu spominješ maternji jezik. Jebo te maternji jezik. Reci mu za svoj jezik. Tvoj jezik je duži. Nije samo maternji. I ti govoriš istim jezikom. Kako ga je od tebe učio. Kao i matematiku. Mene si uzeo prozivat. Ko da sam ja kriva što dijete ne zna za dvojku jezik kojime govori. A kad smo već kod jezika, pogledaj sebe kakav si. Zatupljen ko prakljača. Znaš samo nategnut rakiju i pamet tražit u flaši. Eto šta se od tebe more naučit. Za ništa drugo i nisi.

Ženina tirada bila je toliko žestoka i otrovna da se Salko mogao pribrati tek novim gutljajem rakije. Potegao ga je tako krvnički da su se iz flaše začuli klobuci. Klok… klok…klok. Pola je rakije ostalo u boci, a pola otišlo Salki niz grlo. U rupu bez dna. Samo on zna kako mu je i… je li glava veća od trbuha. Pa će primiti sve ono što krvne žile donesu. Opijen bujicom maligana, najprije je osjetio toplinu, a onda i vatru koja izbija na obraze. Od te je vatre bio crven ko rak bez oklopa. I oči su mu primile istu boju. Te mu iz usta pustile krupan glas. Osoran, kako i priliči mušku uz rakiju.

– Nećeš ti meni solit pamet. Dosta si mi je solila. Ja sve šutim i trpim, a ti guraš po svome. Kome trebaš dati ti mu nedaš. Koga trebaš naučit, ti ga ne učiš. Jesam ti stoput reko da šutiš kad sa djetetom pričam. I da zatvoriš labrnju, dok ti je nisam razbio.

– Ma kome ćeš ti razbit labrnju. Jebo te labrnja. Razbij svoju. Ionako si je sto put razbio kad bi se ko stoka napio. Nećeš ti meni prijetit, imam ja kuda otić. Imam, da znaš.

Neko vrijeme Salko je šutio a onda, otriježnjen ženinim riječima, skrenuo na drugu temu. Vratio se na temu koju je potisnuo rakijom. Pomirljivim tonom obratio se ženi riječima:

– Ne mislim na fizičku silu, već na fiziku iz koje Miralem ima treću jedinicu.

Zatim se obratio sinu sniženim glasom, mlatarajući rukama, kao da tone u vodu modračkog jezera u kome se prije neku godinu zamalo nije utopio.

– Kako bolan možeš sebi dozvolit da imaš jedinicu iz fizike. Zar ti je fizika teška ko matematika. Jebala te fizika. Ja radim cijeli život fizičke poslove pa, evo me. Živ sam i zdrav, fala dragom Allahu. Nisu me ti poslovi slomili, ko tebe ta fizika. Da bogdom hoćeš radit kod kuće ko što ti mater i ja radimo, bilo bi od tebe nekakvog hajera. Ovako, ni Pegamber ne zna hoćel od tebe čega ispast. Ili ćeš ko i ja rmbačit u jami. Rudnik se uskoro zatvara pa ti ni tamo neće bit mjesta. Zbog lošeg učenja neće te ni na zanat primiti. O srednjoj školi možeš samo sanjat. Što bolan ne misliš o sebi, ako o nama nećeš?

– Mislim ja o sebi – rekao je Mire. Tako je iznenada izgovorio te dalekosežne riječi da su otac i mati ukrstili poglede, a onda ih naglo spustili na sinovljevo lice. On im je mirno uzvratio pogled. Prvo materi, a onda i ocu. Na njemu se duže zadržao, fiksirajući ga negdje u predjelu korijena nosa. Bolje reći između, ko breskva, raširenih očiju. Zatim je nastavio mirnim glasom:

– O svojoj budućnosti ja brinem. Ti se brini o svojoj. Da manje piješ, više bih ti vjerovao nego materi. I išao tvojim putem. I to, sigurno brže od tebe. Ovako, idem kako idem. Ispravit ću ocjene do kraja školske godine i upisat se u ekonomsku školu. Završit ću je makar na glavi hodao. Dokazat ću i tebi i onom šašavom nastavniku matematike da su dva i dva četiri, a dva manje dva – nula. Kao što je i on u mojim očima. Znam ja matematiku za tri, a on se meni sveti što sam mu rekao kako se, u nekim stvarima, ponašao kao moj otac. U kojim stvarima, nisam mu rekao. Nek bolje razmisli, znat će.

Tim je riječima Miralem Mire Hurem završio dijalog s ocem. Pošto ih je izgovorio, napustio je sobu i otišao prema kinu ‘Mladost’. Tamo je na miru odgledao kaubojski film „Sedam veličanstvenih“.

Mjesec dana kasnije završio je osmi razred sa dobrim uspjehom. Na vrijeme se prijavio na konkurs za prijem učenika u srednju ekonomsku školu. Položio je prijemni ispit i za četiri godine maturirao sa vrlodobrim uspjehom. Te su godine otvorili odjeljenje ekonomskog fakulteta u gradu i Mire se upisao kao redovan student. Diplomirao je s nepune dvadesetčetiri godine života. Pa upisao postdiplomski studij. I završio ga u roku.

Danas je direktor u jednoj uspješnoj tvrtki.

Obadvoje djece su mu odlični učenici.

Na Salkin mezar odlazi često. Prouči fatihu i bude mu lakše.

Mati je i danas živa. Dođe mu prekodan na kahvu.

Da vidi unučad i snahu.

I ponos svoj i diku.

Gospodina magistra Miralema Hurema. Najdražeg joj sina Mireta.

Ne ureklo se!

 

O autoru: Ivo Mijo Andrić, rođen je 17.11.1948. godine u Čanićima kod Tuzle. Završio je Fakultet političkih nauka i poslijediplomski studij na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu. Od 1969. radio je u privredi, obrazovnim ustanovama, sindikatima i državnim institucijama u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Umirovljen je kao samostalni umjetnik pri HZSU u Zagrebu potkraj 2008. Književnim radom bavi se duže od 50 godina. Književnim i stručnim radovima zastupljen je u više od 30 antologija, zbornika i stručnih publikacija u zemlji i inozemstvu. Književni radovi su mu prevođeni na engleski, njemački, kineski, ruski, armenski, rumunjski, češki, slovački, slovenski i makedonski jezik. 

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here